Božić u Kasindolskoj

Autor: Rade Likić

Urezivao sam nožem svoje ime na drvene zidove barake neuspješno oponašajući font Miroslavljevog Jevanđelja. Onda izađoh u rov i iz automatske puške ispalih dugačak rafal u vazduh. Gdje su neprijatelji nisam znao, lokalci nam nisu rekli, a bilo je svejedno.

Rat je završen. Velo je još spavao, a Van Dam je bacao goleme bombe “Pretisovke” ka zamišljenom neprijatelju. Mi smo bili na isturenom izviđačkom položaju, koga smo krstili jednostavnim numeričkim imenom “Trojka” Nas desetak držalo je položaj na brdu Gunčar, tik iznad Remontnog zavoda u Hadžićima. Bio je Badnji dan 1996. godine. Čekali smo smjenu i silazak u grad.

Čekao sam drugi zaredom Božić u životu koji neću provesti u Vođenima, hercegovačkom selu kraj Ljubinja, rodnom mjestu moga oca. Smjena je stigla, a nas desetak počeli smo silazak ka Hadžićima. U nejednakim uniformama, sa različitim borbenim prslucima, neko sa beretkom, crnom vunenom kapom ili po gusarski svezanom maramom na glavi, više smo ličili na neku paravojnu formaciju nego na specijalnu jedinicu MUP-a RS. To je privuklo pažnju jedinica Ajfora koji su u oklopnim vozilima krstarili po Hadžićima i okolini. Opkolili su nas sa vozilima i puškama na gotovs. Posle kraće rasprave pustili su nas da idemo kuda smo naumili, i nastavili svoje nervozno i grozničavo krstarenje.

Stigli smo u osnovnu školu, našu bazu gdje smo spavali kada nismo na liniji. Okupati se nisam imao gdje. Skinuo sam borbeni prsluk, bombe, odložio pušku i uputio se odmah drumom ka Ilidži. Dozvolu za odlazak nisam tražio. Šta mi mogu, nek me kazne kako god hoće! Bio je kraj rata, a ja nisam imao ambicija da mirnodopsku karijeru nastavim u uniformi. Razmišljao sam samo kako da se prebacim do Kasindolske ulice u kojoj nisam bio skoro 4 godine. A ta ulica do rata, bila je jedan od mojih mikrokosmosa. Mjesto gdje sam proveo skoro svaki vikend, mjesto gdje su živjeli, tetka i tetak, rođaci, majčini ujaci, kumovi…Nikoga od njih nisam vidio četiri godine i nisam znao šta me tamo čeka. Samo jedno sam znao. Svaka kuća je bila zavijena u crno. Iz svake kuće u koju sam mislio svratiti u netom završenom ratu neko je poginuo.

Išao sam brzo, očekujući da nekoga zaustavim, ali drumom su samo nervozno krstarili pripadnici Ajfora, sa puškama na gotovs. Pred sobom sam ugledao potkovicu, ne ovu našu hercegovačku ploču, nego pravu u obliku slova U. U ratu nesvjesno i sujevjerno, tražite znakove koji vam predkazuju sreću kao neko povoljno proročanstvo da ćete se izvući iz nevolje u koju ste upali. Tako sam i ja ovaj shvatio i čini mi se nije prošao tren,kraj mene se zaustavilo auto.-Ulazi, vojnik! prijatno me pozva sredovječni vozač. Dade mi limenku Laškog piva, koju prvi put tad ugledah. Saznadoh da je Hrvat iz Kiseljaka i da je cijeli rat išao trgovinom na srpsku teritoriju. Dao mi i kutiju Ronhila što tada bijaše veliki luksuz. Promicali su kilometri, put mi se učinio dužim negošto ga pamtim. Ugledah crkvu u Blažuju. Tu sam kršten 1976. Neobavezno smo pričali i na kraju, onako poluiskreno donijeli zaključak koji se može sažeti u rečeniciu:-Šta nam je ovo trebalo.

Ilidžu sam jedva raspoznavao. Jedva sam i našao put koji vodi ka Kasindolskoj ulici. Sve se promjenilo za četiri godine. Tragovi rata su bili na svakom koraku, a prema aerodromu razapete žice i preko njih prebačene deke. Da štite od snajpera. Zamišljao sam kako je mojim rođacima, listom mlađim od mene tuda bilo ići u školu. Živ se čovjek na sve navikne. Kasindolska je prilično duga ulica, a uska. Naseljena mahom stanovništvom iz Kalinovika i Ljubinja. Taj brdski dinarski elemenat dobro se pokazao u ratu, ali su izgubljenim životima platili strašnu cijenu. I sada kada su pobjedili, opstali i održali se, moraju da idu. Opet mi kroz grudi prolazi zebnja. Kakve ću ljude zateći, da li su se promjenili, da li su ljuti, da li su mračni? Da li su ogorčeni na ljude ili Boga?Da li kunu sudbinu ili se raduju Božiću?

Najednom, ukaza mi se tetkova kuća, srce zalupa brže a zebnja se još pojača. Ušao sam u prostrano dvorište i odmah prepoznao Prijatelja Ranka. Na njemu uniforma, proveo je na liniji čitav rat iako mu je više od sedamdeset godina. Jednog sina izgubio u saobraćajnoj nesreći u Iraku, nekada osamdesetih, drugog na samom početku rata. Milosav se zvao, oženio majčinu prvu rodicu, iz Budinčića kuće, koja je odmah do njihove. Najmlađi Vojkan, muž majčine sestre, dva puta ranjavan. Ispitivački me gleda, malo podozrivo ali onda se ukazuje blistav osmijeh prepoznavanja.-Brijatelju jesi li to ti? euforično i sa radošću viknu. To “Brijatelju” je naše. Tako sam ga zvao još kao trogodišnjak kada sam mu na svadbi njegovog sina opsovao majku jer mi vodi tetku. Još se tako zovemo. -Jesam, Brijatelju, ja sam! Grli me i ljubi sa širokim osmijehom i nekim radosnim ushićenjem. Zove priju Sofiju, da vidi ko je stigao u dobri čas. Omalena prija Sofija, vječito nasmijana i prijatna, ali koja se u trenu zna preobraziti u lava, grli me i ljubi. Suza nema, vjerovatno su ih oboje isplakali. Sa sprata silazi tetka i rođaci. Svi smo nekako vedro raspoloženi. Tuge nema ili se ne vidi. Izgleda da smo je naučili susprezati u sebi.

Poslije sam otišao do Budinčića majčinih ujaka, odnosno ujina. Dušan je umro osamdesetih. Srce ga prekinulo. Maksim poginuo u ratu. Ubila ga granata. Dok prelazim na njihovo imanje, gledam u betonske stubove nekadašnje ograde. Ne sjećam se, ali znam priču. Ogradu je armaturnim klještima prekinuo moj otac u stanju pijane euforije kada se pokojni Milosav ženio ćerku pokojnog Maksima. Pošto su Budinčići udali kćer, a još prije i sestričnu za momke iz susjedne porodice, moj otac je smatrao da ograda između te dvije kuće ne treba više da postoji.Sa zebnjom ulazim i u to dvorište. Pomalo iz straha, kakve ću zateći ujine i majčine rodice a pomalo jer odatle vučem najstrašniju traumu iz djetinjstva. Tu, u Budinčića kući tako sam se isprepadao od velikog zemljotresa 1979. da sam se narednih godina tamo bojao odlaziti. I tu me dočekuje radost, prepoznavanje, ljubav bližnjih i veselje.

Idem i do kume Ruže. Kum Rajko, vjenčani kum mojih roditelja i moj kršteni, poginuo je na položaju prema Dobrinji. Zatičem kumu i njene sinove Gorana i Bojana, kumčad mog oca. Smijeh se ori njihovom kućom. Kumovi su pod gasom. Prepričavaju mi kako je moj pokojni otac lani , dan posle bijega iz Sarajeva, lomio krsni hljeb za Jovanjdan, njihovu krsnu slavu. Neko mu je rekao, da je čuvao stan, dok se on borio. Otac mu je navodno odgovorio;-Ogradi šta si oslobodio, pizda ti materina..-Joj, koja je kum legenda. zaključuje kum Bojan.

Svratio sam i do majčinog rođaka Miše. Sin Milan, jedinac, poginuo je na položaju u blizini kuće. Usput sam sreo i čika Radeta, očevog kolegu sa posla. I njegov je Roćko poginuo. Proveo sam tada u Kasindolskoj jedan nestvaran Božić. Dva dana sam se veselio , pio, jeo, radovao životu, onako kako i treba raditi kada su dani Hristova Roždenstva, sa ljudima iza kojih je bila smrt i veliko stradanje, a pred njima neizvjesnost epskih razmjera. Iz Hadžića sam u Kasindolsku došao sa zebnjom i praznih džepova, a vratio se okrijepljen sa skoro dvjesta maraka u džepu, koje su mi poklonili moji bližnji, iako im je svaki dinar trebao, jer ih je čekao težak izbjeglički život.Kada danas u svojoj okolini vidim ljude oboljele od pohlepe, od sticanja, kako nisko padaju pred banalnim iskušenjima, ne radujući se ničemu, pa ni Božiću, sjetim se tog nestvarnog Božića u Kasindolskoj ulici. Božića provedenog među ljudima ratnicima, oko kojih je sve trebalo biti obavijeno tamnim osjećanjima sveprisutne smrti, a ipak je bilo bilo u znaku života.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala citajfilter.com