Promjena stila života u uslovima epidemije: Histerija ili budućnost?

Izvor: advance.hr

U Kini se već sedmicama živi po kućama. Izlazi se tek kad je neophodno. Radi se onlajn od kuće. Možda epidemija korona virusa neće izazvati totalnu promjenu načina života, ali nagovještava kako bi to moglo izgledati ako se dogodi, prije ili kasnije.

Javni prevoz u Pekingu radi, ali su kompozicije metroa prazne. Isto kao i autobusi. Uobičajena gužva u metrou u Pekingu najveća je gužva koju biste mogli zamisliti, a sada su stanice i vagoni prazni. Redovni putnici su, kao što smo spomenuli po kućama, ili se voze automobilima. Vlastiti automobil pruža bezbjednost karantina, isto kao i stan. Iz auta se izlazi s maskom na licu i zaštitnim naočalama.

U samoposlugu ili fabriku ulazi se nakon mjerenja tjelesne temperature. To se radi uz pomoć termo kamera. U pojedinim restoranima koji su dobili dozvolu nastaviti raditi u uslovima epidemije, temperatura se gostima mjeri običnim termometrom. Tek nakon toga gost može sjesti za sto i naručiti večeru. Dok jede, mora imati masku na vidnom mjestu, ispod brade ili na čelu. Tako nekako.

Ne samo da će usprkos epidemiji gost dobiti pun tanjir, nego će mu sa njim stići i zdravstveni bilten kuhara koji mu je spremio hranu. Pored imena šefa stajaće i rezultat mjerenja njegove temperature od prije nekoliko minuta. Svi konobari i osoblje kuhinje sve vrijeme rade pod maskama. Više puta tokom smjene mjere temperature. Prošlog vikenda u najpopularnijem irskom pabu u Pekingu bilo je sedmoro ljudi u vrijeme kada se taj broj inače mjerio stotinama. Noćni klubovi su zatvoreni.

Sve vrste ugostiteljstva u Kini, cvjetale su u posljednje dvije decenije, a stotine hiljada stranaca doprinijeli su kulturi noćnih izlazaka, te je saobraćaj u Pekingu vikendom u tri ujutro ličio na jutarnju špicu ponedeljkom. Sada toga nema. Teško je procijeniti koliko ljudi sada nema šta raditi, ali među njima su naprimjer, hiljade taksista.

Oni koji se imaju sa kim družiti sada se posjećuju po kućama, a jedno zanimanje postalo je još više traženo – dostavljač hrane. Taj je posao i prije odlično išao, ali sada se bez dostave ne može. Idealni kandidati su oni besposleni taksisti. Država je obećala pomoć ugostiteljima.

Ne rade ni tržni centri, zapravo većina njih je zatvorena. Zatvoreni su i muzeji, bioskopi, pozorišta, bazeni, koncertne dvorane, nema sportskih utakmica, a ni posjeta Zabranjenom gradu i Kineskom zidu. Turizam je stao u potpunosti. Avioni uglavnom ne lete, putovanja su otkazana, ali nema panike. Samo se drugačije živi. Kinesko društvo vrlo je disciplinovano, te dobro organizovano.

Od prije popularno druženje na internet aplikacijama, sada je dostiglo novi nivo. Socijalne mreže pune su novih emotikona inspirisanih maskama, virusom i karantinom. Istakla se i država pokretanjem službene onlajn berze poslova, koja je aktivna 24 sata dnevno.

Kinezi se bodre međusobno i promovišu profilaktiku. Pranje ruka alkoholom i sjedenje u kući nove su kineske vrijednosti ove dvadesete godine trećeg milenijuma. Imperativno i opsesivno zarađivanje novaca trenutno su u drugom planu. Naročito u Vuhanu i pokrajini Hubei, gdje je izolacija apsolutna. U nekim pokrajinama na istoku zemlje, u kojima nisu zabilježeni slučajevi zaraze živi se normalno.

Za Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) Kina je manja briga od Bliskog istoka, ili Evrope, gdje se korona virus širi. Upravo to je rekao generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adanom, koji je pun pohvala za djelovanje kineskih vlasti u uslovima epidemije. Istovremeno, Rusija je sasvim zatvorila 4,2 hiljada kilometara dugu granicu s Kinom, te prekinula vazdušni i željeznički saobraćaj, a onda i potpuno zabranila ulazak kineskih državljana u Rusiju. Kina je službeno protestovala, navodeći da su mjere diskriminacija. Rusi rade ono što moraju kako bi izbjegli epidemiju, za koju nova Vlada vjerojatno nije spremna.

Saudijska Arabija otkazala je tradicionalno hodočašće vjernika u Meku i Medinu. Drastična, ali svakako racionalna mjera. Sa hadžiluka u Meki u bivšu Jugoslaviju u martu 1972. stigla je epidemija velikih boginja, poznata kao – variola vera. Goran Marković je na temelju ovog događaja snimio legendarni igrani film. Variola je odnijela 35 života od 175 oboljelih, a 18 miliona ljudi u Jugoslaviji je vakcinisano. Korona virus je manje smrtonosan, ali za njega još ne postoji vakcina.

Vanredno stanje je u Italiji. U toj je zemlji zabilježeno najviše slučajeva zaraze van Azije, te se životni stil Italijana prilagođava novim okolnostima. Veliki fudbalski derbi u Torinu između Juventusa i Intera igrao se bez publike. Građani stvaraju kućne zalihe hrane, te su prizori iz opustošenih samoposluga postali redovni u vijestima. Prazni trgovi, muzeji, crkve i restorani su slika Milana, s malobrojnim prolaznicima pod maskama. U metrou prizori iz Pekinga. Oni koji mogu, rade onlajn od kuće.

Nije sporno da su Italijani novonastalu dramu podigli na nivo histerije, ali to se može razumjeti. Umjesto da izlaze vani, kao što su navikli, oni sjede po kućama cijeli dan i prejedaju se, kao u rialiti programima. Čak i tamo gdje još nema epidemije, krenula je histerija. Naprimjer, u Barseloni, gdje je teško naći maske u prodaji. Hoteli i restorani su prazni, a nema ni italijanskih turista, koji tradicionalno putuju tamo u ovo doba godine. Nema ni Kineza, kojih uvijek ima.

Uporedo sa većinom stanovništva koje poštuje savjete medija, zdravstvenih stručnjaka i vlasti, javljaju se grupe “otpora masovnoj histeriji“. Naravno, ne i u Kini. Reporteri “Njujork Tajmsa” bili su u milanskom “Jamajka Baru“, gdje se okuplja “opozicija” iz naselja Brera, uglavnom mladi ljudi, koji se bez maski dolaze tamo družiti kao i obično.

Mogu se činiti kao buntovnici bez razloga, ili konzervativci koji brane tradicionalni stil života. U manjini su u odnosu na savjesne građane koji se pridržavaju epidemioloških mjera. Treću grupu čine nesvjesni i nesavjesni, čiji postotak varira od države do države. Manje ih je tamo gdje se bolje živi. U Skandinaviji ili Japanu, naprimjer.

Nije potrebno pretjerano puno mašte da bi se mogao zamisliti svijet u uslovima dugotrajne globalne epidemije, ovog ili nekog drugog virusa. Probudite se ujutro, operete zube, skuhate kavu i sjednete za računar, pod uslovom da vam je takav posao. Onda naručite ručak, koji vam dostavljač ostavlja ispred vrata, a vi mu onlajn plaćate i otvarate vrata tek kada on ode. Već treći put od jutros perete ruke alkoholom i sjedate jesti.

Za to vrijeme vaše dijete je u školi, putem aplikacije na mobilnom. Časovi matematike, geografije i engleskog su kao pravi. Jedino se fizičko malo drugačije radi. Ako ste domaćica i želite skuvati večeru, potrebno je da listu narudžbi aplikacijom dostavite supermarketu, a oni će vam robu ostaviti ispred vrata. Kako dostavljači uopšte ulaze u vašu zgradu? Uz pomoć kartice na kojoj su očitani njihovi najsvježiji zdravstveni podaci. Sve kuće u gradu imaju čitače kartica kraj interfona.

Kartica će vam trebati i kada odete u posjetu prijatelju. Ukoliko zdravstveni rezultati nisu dobri, vrata će ostati zaključana. Isto je i kada se vama dolazi u posjetu. Televizijski program, zajedno sa internet sadržajima, trebao bi biti glavna zabava. Sport, avantura, umjetnost, religija, putovanje, druženje, provod, sve bi to moralo stati u ekran.

Ko je proveo duže od sedam dana na brodu zna kako mogu uticati monotonija i jedni te isti ljudi jedni na druge i šta sve iz toga može da se desi, ali istovremeno mnoge porodice mogle bi provoditi dragocjeno vrijeme zajedno sa djecom, što bi moglo biti i od koristi. Za izlazak iz kuće, imali bismo specijalna odijela, koja bi pored maske za lice i naočala, štitile čitavo tijelo.

Prethodni opis ne sugeriše da planetom vlada histerija, nego da se živi organizovano u skladu s postojećim uslovima. Moglo bi se reći da je u posljednje dvije decenije nalik histeriji bilo putovanje avionom. Jeftini letovi omogućili su nam da putujemo uzduž i poprijeko, često bez važnog razloga, nego radi životnog stila. Danas se može kupiti karta do Pekinga u pola cijene, ali ko će putovati? Avioni ne lete kao ranije.

Nadzor države bio bi maksimalan, budući da bismo dane provodili onlajn i to u kućnom pritvoru. Političke metode takođe bi se promijenile. Umjesto u dvoranama, kampanje bi se vodile iz studija, a ko zna čega bi sve tu bilo. I tako redom bismo mogli špekulisati do mile volje, ali tako nekako mogla bi izgledati naša ne tako daleka budućnost. Ona je već počela u Kini.

Teško je priznati, ali ovo prethodno, iako bi se moglo činiti kao zatvor, ne liči na najgori mogući scenario budućnosti našeg svijeta. Nije kao apokalipsa, nego više kao čudan životni stil, makar za one koji ga budu proživjeli.