Boris Đorem: Oproštajno pismo- posthumno objavljena zbirka pjesama Dare Sekulić
Izvor: budjenje.info
Sredinom oktobra 2022. godine iz štampe je posthumno izašla pjesnička zbirka velike srpske književnice Dare Sekulić. Naslov knjige je Oproštajno pismo, a izdavač je Matična biblioteka Istočno Sarajevo.
Rukopis ove knjige za objavljivanje je pripremila sama autorka. Budućoj knjizi namijenila je i znamenit naslov, a praktično je uredila i njenu numeraciju. Izvjesne okolnosti ipak su odredile da se rukopis u obliku knjige pojavi (tek?) otprilike godinu i po nakon smrti Sekulićeve.
Oproštajno pismo izašlo je u okviru novoutemeljene edicije Zavještaj, koja je – po riječima bibliotekarke Matične biblioteke, mr Ivane Kuljanin – zamišljena kao projekat „od kapitalnog značaja za Istočno Sarajevo“, u okviru kojeg bi čitaocima trebalo „predstaviti bogatu zaostavštinu zavičajnih pisaca“. Upravo se sa Darinim Oproštajnim pismom i začinje edicija, za koju vjerujemo kako će biti ono što su njeni začetnici naveli kao cilj.
Ovo pjesnikinjino djelo sačinjavaju četiri po broju pjesama podjednaka ciklusa naslovljena kao: Nemoj o tom, ćuti; Povjeravanje; Razgovor s Marom te Žuti sat. Dara Sekulić pažljivo je koncipirala ove promišljene i sa predanošću i mukotrpnošću na papir izlivene pjesme, od kojih su pojedine nastajale i desetak godina i više prije njene smrti, tako vjerovatno i čekajući pravi trenutak da se u punome sjaju pojave pred nama, pravi trenutak za svoj zaseban život. Pjesnikinja je, sa puno osjećanja, ali ipak vrlo staloženo i trezveno, ovo svoje poetsko pismo ukomponovala u zaokružene cjeline sastavljene od inače glavnih svojih književnih preokupacija. Ni u ovoj stihozbirci – dosljedno svojoj poetici – Dara (se) nije služila krupnim, pompeznim ili koliko-toliko naučnim riječima. Ali, i tim i takvim manje blještavim riječima, kao i uvijek, i ovdje je predstavila patnju i trpljenje jedne osjetljive, u svemu lirske duše, i zbog pojedinačnog i zbog opšteg udesa i jedinke i cijeloga čovječanstva u jednom vremenu teškom ne samo da se živi i preživljava, nego i da se u životu prije svega i iznad svega ipak ponajprije bude čovjek.
Iako su Darine riječi i ovdje, kao i tokom cjelokupnog svog pjevanja, uglavnom ispunjene tugom i tjeskobom zbog nerazumijevanja mnogih čovjekovih dubokih, mračnih poriva za uništavanjem i samouništavanjem, za negiranjem bilo kakvoga čina ljubavi, dobrote i savjesti – pjesme su, i baš zbog neprihvatanja takvih ideja i nepristajanja na njih, bogate razumom, dušom, srcem, što je umnogome i potrebno da se opstane u ov(akv)ome vremenu. Posljednje objavljena pjesnička zbirka naše izuzetne, čestite starice i bogomdane književnice – da parafraziramo Tina Ujevića – puna je, takođe, riječi crnih od dubine: nimalo, ni u kom slučaju, ne zaostajući za prethodnim njenim knjigama.
Za objavljivanje Oproštajnoga pisma, jedne od tridesetak izuzetnih i za savremenu srpsku književnost svakako zlata vrijednih duhovnih čeda Dare Sekulić, velike zasluge pripadaju nekolicini vrsnih poznavalaca književnosti. To se ovdje pak odnosi na recenzente, Stevana Tontića i prof. dr Sašu Kneževića – ali, takođe, i na mr Ivanu Kuljanin, jednoga od pokretača edicije Zavještaj i istraživačicu koja je, pri tome, u Darinoj zaostavštini i pronašla Tontićev (takođe posthumni) zapis o pjesnikinjinom rukopisu.
Žao nam je što među nama fizički više nisu Dara Sekulić i Stevan Tontić. Vjerujemo da oni ne bi skrili sreću zbog prilično dobro urađenog posla u vezi sa izdavanjem rukopisa, ali ni zbog vrlo lijepoga dizajna – i korica i unutrašnjosti zbirke.
Dizajn zbirke uopšte je pak sveden, smjeran, nekako i izgleda nježno, pa i krhko, a čak su i boje koje krase korice umilne te takođe svedene. Sve ovo nekako u cjelini i odražava Darinu dušu, Darinu toplinu, Darinu životnost uprkos svim nedaćama, mukama i stradanjima tokom dugoga života (91 godina), ali i tokom više od sedam decenija stvaranja. Rečeno u ovome pasusu dodatno je istaknuto dobro odabranim fotografijama, na prednjoj i na zadnjoj korici knjige.
Nažalost, generacije koje tek stasavaju neće imati priliku da upoznaju Daru Sekulić i uvjere se u njene osobine, kako je tu mogućnost i blagodet kroz decenije imao niz generacija i umjetnika i „običnih ljudi“. Ipak, treba im o tome što češće govoriti. Posebno ih ipak treba upućivati na njenu poeziju, pa tako i na ovu zbirku koja je tek izašla, ali i na njenu poetsku prozu te na povremenu, nažalost rijetku kritičko-(auto)poetičku riječ.
Mada se pak novoizašla stihozbirka po jednoj od značajni(ji)h pjesama u njoj zove Oproštajno pismo – pri kraju ovog našeg teksta ističemo i još to kako ovo ipak nije i posljednji rukopis Dare Sekulić. Sasvim je izvjesno da će izdavač, u okviru spomenute edicije Zavještaj, tokom naredne godine izdati još dva rukopisa iz autorkine izuzetno vrijedne zaostavštine. Dok se nadamo da ćemo imati uvid i u njih – sada se konačno možemo i pohvaliti da smo imali priliku pročitati i jedan od rukopisnih primjeraka Oproštajnoga pisma – te dok se uz to nadamo i štampanju preostalih autorkinih rukopisa, svakako priželjkujemo da i posljednja objavljena stihozbirka ima dobar prijem kod kritike, ali i kod „obične publike“, kao što su umnogome imale i prethodne knjige Dare Sekulić. Oproštajno pismo svakako i zaslužuje da što više ljudi čuje ili pročita pjesme iz njega i da ih eventualno i vrednuje.
