Priča Helene Gavran – priča o djevojčici koju je spasio Bog i human narod
Izvor: Radio Foča/N.P.
Helena Gavran, četvorogodišnja djevojčica porijeklom iz Foče, uspješno je završila liječenje u Parizu i vratila se u Beograd, pobjedivši tumor na mozgu.
Helenina priča jedna je od onih nesvakidašnjih priča i primjer kako humani ljudi mogu, zajedničkim snagama, da prebrode velike nedaće.
Na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu, vladala je velika radost. Malu Helenu Gavran, velikog i neustrašivog borca, po povratku sa liječenja iz Pariza sačekali su članovi porodice, rodbina i prijatelji. Iza Helene je šest mjeseci teške borbe, šest jakih hemoterapija i tri mjeseca boravka u sterilnoj sobi. Iza nje i njenih roditelja šest je mjeseci razdvojenosti od Lene i Sofije, mlađih sestara i kćerki, o kojima se brinula baka Milanka.
Iako u sedmoj deceniji života, Helenina baka Milanka Gavran kaže da joj nije bilo teško da se brine o dvije mlađe unuke, ali da joj bilo teško uvijek kada Helena nije bila dobro.
–Kad je Helena bila dobro i mi smo bili dobro, kad joj je bilo loše i nama je bilo loše. Hvala Bogu i dobrim ljudima da je ona došla kući. To je najbitnije. Sve drugo će doći samo po sebi. Hvala i doktorima i svima koji su pružili bilo kakvu šansu i posvetili se našoj Heleni, da ona bude dobro i da nastavi tamo gdje je stala-rekla je Gavranova.
Kako je Helena sve preživjela i podnosila to najbolje znaju njeni roditelji, Katarina i Radovan, koji su sve vrijeme liječenja bili uz nju na klinici Gustavo Rosi u Parizu. Od početka su vjerovali u nju, njenu hrabrost i njenu snagu, ali i u optimistične prognoze francuskih ljekara koji su tvrdili da se Helena može izliječiti od opake bolesti, što je na kraju i pokazao kontrolni pregled na magnetnoj rezonanci. Helena Gavran je sada zdrava djevojčica, bez turmora i metastaza.
Njen otac Radovan Gavran ističe da joj slijede kontrole i dug oporavak.
–Najteže je prošlo, sada slijedi oporavak. Svaka tri mjeseca trebamo da idemo na kontrolu, gdje će raditi magnetnu rezonancu glave i kičme, kao i kontrolu krvi svakih 15 dana. Dok smo bili u Parizu nedostajala nam je porodica, ali je Helenino zdravlje bilo najpreče, tako da smo svu energiju posvetili njoj. Cijelo vrijeme smo bili optimistični, nadali se najboljem i tako je bilo-rekao je Gavran.
Priča Helene Gavran možda nekome izgleda kao i priče druge djece koje se bore sa opakim bolestima. Međutim, Helenina priča jedna je od onih koja nas sve uči brojnim pozitivnim stvarima. Helenina priča ujedinila je region, premašila je sve rekorde jer je u jednoj do sada najbržih akcija prikupljeno više od pola miliona evra za samo 40 dana.
Helenina priča nas uči da se porodica piše sa velikim slovom jer bez porodice ništa ovo ne bi bilo moguće. Njena mnogobrojna rodbina od Foče, odakle joj je otac i deda, do Beograda odakle joj je majka i gdje sada živi, pa sve do Brodareva i Prijepolja odakle joj je baka Milanka, nije se zatvorila u taj trougao.
Njena porodica proširila je ovu akciju na Evropu, pa i svijet. Pomogli su i prijatelji, i to mnogo. Donirali su od srca, davali podršku. Ali najveća pouka iz ove priče je da je Helenu spasio pošten i human narod, koji u ovom slučaju nije mario za teritorijalne granice, vjerske i nacionalne barijere, boju kože, jezik.
Ova priča upravo može da bude primjer kako se na Balkanu sve može kada se ljudi slože u zajedničkoj misiji, težeći jednom cilju. Priča Helene Gavran je to pokazala.