Da li su Osmanlije spalile tijelo Svetog Save?

Autor: Vuk Bačanović

Jedna od najprepričavanijih pripovijesti iz srpske istorije jeste ona koja je svoje mjesto našla u Svetosavskoj himni i svake godine se štampa u crkvenim kalendarima, a kaže kako je Sinan paša odlučio da kazni pobunjene Srbe, tako što je naredio da se iz Manastira Mileševe mošti prvog srpskog arhiepiskopa, Svetog Save odnesu na Vračar kod Beograda i tamo javno spale pred okuljenim narodom. Pa ipak, međusobno protuslovni istorijski izvori dovode u pitanje verziju događaja koja nam je svima poznata.

Šta kažu istorijski izvori?

Rimnički Srbljak, zatim zapisi iz Ovčarskih manastira, Vrhobreznički, Dorpatski, Račanski, Drugi Sofijski, Remetski i Koviljski datiraju ovaj događaj u 1594., ili 1595. navode različite godine, ali i različite ličnosti osmanskih zvaničnika koji su spaljivanje svetiteljevih moštiju izvršili. Tako na jednom mjestu stoji: „V leto 7103 (1595) otnesoše Turci svetago Savu iz Mileševa, mjeseca marta 10 den, Ahmet beg Oćuz i sožegoše aprila 27 na Vračaru kod Belgrada“, a na drugom, pak, „V leto 7103 (1595) sažegoše mošti Svetoga Savu, prvago arhiepiskopa Srbskako Sinan paša iz Manastira Mileševa odnese u kovčegu Pozlaštenu i sožeže na Vračaru više Belgrada.“ Sa drugom datacijom poklapa se podatakiz„Kraljestva Slovena“ Mavra Orbinija, koje je štampano 1601. u italijanskom Pezaru i u kojem Orbini bilježi da su kostiRaška, u kaluđerstvu nazvanog Save, „kojeg Srbi smatraju svecem nedavno  javno spaljene po naređenju zlikovca Sinan–paše.“

Pa ipak, navedenim srpskim izvorima izvorima, koji nastaju srazmjerno kasno, u poznom 18. vijeku nije problem samo što navode različite datume i različite ličnosti, već što su proturiječni sa niz drugih kasnijih datacija ovog događaja kao npr. Sinaksar Prvovenčanom kralju Stevanu u kojem stoji da se spaljivanje dogodilo 1596., zapis na Rukopisnom evanđelju manastira Svete Trojice kaže da je Sveti Sava spaljen 1599 godine, dok ga Ravanički ljetopis ovaj događaj datira u 1697 g, a mokovski Srpski memorijal čak u 1667., dok je na drugm mjestu u Ravaničkom ljetopisu spaljivanje datirano u 1692.

Kaluđeri o „močtima svjati Otca našego“

Pored toga, ruska građa objavljena u Sarajevu 1922, govori o kaluđerima iz Mileševe koji su u 17. vijeku desetak puta išli po milostinju u Rusiju. Prvi koji je išao bio je arhimandrit Teodosije sa četvoricom monaha 1627. i koji je 11. juna iste godine poslao molbu za pomoć caru Mihailu u kojoj, između ostalog, stoji: „Iže v Srbscem zemlji carska i svjaščena obitelj voznesenija Gospoda Boga i spasa našego I. Hrista, Monastir zovom mileševa ideže počivajut svjatije i Miro blagouhanije četnie moči iž v svjati Otca našego i učitelja prvago arhiepiskopa Srbskago svjatitelja Savi velikago čudotvorca.“ Dakle, ako ćemo dati vjeru onome što piše arhimandrit Teodosije, mošti svetoga Save nisu spaljene ni 1594. ni 1595., nego su još uvijek počivale u Mileševi.To nam potvrđuju i podaci iz 1638. arhimanrita Antonija i 1647 arhimandirta Vasilija, koji ruskom caru predaje molbu za pomoć za kako stoji „Monastir, zovom Mileševa ideže počivajet Svjati Sava veliki čudotvorac arhiepiskop i čitelj vsej zemlji Serbskoj“, to jest „gdje počivajut mošti Save čudotvorca“. Da se radi o pouzdanim podacima svjedoči i to da se arhimandrit Visarion 1652. vratio iz Moskve sa carskim poklonom, pokrovom za sveiteljeve mošti. Ove posjete se ređaju do 1688. kada u Rusiji boravi arhimandrit Dositej sa bratijom i, kao i dotadašnje deputacije naglašava da u manastiru počivaju svetiteljeve mošti. Ruske izvore potvđuju i dvije gramate moldavskih vojvoda Vasilija i Jona Radula iz 1643. i 1665. Mileševi i u kojima se izričito govori o Savinim moštima koje su pohranjene u manastiru. Isto tako se navodi da je Đerasim Dobrilovac 1657. Mileševi pokolonio knjigu „k celebonosnim moščam Svetago oca Savi Srbskago čudotvorca.“

Šta se, zapravo, dogodilo?

Dodatnu zbrku oko toga ko je i kada spalio mošti svetoga Save unosi Opšti list Pećke patrijaršije i Tronoški ljetopis iz 18. vijeka u kojem je navedeno da je Sinan-paša spalio mošti svetog Save 1692., „kada je pošao na Leopolda“, što se, opet, veže za Bečki rat, kada Sinan-paša već odavno nije bio među živima, što autoru Opšteg lista očigledno nije bilo jasno, niti je imao predstave o vremenskoj distanci koja ga dijeli od epohe u kojoj je živio. Ovu godinu navodi i Ravanički ljetopis, prema kojem su Turci na Vračaru 1692. Spalili mošti Svetog Save da se osvete za svoj poraz kod Slankamena.

Pometnja datacija spaljivanja moštiju Svetog Save čas u 1586., 1594., 1595., 1596., 1599., 1605., 1667., 1688., 1689., 1682, i konačno 1697. je istoričara Mirka Dragovića dovela do zaključka da su svi ti izvori „pisani docnije i to od ličnosti koje niti su videle kad je Sv. Sava odnesen, ni ko ga je odneo, ni kad je spaljen, ni ko ga je spalio; – s tim smo načisto da očevidaca nema, niti je i jedan izvor napisan od očevica.“ Dragović zato vrlo pouzdanim smatra predanje da su mošti svetoga Save u 18.vijeku bile položene u pećini u Tarskim Stijenama, što potvrđuje i dokument iz 1834. da su mošti bile položene u manastiru Dovolji na desnoj obali rijeke Tare. Napokon, kaluđeri Manastira Svete Trojice u Pljevljima otkupili su od jedne muslimanske porodice ćivot u kojem su počivale mošti svetog Save, kao i njegov štap, također otkupljen od muslimanske porodice. Ipak, najpouzdaniji trag o tome šta se, zapravo, desilo sa moštima svetog Save jeste da se ruka Sv. Save čuvala u muslimanskoj porodici Čengića u Potpeću u blizini Pljevalja, što se, u potpunosti poklapa sa zapisom jeromonaha Pahomija iz 1834.: „Prinese ju jeromnah nedostojni i grešni Pahomije Đurić u Manastir Dovolju, vo hram uspenie presvatija Bogorodici idježe počivaet Svjati Savo, na pročitanie god. 1934. Togda od mog vremena bijaše pust Manastir Arhangel.“

Pašo, tvoja sablja-naša glava

Šta se, zapravo, moglo dogoditi? Pouzdano znamo da je Manastir Mileševa mogao biti razoren ili spaljen 1688., 1689., ili nešto kasnije u vihoru rata između Habzburške monarhije i Osmanskog carstva, a nakon što su Osmanlije katastrofalno potučene kod Beča 1683., što je rezultiralo sa više osmanskih kaznenih ekspedicija, kada su mnoge crkve i manastiri spaljeni i sravnjeni sa zemljom. Moguće je da u ovo vrijeme dolazi do nastanka mistifikacije o „spaljivanju svetog Save“ koja označava spaljivanje drevnog manastira, dok su mošti izmještene i vremenom sakrivane na više mjesta, nekada u muslimanskim, a nekada u pravoslavnim porodicama. M. Dragojević smatra da su mošti sklonjene „u kuću muslimansku, ili u kakvu pećinu ili šumu“, što se, opet uklapa sa podacima istoričara S. Selimovića o vremenu bosanskoherceovačkog ustanka kada je jedan objesni osmanski vojskovođa namjeravao spaliti obnovljenu Mileševu, ali su domaći muslimani uspjeli da ga odvrate. Alija Malagić, koji je predvodio grupu muslimana zaplakao se i obratio silniku sljedećim rečima: „Pašo, tvoja sablja naša glava.  Aman, pašo čestiti, nemoj nas ucvijeliti, hljeba ti carevog. Nemoj sprštiti onu kuću među nama. S one kuće nam je blagoslov i na malu (imovini–S.S.) i na čeljadi. Svako u onoj kući dobija hljeba i soli i prenoćišta. Svako nađe pomoći“.

Mošti svetiteljeve, bez ruke i štapa, kako utvrđuje M. Dragojević, dospjele su, poslije mnogih peripetija pod imenom Savinog učenika Arsenija II najprije u Manastir Moraču da bi iz njega bile prenete u Kosor u Kučima, a zatim u Manastir Ždrebaonik, odakle su, na kratko bile izmještene u Manastir Kosijerovo, a potom vraćene u Ždrebaonik gdje se nalaze i danas. To je, prema nedavnim novinskim natpisima i riječima istoričara koji je želio ostati anoniman znao i patrijarh Pavle, koji je, svaki put kada bi se otvorila ta tema znao reći: “Da, to jeste Sveti Sava i tu nema nikakve dileme, ali Srbi još nisu dostojni da dotaknu Svetog Savu. Kada dođe vreme, svetitelj će se pojaviti.” Pa ipak, u cijeloj priči ostaje nejasno, otkuda podatak o tome da je upravo Sinan-paša spalio mošti svetog Save, dubrovačkom opatu  Mavru Orbiniju 1601., dakle, ne mnogo vremena, nakon što se to, prema nekim srpskim datacijama, dogodilo, iako je jasno da, također srpski izvori iz 17. vijeka, to osporavaju? Moguće je da je Mileševa više puta bila pljačkana i paljena, a da je, samim tim legenda o spaljivanju Savinih moštiju od strane Sinan paše imala višeslojno porijeklo i da je u srpske rukopise ušla upravo citiranjem Orbinijeva djela. Ipak, na takvo zaključivanje također treba staviti upitnik, jer pouzdanih dokaza nemamo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala citajfilter.com