Nišan među krstovima

Autor: Rade Likić

Noge su mu bile od olova, misli nesređene i pune zaborava. Ne sjeća se otkud u suvom koritu periodičnog potoka bukovštaka koji vijuga poput poskoka i dijeli prisojnu od osojne strane Ljubinjskog polja. Ne sjeća se šta je bilo jutros,sinoć, juče, prekjuče… A opet se kao i svakog pijanog i mamurnog jutra sjeća borbe za Gruniški vis, tako živo, kao da sada juriša na bugarske položaje. Sjeća se kao da ovog trena preplašeni Bugarin, u paničnom strahu, sa boka puca i pogađa vojvodu Vuka u prsa. Pamti Vukov stravični bolni krik i zlehudo naricanje vojvodinog ordonansa Luke.

–Kuku nama, pogibe nam komandant!

Nije bio daleko od vojvode Vuka kad je pao, a nije bio ni poslednji, već među prvima kad su dva dana kasnije zauzeli Grunište. Pošlo ih je 2200, a vratilo se 450. On bješe jedan od rijetkih koji mogaše stajati, dok je princ regent pozdravljao bijedne ostatke dobrovoljačkog odreda Vojvode Vuka. Crnoputi princ prolazio je kraj stroja, činilo se, nahajno, zureći u prazno kao da jedva čeka da obavi tu dosadnu dužnost. Nema vremena budući kralj da se bavi sudbinama topovskog mesa, mislio je tada.

–O, kako se zajebah! – pomisli.

I on je bio topovsko meso, i on je platio glavom… taj tamnoputi princ! – prođe mu kroz mamurne misli…

Sjeća se, da je regent Aleksandar uhvatio njegov pogled svojim pronicljivim tamnim očima i odsječnim korakom prišao pravo njemu. Neko, u stroju iza, prošapta:

–Otkud baš potrefi na Turčina!

Nije mario za te riječi. Nisu ga povrijedile, navikao je. Davno je naučio da ga ljubinjski muslimani ne smatraju svojim i da ga zovu vlahom. Mada nikad u oči. Zna je da ga ni ljubinjski Srbi, osim onih nekoliko školovanijih trgovačkih sinova, ne prihvata za svoga. Princ stade pred njega i oda mu priznanje tako što ga mimo vojničkih pravila prvi pozdravi. On se ispravi u stavu mirno i odgovori na pozdrav:

–Kako se zoveš junače? – upita princ

–Redov Hakija Šarić, vaše veličanstvo! – spremno odgovori…

Na prinčevom licu pojavi se nešto poput osmijeha.

–Brat musliman? Rekao bih po govoru Hercegovac?

-Jeste Vaše veličanstvo, iz Ljubinja u Hercegovini!

Tada se na licu princa prestolonasljednika pojavi pravi osmijeh. Pruži mi ruku, on se iznenadi, malo promeškolji i stidljivo prihvati prinčevu ruku. Princ je čvrsto stisnu, a drugu ruku spusti pokroviteljski na njegovo rame.

–Svaka čast, junače!!! Srbija i ja smo ti veliki dužnici.

-Panto!!! Prestolonasljednik se glasno obrati ađutantu, a ovaj spremno iz koferčeta izvadi odlikovanje. Princ ga uze i lično okači na njegove grudi.

–Nosi ga ponosno vojniče! I dodade: Nama pravoslavnim ova borba je dužnost, a tebi je lični izbor. Ti nisi morao jurišati na bugarske rovove i zato je tvoje junaštvo najveće. Hiljadili nam se takvi sinovi kao što si ti!

Po prvi putu životu, osjeti ponos, osjeti da je vrijedan nečega uzvišenog, da nije samo propalica, baraba, kockar i raspikuća. Osjeti silnu ljubav prema tamnoputom princu. Oči mu se ovlažiše, a u glavi mu zabubnjaše svi očevi prijekori i mrki osuđujući pogledi okoline što živi nedostojno jednog begovskog potomka. Gdje su sad metiljavci da vide ko je Hakija i sa kim egleniše. Međutim, brzo se pribra, pozdravi regenta revnosno vojnički:

–Hvala Vaše veličanstvo.

Tamnoputi regent kratko otpozdravi, navuče opet na lice prinčevsku ozbiljnu masku i odmaršira nekud da vodi ozbiljne državne i ratne poslove.

Hakija ga isprati pogledom. Prepoznade iza sebe u stroju glas prijatelja i zemljaka Ilije Perića.

–Eto moj Hakija. Ako ostanemo živi, imaćeš se čime hvalit po Ljubinju. Nas trista ljubinjskih Srba u kraljevoj vojsci a ti jedan Turčin, pa samo tebi vrhovni komadant lično okači kolajnu na prsa.

Oćuta na prijateljsko bockanje svog vlaškog ahbaba iz djetinjstva, te ga samo upita:

–Što priča k’o Crnogorci?

-Rodio se na Cetinju, avetinjo!

–Zar jes’?

Misli mu se namah vratiše u pijano jutro. Leži u potoku. Opet se napio. Rakije mu nikad dosta. Vjerovatno se teturajući iz čaršije ka kući, okliznuo i pao u potok. Tu je i zaspao. Uhvatila ga je drhtavica. Rakija ga pušta. Juni je mjesec, a on drhti kao da je zima. Znaju jutra u Ljubinju i ljeti biti hladna, ali zna da se ne trese od hladnoće već od nasušne đavolje potrebe za rakijom.

–Popio bih sada i špirita! – reče sebi u njedra dok je pokušavao ustati.

–Đe li je Ilija?– pomisli na svog jedinog preostalog, u stvari na jedinog prijatelja koga je u životu imao. Nestao je kad su ustaše došle u Ljubinje. Nikom se nije javio, pa ni njemu. Bolje je tako, možda bi on pijan negdje izbrbljao kuda je Ilija otišao. Već čaršijski šeret Osman Pelko zajebava ustaške komandire, braću Togonale, da im je bolje da se vrate odakle su došli ako im je Ilija Perić utekao. S Ilijom se sprijateljio u srpskoj školi, još kad bijahu derani. Bješe to veliki skandal kad ga je otac Jusuf upisao u srpsku školu. Ljubinjski muslimani zazirali su i od komunalnih škola, ali upisati tursko dijete u vlašku školu bilo je svetogrđe kakvo se tada nije moglo zamisliti. Nije to učinio otac ni zbog para, ni zbog srpstva kojim su se tada dičili i zanosili pojedini begovski potomci. Para je imao koliko svi ljubinjski Turci zajedno, a srpstvo mu nije značilo ništa. Nije mogao podnijet zaludne žalopojke osiromašenih ljubinjskih koljenovića što žale za starim vremenima, kad su njihovim očevima kmetovi šetali opanke oko kuća i gledali u vrhove prstiju pred mrgodnim i grabljivim pogledima oholih čitluk sahibija. Znao mu je ćaća da su ta vremena prošla još prije kraja sultanova zemana. Otac se prosto gadio ljudske i materijalne propasti koljenovića i nije želio da njega i potomstvo mu zadesi ista sudbina. Priklonio se Srbima, svoj odbornički glas dao da se za predsjednika ljubinjske opštine izabere Srbin. “Prvi još od Kosova”, vikao je bijesno imam Durić sa mindera Kizlir-agine Džamije, bacajući fetvu na njegova oca. Nije babo dao glas samo zbog dukata koje su mu u ćesu turili srpski trgovci, kako su koljenovići pričali po čaršiji i mehanama, već za ljepšu budućnost svoje djece. Za napredak, za blagostanje jer je vidio da je tas, koji je vijekovima vukao na tursku stranu, sad pretegao na vlašku.

-Alaha mi babuka, dobro si zajeb’o! – reče onako za sebe, dok je sa svojih zgužvanih i uflekanih pantalona otresao travu i prašinu.

–Sin ti je postao ono čega si se najviše gadio! Propali begovski sin koji je raspišao uludo tvoj imetak i tvoje nade.

Otac mu je osiromašio još prije Velikog rata u kojem se Hakija proslavio. Zanijemio je i ostao oduzet. Ulema i koljenovići za moždanu kap koja je zadesila Jusuf-bega zahvaljivaše milostivom Alahu što se ne ogluši na njihove molitve.

–Budale! – pomisli ljutito Hakija.

–Trebalo je da zahvale meni. Da ne bješe mjenica sa njegovim potpisom koje dođoše babi na naplatu, Jusuf-beg bi još koju godinu poživio u rahatluku i blagostanju. Još bi im dosta muka zadao…

Ako ćemo pošteno i babo je imao krivice. Poslao ga je u Beč na školovanje. Mjesto da tamo uči za pravnika, on je istraživao bečke bordele i kockarnice te u njima prosipao uludo svoje sjeme, svoj razum, ali i očev imetak. Babo mu nije mogao poslati para koliko je on mogao potrošiti. Ali bili su tu zelenaši, koji su odnekud znali da je Jusuf-beg dovoljno bogat i spreman da finansira budalaštine svog sina neko vrijeme. Kada je cijelo imanje otišlo na doboš, kad je pukla bruka, kada su se mnogi zavidni obradovali slomu nekad moćnog Jusuf-bega, Hakija se vratio u Ljubinje. Čuo je priče kako bi mu najbolje bilo da digne ruku na sebe i bar tako spasi mrvu časti. Nekada veliki čardak u Mahali Barnosima kupio je od izvršitelja bogati trgovac Ratković. Ćorović je uzeo dućane. Čitluke su preuzeli bivši kmetovi, a Hakija i stari mu i bolesni roditelji preselili su se u oronulu udžericu, u na zlu glasu poznatim Prisojanima, gdje se prema lokalnim predanjima nije mogla ni odgojiti, ni preteći muška glava. Nije mario za stare bapske priče, u kući je rijetko i boravio, gadio se samog sebe, zbog očevih nijemih prijekornih pogleda i majčinog kukanja zbog sudbine koja ih je zadesila. Vrijeme je provodio po čaršiji, čekajući ko će mu platiti rakiju u mehanama i čineći sitne usluge koljenovićima koji su ga prezirali i držali kraj sebe samo da bi uživali u njegovoj propasti. Pokoju krunu dali bi mu srpski trgovci, manje za račun usluga koje im je njegov otac činio, više zbog pranja savijesti što su poput lešinara razgrabili njegovo imanje kad je došlo na doboš. Te bi novce očas posla prokockao u separeu Františekove gostione, spolja uglađene a u srži prljavije od najjadnije ljubinjske mehane Tahira Grozdanića. Bila je to ujedno i kockarnica i bordel gdje je za kockarskim stolom ostavljao gubitke, a rijetke dobitke prosipao na spratu, pod svijetlom crvenih fenjera, po stomacima lakih dama umjetničkh imena Fifi, Keti ili Fani.

Tako je tih par godina pred Veliki rat provodio život Hakija Šarić. Očeve smrti jedva se sjećao, jadne dženaze još i manje. Živio je kao izopštenik iz društva, a sa njim je jedino pokoju normalnu prozborio Ilija Perić, drug iz djetinjstva, trgovački sin koji je za razliku od njega uspješno završio školovanje u Beču i sad se bavio trgovinom na veliko. U Perića kući dosta je puta jeo i prenoćio jer, osim prijateljske zabrinutosti, u očima svoga jedinog prijatelja nikada nije vidio prijekore i sažaljenje. Nudio mu je Ilija novce, samo rijetko bi uzeo, bila ga je sramota. Za ostale ga je bilo briga, sa njihovih leševa skidao bi opanke.

A onda su došli sarajevski pucnji. Dočekao ih je sa olakšanjem jer živ čovjek ne može u grob, treba mu ruka koja će ga tamo gurnuti, pa bila ona ljudska ili onostrana, đavolja. Ćesaru su za rata i takvi trebali, oni koji osim svoje bijede nemaju šta izgubiti. Sa svojom jedinicom raspoređen je na crnogorsku granicu. U vojsku su uzeli i Iliju, poslaše ga nekud ko zna gdje. Na rastanku mu je gurnuo koju krunu u džep i mjesto pozdrava rekao

–Nemoj sve prokockati, trebaće ti!

Nije prokockao novce. Umnožio ih je. Raspoređeni na frontu prema Crnoj Gori, u pauzama između puškaranja, soldati su vrijeme prekraćivali igrajući karte ili bacajući kockice u novac. Hakiju je dobro išlo. Tokom dopusta po trebinjskim kafanama besumučno je trošio novce koji nikako nisu nestajali. Koliko god bi potrošio na žene i piće, još bi više na kocki zaradio. Osjetio je da to nisu čista posla, i da mu neki unutrašnji glas, neka nepojmiljiva sila javlja da su pred njim teška iskušenja. Slutio je da će ta iskušenja biti teža od svih dosadašnjih kada je u Trebinju vidio taoce, obične težake, koji poslije ispovjedi srpskom popu pred samo vješanje, vatreno uzvikuju:

–Živjela Srbija, živjela sloboda!

Ovo neće biti kratak rat, pomislio je. Ovdje se ćesar grdno prešao. Nema kiše koja će ovaj požar ugasiti. Pogotovo ta kiša neće biti ova vojska skupljena s konca i konopca koja priča nemuštim jezikom da se sporazumije. Vojska koja ti da konzervu sardine kad pođeš na front, koju ne smiješ načeti, ni pojesti, već je moraš vratiti kada ti dođe smjena nije vojska, već obična diletantska družina, kakva bi nekada, dok je bio dječak, znala zalutati u Ljubinje i davati neki trećerazredni pozorišni komad.

–Zupančiću, Zupančiću, govedo zagrebačko, ti me oćera u crnogorsku vojsku! – viknu mahnito, još uvijek djelimično pijan.

Josip Zupančić bio je felvebel. Visok, brenovane kose, ufitiljenih brčića. Agramer, Purger…tako se predstavljao. Gledao je sa visine seljake u regimenti, ali sjećao se Hakije dobro. Bio je loš na kartama, loš u varanju. Načinio je veliku grešku kada je ošamario Hakiju pošto ga je ovaj uhvatio da vara na kartama. Tada je Hakija izvukao bajonet iz kanija i sjurio mu ga pravo u drob.

–Ponio si i mitraljez! Jesi ti, čoče, siguran da si Turčin. Da vam na dom nisu ‘mrla đeca pa tebi dali tursko ime radi uroka? – pošprdno ga je pitao brigadir koji ga je ispitivao pošto je dobjegao na crnogorske položaje.

–Proburazi ga k’a Miloš Murata na Kosovo! – dodao je kada mu je Hakija ispričao detalje i razloge zbog kojih se odlučio na bijeg.

Isti brigadir mu je kasnije, pred Božić 1916. rekao:

–Idi ti ka Skadru, front će pasti, a tebi nema amnestije. Prosuo si crijeva čovjeku. Tamo su već prethodnice srpske vojske. Pa šta njima bude, nek bude i tebi. Ovamo te samo uže čeka.

Na prilazima Skadru, sjećao se, sreo je ostatke srpske vojske. Vukli su nogu za nogom, sporo u istom ritmu. Bosi, mršavi, gotovo kosturi, zagledani u daljinu, išli su…nisu znali kuda. Skadar je bio neobično tih iako bijaše puno odrpanih srpskih vojnika. Tišina je boljela, tišina od koje se ledilo srce. Samo bi pokoji živi kostur, u bunilu, tiho zavapio:

–Hleba!

Dok je išao ulicama Skadra, probijajući se kroz mnoštvo živih leševa začuo je svoje ime:

–Hakija!!!

Mislio je da mu se pričinjava.

–Hakija Šariću!!! – ponovo je čuo i glas mu se učini poznat.

Osvrnuo se i ugledao sablasno mršavog srpskog vojnika. Na nogama iskidani opanci, crne čakšire, za pasom kama, vojnička siva bluza, preko nje redenici, brada duga, svjetla.

–Hakija, jesi li to ti? – radosno je upitao nepoznati vojnik. Taj glas je znao, ali vojnika ne poznaje. A onda, pozna te oči!

–Ilija!

Čvrsto se zagrliše. Potekoše im suze. Dugo su se grlili ne vjerujući da su se sreli.

–Otkud ti, veseli Ilija?

U Skadru nije bilo hrane, dao je Iliji komad hljeba koji je čuvao u torbi. Ovaj ga je halapljivo proždr’o. Hrane nije bilo, ali pića jeste u izobilju a i kafane su radile. Skadar je bio pod kontrolom Esad-paše, srpskog saveznika koji je izdao naređenje da crnogorske i srpske monete vrijede kao da su zlato.

–Pobjegao sam preko Drine odmah – započeo je Ilija opis svojih putešestvija dok su u jednoj kafani ispijali bocu nekog talijanskog likera.

–Ja, i još šestorica. Prešli smo Drinu na nekom splavu. Dovedoše nas pred neki šator. A pred njim na stolici sjedi neki srpski oficir, kapetan. Pred njim vino, a na ramenu mu pjevac.

–Baš, pjevac?

–Pjevac očiju mi, sav šaren. Kako nas izvedoše pred oficira on nam nazva Božiju pomoć. Mi mu odgovorišmo, a oni pjevac se nakostriješi pa se oglasi…kukurikuuuuuu! Pa opet… Kukurikuuuuu… I tako tačno šest puta. Kapetan se zacereka pa uze ono vino i nas ponudi. Kaže nam da je ovo dobar znak. Šest puta se pjevac oglasio, šest nas će preteći rat. E, nije bio u pravu. Poslaše nas kod vojvode Vuka u odred i šta da ti kazujem, samo ja ostah živ. Njih šest pogibe od Drine, preko Mačkova kamena pa sve do Kolubare. Poslednji mi umrije na rukama, kad je trebalo preći Vezirov most…

Praznili su bocu za bocom. Kelner je uredno donosio piće i primao ljubazno papirne novce koji uskoro neće vrijediti. Kada sunce zađe za Taraboš, negđe u daljini začuše pucanj. Zatim, malo bliže odjeknuše dva. Pogledaše se i u glas se zapitaše

–Da nisu Švabe stigle?

Pucnjava je postajala žešća i češća. Sad su odjekivale desetine, stotine hitaca istovremeno. Pohitaše na ulicu, spremni da dočekaju neprijatelja i skupo naplate svoju kožu ili da se negdje sakriju i tako je spase. Pucnjava je postajala sve glasnija i jača. Iz hiljadu pušaka stapala se u strašnu grmljavinu. Zvučalo je kao da se vodi stravičan boj. Na ulici ugledaše nevjerovatnu scenu. Desetine srpskih vojnika, tih odrpanih kostura, držalo je svoje puške uperene prema nebu i pucalo. Iza leđa začuše nekoga kako uzvikuje:

–Braćo Srbi, nazdravlje vam Badnje veče, sutra Božić i svi dani po Božiću.

Ilija se mahnito nasmija, bijesno vrisnu, repetira pušku, podiže je ka nebu i opali. Ponovo vrisnu i sruči u nebo još jedan hitac. Hakija ga je zapanjeno gledao, ne govoreći ništa, već i on podiže pušku ka nebu i u prazno sruči kuršum. Izbjegla i gladna srpska vojska za koju se smatralo da je poražena slavila je šenlučenjem Hristovo rođenje.

–Tad sam ukabulio da će ta vojska dobiti rat, – pomisli Hakija dok je ulazio u svoju staru udžericu u Prisojanima. Prazna kuća ga dočeka tišinom koja probija bubne opne. U tom trenu se sjetio nje.

–Memnuna, gdje si kurvo, majku ti jebem? – viknu glasom prepunim derta.

Znao je gdje je. Otišla je sa vozačem Adilom. Memnunu, ljepoticu isprosio je kad je imao para ko blata. Zemlju na Kosovu ili Banatu nije htio. Nikada je nije radio. Uzeo je ratne obveznice, a Ilija, vješt u trgovini, rekao mu je kad da ih naplati. Dobro je prošao, uzeo za njih, činilo se, velike novce. Otvorio dućan, kupio Forda, unajmio vozača Adila. I sa autom koje je vozio Adil, on i pobratim Ilija otišli su u Mostar da isprose Memnunu kojoj ni vila nije bila ravna.

Ali pare, proklete pare, odoše brže nego što dođoše. Odoše u rakiji, kartama, neplaćenoj veresiji, zahtjevima mlade i bjesne hanume, i životu probisvijeta i barabe za koji je izgleda jedino bio rođen. Adil je mjesto plata koje mu je dugovao odvezao Forda. Fordom je sa koferčetom u ruci otišla i Memnuna. Zamakli su nekuda, u nepoznatom pravcu, dalje od njega i njegovih demona. Ponovo je postao onaj predratni Hakija, propalica, kockar, bitanga. Ilija mu je pokušao pomoći, kao predsjednik opštine, svojim vezama isposlovao mu je kao ratnom heroju malu penziju koju je trošio na karte i rakiju. Još bi mu neko od Srba turio u džep po koji dinar poštujući njegovo ratno junaštvo. Postao je ljuštura od čovjeka, osuđen da skapa kao poslednji bjednik. I sigurno bi, da ne bi ovog novog rata.

Lako je u praznoj kući pronašao drveni kofer. Spustio je drhtavi ruku i lagano prstima, gotovo milujući, prešao preko poklopca.

–Samo ovo u životu nisam osramotio – prođe mu kroz glavu. Otvori kofer. Još je stajala tu.

–Kada bi tebe nosio, nisam pio niti se kockao niti kurvama ostavljao pare.

Sa vrha uze duboke kožne čizme i odloži ih na stranu. Navuče sa mukom sive čakšire. Ogrnu se vojničkom bluzuom sa činovima narednika kraljevske vojske. Oko struka opasa kožni vojnički remen na koga je bila prikačena četnička kama. Zatim, jedva na bolna stopala obu kožne čizme. Iz dvije male kutijice izvuče Karađorđevu zvijezdu i Obilića medalju. Okači ih na bluzu. Na kraju, na glavu stavi šubaru sa kićankom i četničkom kokardom.

Izađe pred kuću. Podiže pogled prema suncu. Ocjeni da je podne, ili tu negdje blizu. Žmirkao je očima gledajući u sunce i puštajući da mu toplota sunčevih zraka prostruji dušom i tjelom. Posle trena, glava mu se razbistri, mamurluka nestade, osjeti u sebi snagu kakvu godinama osjetio nije.

–E, Hakija Šariću, dođe vakat da opet malo budeš čovjek – reče onako, sam za sebe, blago se smješeći.

Krenuo je prema čaršiji, isprva lagano, ali što je sve više koračao, njegov korak postajao je odlučniji i brži. Naiđe kraj srpskog groblja, na kojem su se još vidjeli tragovi divljanja čaršijskog ološa. Vidje da je sjenica iznad Ratkovića grobnice upaljena. Slomljen krst Pere Ćorovića.

–A od njegovih sinova ste, bagro, svakog praznika dobijali milostinju – pomisli ljutito i razočarano. Kad vidje polomljen spomenik Luke Radonjića, negdašnjeg kotarskog poglavara poče se mahnito cerekati.

–Hahahaa, ovo i jeste vi. Nije vama, bagro ljubinjska, Luka kriv, što je vitlajući sabljom, koju mu prađed skide sa mrtvog Bušatlije, razbio na Žegulji Trebinjce i Korjeniće, već što vas mrtav podsjeća da ste vi iz tog boja utekli.

Čaršija je bila pusta i sablasna, srpski dućani polupani i opljačkani. Scenama strave doprinosili su barjaci Nezavisne Države istaknuti duž cijele čaršije. Pokoje dijete ga je ljubopitljivo gledalo, a oni rijetki stariji prolaznici sklanjali su pogled od mahnitog Hakije. Imao je kamu za pasom, a svi su znali da Hakija nož ne vraća za pas dok ga ne okrvavi. Na dnu čaršije, iza male katoličke crkve neko je držao skup pred velikom gomilom ljudi. U masi je ugledao neka poznata lica pred kojima je, sa na brzinu podignute bine, visoki suvonjavi čovjek u crnoj uniformi držao govor kako je prošlo vrijeme srpske tiranije i strahovlade. Krenu da se probija prema govorniku, kraj njega ugleda Hamdiju Serdarevića kako na svaku riječ govornika sa odobravanjem klima glavom. Kraj njega je prepoznao i mladog hodžu Durića. Neko ga uhvati za ruku i tiho prozbori:

-Hakija ne budali. Ostaćeš bez glave!

Prepoznade čaršijskog šereta Osmana Pelku!

–Ko je ovaj mazlum? – upita ga.

–Francetić, glavni ustaški predstavnik za Hercegovinu. Idi Hakija kući, nemoj da te vide u četničkoj uniformi. Već se priča da te treba zatuć’. Ne gubi glave uludo.

–Moj Osmane, davno sam ja glavu izgubio, ja je sad što bi rekli vlasi, vaskrsavam!

–Čika Hakija! – začu sa druge strane molećiv ženski glas.

Ugleda mladu i lijepu djevojku koja ga je tužnim i brižnim pogledom gledala pravo u oči. Bila je to gimnazijalka Azra Serdarević, kći rahmetli Adila Serdarevića, koja je u Mostaru privođena zbog simpatija prema komunistima. Adil je bio dobar, hairli čovjek, za razliku od brata Hamdije koji se prsio na bini glumeći važnost, kao što je to uvijek u životu činio.

–Idite kući, molim vas. Ovaj Francetić je opasan čovjek.

Hakija joj se nasmije. Podiže ruku prema glavi i nježno je pomilova.

–Ne znam je li opasan, ali je toliko grdan da ga bezbeli ni mater nije mogla voljet. Pusti ti šćeri ludog Hakiju, on je svoje proživio nego ti pazi sebe.

Osman Pelko odmahnu rukom i povuče se u stranu, a Azra tužno gledaše u leđa Hakije Šarića koji se nastavi primicati bini i govorniku. Kad priđe posve blizu, takoreći u prvi red, glasno viknu Juri Francetiću:

–Čuješ ti, ne prdoklači!!!

U Francetićevim očima spazi nevjerovatnu mržnju ali i divljenje njegovom hrabrom činu.

–Ko ste vi, moliću gospodine?

–Lokalna budala. Čaršijsko pseto, pijanica i kockar, te izdajnik roda svoga. Taj vam je bio srpski dobrovoljac, solunaš! – odgovori umjesto njega Hamdija Serdarević.

–Vodite psa – doviknu neko iz gomile.

Francetić rukom pokaza okupljenim da se smire.

–Što vas muči gospodine? Šta želite od mene?

–Od tebe ništa, ja sam ovdje došao da s braćom prozborim koju.

Pogleda ka Hamdiji Serdareviću pa povika:

–Nazivaš me izdajnikom! Mali sam ja izdajnik, kakav si ti Hamdija Serdareviću. Ja izdadoh ćesara Franju, a ti i ćesara i kralja Petra. Zar misliš da se niko ne sjeća kako si se ulizivao i Živkoviću i Stojadinoviću kad su dolazili u Ljubinje. Alaha mi, ovdje svako zna da ćeš izdati i poglavnika Pavelića. Taj kraj tebe! Ti Duriću, ti! Ti si ljubio patrijarha Varnavu u ruku, prvi ispred svih Ljubinjaca i govorio da ti je čast što daješ rukoljub prvom poglavaru Srpske Crkve poslije Svetog Save koji pohodi Ljubinje, a sad si hrvatsko cvijeće.

Francetić ga poslije tih riječi pogleda, cinično se osmjehnu, a onda nijemo, očima, klimajući prezrivo glavom, naredi grupi svojih ustaša da ga odstrane. Trojica ustaša mu priđoše, dvojica ga uhvatiše za ruke, jedan od njih najkrupniji udari ga snažno šakom u stomak. Krenuše silovito da ga vuku dalje od pozornice. Hakija dođe do daha pa glasno viknu:

–Okitili ste čaršiju hrvatskim zastavama!!! E, ove ćete barjake braćo Ljubinjci skidati ko i one žuto-crne 1918-te, ali ovaj put kravavih gaća. Neće opet biti popa Šarenca da zaklinje u crkvi crnogorske komite da vam dlaka s glave ne zafali. Jok, jok, na to ste se popišali.

Onda ga oboriše na zemlju i počeše udarati nogama. Osjeti snažan bol kad mu puče rebro, još jači kad mu slomiše ruku. Zatim izgubi svijest.

Probudio se u mračnoj prostoriji. Tračak svjetla sa vrha zida zaslijepljivao ga je poput najjačeg ljetnjeg sunca. U glavi mu je bubnjalo, jak bol razdirao mu je prsa. Ruku nije mogao pomjeriti. Osjeti da mu je lice mokro. Zdravom rukom obrisa lice, tečnost bi ljepljiva. Prinese mokru ruku nosu i osjeti na prstima metalni miris krvi i znoja. A onda ču ječanje i uzdahe. Nije bio sam u toj prostoriji. Oči su mu se sporo privikavale na tamu pa ipak za tren prepozna ljudske siluete. Neko je sjedio, neko ležeo, svi su ječali i bolno uzdisali.

–Hakija, jesi li to ti? – začu kako neko jedva izgovara

–Slavko!!!

–Ja sam – odgovori mu bogati trgovac Slavko Ratković, narodni poslanik iz ljubinjskog sreza u parlamentu Kraljevine Jugoslavije.

–Pohvataše nas i prebiše. Tu je i inžinjer Obradović, tu su učitelji Tilimbat, Jahura i Radović. Onaj mali tamo je student Mihić, tu je i učitelj Perušina.

–Pa on je Hrvat, on je njihov! – reče Hakija.

–Nije njihov niko ko u njihovu tikvu ne puše, moj Hakija! Tamo u ćošku ječi Nikola Zoković, načelnik stolačkog sreza, isto Hrvat. Suprostavljao se njihovom zlu. Eto šta ga je zadesilo. Uhvatili su i gadno prebili i mladog popa Šarenca, eto kako vratiše starom Šarencu što je spriječio komite da vrše odmazdu nad šuckorima posle Velikog rata.

Hakija mu ne odgovori. Zaćuta, duboko se zamisli, a malo zatim poče da se smiješi. Uskoro smiješak preraste u siloviti grohot. Bol od polomljenih rebara razdirao mu je pluća, osjećao je da mu iz usta curi krv, ali Hakija se glasno i kao u bunilu smijao.

–Hakija, šta ti je? – upita ga Slavko.

Grleni smijeh nije prestajao, postajao je sve jači. Slavku Ratkoviću se činilo da je Hakija okrnuo umom i izgubio razum, ali nije znao da se on to, ustvari, smije i raduje svojoj sudbini. On, propalica, kockar, raspikuća, bitanga… završio je u društvi najpoštenijih, najpametnijih i najuglednih Srba ljubinjskog kraja i sa njima čeka kraj ovozemaljskog života. Najbolje od svega, mislio je Hakija, je to što konačno zna da mu je s njima mjesto i što je ubjeđen da im je ravan i po časti i po poštenju.

Došla je noć, dnevnog svjetla je nestalo, Hakija se i dalje smijao. Tada su u prostoriju ušle ustaše svjetleći garbitnim lampama. Neki su nosili drvene palice, neki željezne šipke. Počeli su ih strahovito tući. Prostorija je počela odjekivati od bolnih i stravičnih jauka sužanja. Samo se Hakija Šarić i dalje smijao. Povezaše im ruke žicom. Po njemu je padalo najviše udaraca. Zatim su ga uzeli i kao praznu vreću izvukli vani. Noć je bila svježa, što je u Ljubinju često i tokom ljetnih mjeseci. Njega i ostale mučenike potrpali su na dva kamiona. Nisu se dugo vozili, možda desetak minuta. Zvuk razdrndanih motora prigušivao je jauke i Hakijin grohotni smijeh.

Doveli su ih, tačnije odvukli, onako polumrtve, do uskog okna duboke jame Pandurice. Hakija se i dalje pokušavao smijati, ali za grleni smijeh više nije imao snage. Ustaša Marko Curić, stajao je sa druge strane jame, dok su njega neka dvojica držala iznad samog okna. Desno od sebe prepoznade ciganina Muju Gobelja.

–Mujice, otkud ti? Tebe je pop Šarenac othranio, a ti ćeš mu sad sina gurnut u jamu! Doćiće red i na tebe, Mujo, prije nego se nadaš.

Mujo Gobelj ništa ne reče, posramljeno obori pogled, a Marko Curića glasno kaza:

–Šariću, ti imaš čast da prvi poletiš u zagrljaj smrti kad joj se toliko raduješ.

–Ne prdi, zdravlja ti! Nego završavaj pa da se rastajemo. Vidićemo se mi opet u Džehenemu, tamo ćemo lijepo divaniti. Imaćemo kad.

Curić zašuti na tren, pa ozlojeđeno viknu:

–Bacaj pseto, nek trune u jami!

Hakija se opet nasmiješi, a dvojica što su ga držali pomaknuše ga još malo naprijed i gurnuše u dubinu kraške jame. Dok je letio ka dnu gdje ga je čekala smrt, Hakija se smijao. Osjeti se još ponosnije nego onda kad mu je tamnoputi princ stavio odlikovanje na grudi, pružio mu ruku u čvrsti stisak i rekao da su mu Srbija i on lično veliki dužnici…

–E, ako me tada u borbu nije odveo lični izbor nego sudbina kleta, ovaj put sam, beli, sam ovo izabrao – bilo je poslednje što je Hakija pomislio, osjetivši se ispunjen blaženim ponosom i zadovoljstvom, i boli nestade…

Zatim i sve drugo nestade i sve se rasu po dubokoj tami.

U Jamu Panduricu u noći između 13. i 14. juna 1941. ustaše se bacile 36 uglednih Srba iz ljubinjskog i stolačkog sreza. Kosti stradalnika izvađene su početkom devedesetih i sahranjene pokraj Crkve Rođenja presvete Bogorodice u Ljubinju. Među bijelim kamenim krstovima podignut je, kako to dolikuje, i jedan muslimanski nišan za Hakiju Šarića.