Borko Močević: Slikarstvo je čudna umjetnost, cijeli svijet satkan je u njemu

Izvor: Srna/Dubravka Blagojević

Nije umjetnost s neba pala, to je jedan poseban, lijep svijet i šteta je što ljudi ne poimaju koliko je bitna u njihovim životima i koliko iz nje mogu da nauče, rekao je u intervjuu Srni akademski slikar iz Istočnog Sarajeva Borko Močević.

Močević, kome je slikarstvo bazična djelatnost iz koje, kaže, nastaje sve, bavi se i vajarstvom, scenografijom, a obavlja i funkciju tehničkog direktora Narodnog pozorišta u Istočnom Sarajevu. On je naveo da mora realizovati i ideju u vezi sa lošim običajem srpskog naroda koji ponekad odbacuje ono što je njegovo i odriče se tradicije, kulture i istorije. “Sinula mi je ta ideja i mnogo istražujem o njoj, tako da trenutno radim i na konceptu nove izložbe koja treba da vrati neke naše simbole kojih smo se odrekli”, rekao je Močević.

Ističući da mu je prethodna godina bila veoma aktivna i da ju je obilježilo mnogo važnih izložbi, Močević je podsjetio da je predstavljao Republiku Srpsku u Galeriji “Krug” u Budimpešti, da je imao izuzetno uspješnu izložbu u Institutu savremene kulture u Segedinu, kao i u Kulturno-informativnom centru Ambasade BiH u Zagrebu.

“Bila je to veoma dobra izložba koja me i obradovala, ali istovremeno i razočarala, jer sam bio prvi Srbin koji je nakon mnogo godina izlagao u Zagrebu. Organizacija je bila odlična, posjećenost takođe, ali nijedan predstavnik Srba nije došao, iako su dobili poziv i molbu da dođu i otvore izložbu. Ne znam zašto nisu došli”, rekao je Močević.

On je najavio da će 1. novembra, sa još nekoliko prizatih umjetnika iz BiH, učestvovati na velikoj međunarodnj izložbi u Tivtu.

UMJETNIK I NJEGOV DUH

Govoreći o razlogu zbog kojeg je počeo da se bavi slikarstvom, osim nespornog talenta, Močević je objasnio da je generalno istraživao svijest, podsvijest, duh koji u principu svi imamo u sebi i koji je ključ svega, ali da on i njegov duh nisu isti.

“Ja nisam slikar – on je slikar. Ja sam bio matematičar, fizičar, pragmatičar. On je volio da slika i da sam se ja pitao, ne bi se bavio slikarstvom. Međutim, on je odvukao na svoju stranu”, rekao je Močević.

On kaže da bi o ovoj temi mogao da priča naširoko, jer je istražuje već godinama i pokušava da uspostavi komunikaciju sa svojim duhom, da li mogu nešto zajednički da urade.

“Međutim, očigledno ne može. Kad se probudi, on radi ono što je njemu volja, ja radim neke sasvim druge stvari, tako da, u principu, vježbam ruku da bih njega zadovoljio, a on je taj koji stvara. Bilo bi super kad bi mogao da imam komunikaciju, onda bi mogao mnogo više toga da uradim, ali on prosto neće”, priča Močević.

Slikarstvo je, ističe, čudna umjetnost, jer je cijeli svijet satkan u slikarstvu, što znači da je i cijeli život satkan u slikarstvu.

“Ljudi to površno gledaju. Kada slikate, kad stavite bijelo platno pred sebe, onda je cijeli život u tome, postajete tada tvorac. Morate da imate ideju, viziju, kompoziciju, koncept, da klešete iz nečega, da nešto akcentirate, nešto stavite u periferiju, a tako je i u životu, jer i u njemu morate da imate ideju, viziju, misiju, kompoziciju i koncept i da idete ka svom cilju”, rekao je Močević.

Svaki put kada krenete u novu sliku, ističe on, stvarate novi život i novi svijet – to je slikarstvo, to je nešto mnogo više od promišljanja i tako generalno treba shvatiti umjetnost.

“Moj život nema veze sa slikarstvom. Ja volim more. Moj duh je taj koji voli da slika, a ja se lijepo osjećam kad on to radi. Meni je lijepo kad sam sam sa sobom, u stvari, on sa mnom ili već kako, i kad se uhvatim ukoštac sa bijelim platnom”, objašnjava Močević.

Tako da on, kaže, nekad malo dosadi i nekad ode u neke druge branše, nekad čovjeku treba neki iskorak u nešto drugo, ali vrlo brzo opet me povuče da radim ono što je u suštini moje – da slikam. Pojasnio je da se poruka slika ne odražava samo u apstraktnom slikarstvu i da se ona može poslati i u prikazu cvijeća, pejzaža, zavisi kako ga doživljavate, kako ga prenosite, kako ga postavljate.

“Znači taj duh, ako je u pitanju pravi umjetnik, treba razgraničiti šta je to što je umjetnost i šta je to što je rekreacija. Tu su te ključne razlike”, istakao je on. Dodao je da nije baš svaka apstrakcija umjetnost i da je neka naprosto mrljanje. Močević kaže da je prije dvije godine, kada je imao izložbu slika iz likovnog opusa “Autoportret” na Crvenom trgu u Moskvi, osjetio šta je ključna razlika između naše i njihove publike i koliko su Rusi daleko iznad nas.

“Kod nas ljudi po protokolu obiđu, pogledaju, vide šta im se sviđa, šta im se ne sviđa, ide koktel, i to je to. U Rusiji sam prvi put doživio da vidim grupu ljudi koji stanu pred sliku, dugo je gledaju i pričaju. I onda neko iz te grupe dođe do mene, pa me nešto pita, pa se opet vrate tamo i dalje razgovaraju, pa pređu do druge slike. Oni nisu došli da budu viđeni, oni su došli da posmatraju slike, da promišljaju. E, to je ključna razlika. To mi ovdje nemamo”, naveo je Močević.

Ali, kaže, sve je to proces od malih nogu.

MLADI I UMJETNOST

Kada je riječ o mladima, Močević ističe da je nevjerovatno koliko mladih talenata uvijek ima i šta oni pozitivno rade, ali da u sistemu obrazovanja treba preduzeti radikalne mjere. Podsjetio je na vrijeme svog školovanja kada su nastavnici pratili talentovanu djecu u svakoj sferi i “gurali” ih, podsticali.

“Svaka generacija ima talente i svako dijete u sebi ima duh, svako dijete je zlato. Lako ćemo i djecu promijeniti i naučiti kada promijenimo sebe. Mnogo treba raditi na tome i mislim da su krive naše generacije, a djeca su u principu dobra. Ona žele, ali nemaju od koga da vide i da nauči. To je malo veći problem”, ocijenio je Močević.

On kaže da je imao sreće, jer je imao od koga da uči.

“Učio sam u startu od Vlade Vojnovića koji je opet učenik Ismeta Mujezinovića, Dobrivoja Beljkašića… “Bojim se da nove generacije nemaju šta da vide, a opet, to smo krivi mi, pa sistem cjelokupno, a i mi smo dio sistema”, rekao je Močević.

KULTURA NEKADA I SADA

Umjetnost nas, naglasio je ovaj magistrant slikarstva, čini srećnim i ispunjava život, i to je dobro.

“Međutim, svi mi, u principu, negdje nekada tražimo neko priznanje, priznanje u smislu da predstavimo to što radimo i dobijemo neko uvažavanje za naš rad. To uvažavanje u društvu izostaje i ljudi uopšte ne razumiju smisao kulture”, naveo je Močević.

Ispričao je iskustvo sa izložbe u Zagrebu, kada je njihov najveći kritičar Miroslav Gašparović želio da se vide i da da kritiku i osvrt na izložbu.

“Ja to nisam želio dok ne vidi slike, jer neću da utičem na njegov stav. Rekao sam – dajte svoju kritiku onako kako vidite, može ona biti negativna i pozitivna, a, na sreću, bila je fantastična”, naveo je Močević.

Kod nas je problem i kritika, rekao je, ako nekome date negativnu kritiku, automatski ste mu neprijatelj, što je pogrešno. Mnogo je kvalitetnija i produktivnija negativna kritika nego pozitivna.

“Moramo imati jaku kritiku da bismo gurali stvari naprijed. Bilo ko kada se bavi bilo kojim poslom, negativnu kritiku treba da prihvati kao nešto dobronamjerno. To nije slučaj kod nas u društvu. Negativna kritika je neprijateljstvo. A ta pozitivna kritika je put ka kiču, lošem ponašanju i svemu ostalom”, ukazao je Močević.

On smatra da fali mnogo stvari da se složi i da bi cijelo društvo trebalo mentalno da se reorganizuje, da bi krenulo u nekom malo drugačijem smjeru. Govoreći o izazovima sa kojima se umjetnici suočavaju u ovim vremenima i šta bi društvo, odnosno sistem, trebalo da uradi da poboljša položaj jednog umjetnika, Močević je naveo da Republika Srpska nema Udruženje likovnih umjetnika.

“Kontaktirao sam sa nekim udruženjem u Banjaluci koje, nažalost, nije aktivno. Oni kažu da je kriva Vlada koja ne da novac, ali nije. Krivi smo sami mi, jer nismo uvezani u sistem”, rekao je Močević.

On smatra da bi trebalo da inicijativu za osnivanje udruženja pokrene Banjaluka i da se izbori za sredstva.

“Ne treba kriviti Vladu ili neke institucije, jer, ako im ne tražite, neće vam ni dati sredstva ili, ako traži neko ko je nekompetentan i nerelevantan, isto neće dobiti ništa”, naveo je Močević.

On ističe da mora da postoji neko ko će se izboriti za to udruženje, jer ovako nije moguće organizovati ni godišnju izložbu u Republici Srpskoj, a kamoli nešto više.

PODRŠKA KULTURI KAO SMISLU ŽIVOTA

Ističući da se kulturi mora posvetiti veća pažnja, Močević kaže da se ne daje mnogo materijalnog za nju, ali da nije ni suština u tom materijalnom, iako se neke stvari ne mogu raditi bez finansijskih sredstava.

“Mislim da bi društvo trebalo mnogo više da povede računa o kulturi, jer je to naša suština”, rekao je on.

Smatra i da stvari ne treba rješavati u nekim zatvorenim krugovima.

“Fali nam dosta međusobnog razgovora. Nemamo adekvatnu komunikaciju između institucija i nas koji se bavimo nekom vrstom kulture. Dešavaju se neki `šumovi` između nas i onih koji donose odluke, tako da treba raditi na tome”, istakao je Močević.

U svakom slučaju, kaže, nije loše, ide nabolje, a kultura je suština života i zato se mora podržati po svaku cijenu.

NARODNO POZORIŠTE ČEKA SVOJU PUBLIKU

Močević, koji je i tehnički direktor Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo, otvorenog u maju ove godine, kaže da se ulaže mnogo truda u rad ove ustanove kulture.

“Trudimo se da stignemo sve one za kojima mnogo kasnimo. Moj osnovni plan je da napravim nešto od ove institucije. Imam neki koncept totalne reorganizacije kulture, moramo malo ovdje stvari da sredimo, kaskamo u mnogim segmentima, kao što je otvaranje galerije koja nam je neophodna”, rekao je Močević.

Godine prolaze, kaže, a grad sa oko 70.000 stanovnika nema galeriju.

“Ne kritikujem, evo, imamo novo pozorište, što niko u regionu nije napravio u posljednjih 50 godina, tako da je to velika stvar, ali još malo fali da bi se napravila neka organizacija, da dobijemo ozbiljnu galeriju, da se neke stvari malo slože, da se da nova namjena Kulturnom centru. Boriću se za to, biću uporan”, poručio je Močević.

On smatra da su krivi ljudi koji se bave kulturom i koji nisu postavili stvari na pravo mjesto i prezentovali to na pravi način.

“Imamo neki plan da to uradimo, pa ćemo vidjeti šta će biti. A mislim da će biti dobro”, rekao je Močević.

On je napomenuo da je Narodno pozorište već imalo dobrih predstava, te da je ovo tek početak i da još hvataju neke konce.

“Radi se, ali pozorištu treba vremena, treba da se stvore neke navike kod publike. Naše je da se trudimo da se ljudi osjećaju lijepo u pozorištu, da budemo kvalitetni, pa ćemo vidjeti rezultate za koju godinu, možda i za koji mjesec”, istakao je Močević.