Rane svešteničke porodice Starovlah i danas bole
Izvor: Srna, priredio: Ognjen Begović
Ni 18 godina nije bilo dovoljno da sveštenička porodica Starovlah, koju su u noći između 31. marta i 1. aprila 2004. godine na Palama brutalno pretukli pripadnici tadašnjeg SFOR-a, dobije pravnu i pravičnu satisfakciju i da nasilnici odgovaraju za zločin nad nevinim srpskim civilima.
Advokat porodice Miljkan Pucar rekao je Srni da je ovaj tragični događaj sudski završen, a da je porodica Starovlah i dalje suočena sa borbom da prevlada sve strahove i traume, psihičke i fizičke koje je doživjela kobne noći.
On je podsjetio da su pripadnici SFOR-a sveštenika Jeremiju i njegovog sina Aleksandra, koji je od tada stoodstotni invalid, pretukli skoro pa na smrt, maltretirajući, takođe, sveštenikovu suprugu Vitorku, koja je doživjela neviđenu duševnu bol.
“Kompletna situacija koja se danas dešava u svijetu pokazuje da neki ljudi za svoja /ne/djela neće, a drugi moraju da odgovaraju. To nam samo pokazuje kolika je nepravda u svijetu, a koju smo mi u BiH itekako osjetili na svojoj koži”, rekao je Pucar.
On je naveo da pravične naknade za fizičku i duhovnu bol, kao nematerijalnu štetu koja je nanesena Aleksandru Starovlahu nema, a za to direktnu odgovornost snosi takozvana međunarodna zajednica, a posebno SFOR.
ŠKOTI BEJZBOL PALICAMA UDARALI PO SRPSKOM DOSTOJANSTVU
Pucar kaže da za članove porodice Starovlah, koje su usred noći brutalno pretukli pripadnici SFOR-a iz Škotske i Slovenije, nažalost, nema nikakve satisfakcije osim određene finansijske odštete na ime nematerijalne štete, koju je platila BiH, a ne SFOR.
On podsjeća da je jasno vidljivo sa svih tadašnjih televizijskih snimaka kakvu su brutalnost pokazali škotski pripadnici SFOR-a, koji su bili naoružani i bejzbol palicama, koje su im virile iz borbenih ranaca, što sigurno nije sastavni dio naoružanja nijedne vojske.
Pucar ističe da je i danas ogorčen činjenicom da takozvana međunarodna zajednica napad na porodicu Starovlah predstavlja kao “dio mandata jedinica SFOR-a, u skladu sa svojim ovlaštenjima”.
“Ma, niko na svijetu nema ovlašćenja da vas prebija i muči tokom noći”, kategoričan je Pucar.
KOME SU TO BILA KRIVA SRPSKA DJECA?
Prota Miomir Zekić, nekadašnji starješina hrama Uspenija Presvete Bogorodice, kaže za Srnu da njemu i njegovim kolegama sveštenicima niko nikada nije rekao zašto se desio taj stravični napad na sveštenike Srpske pravoslavne crkve i članove njihovih porodica.
“Čiji je to hir bio da tuku nedužne i nevine čestite ljude pitanje je na koje se niko nikada iz međunarodne zajednice nije udostojio da nam odgovori, osim predstavnika Mađarske, koji su nam rekli da njihovi vojnici te noći nisu bili na Palama”, rekao je Zekić.
Najstrašnije u svemu ovome, ističe on, jeste da je tada ugušena i prekinuta svaka nit ka normalnom životu Jeremijinom sinu Aleksandru, izuzetno inteligentnom mladom čovjeku, vjeroučitelju, koji se dostojanstveno, svim svojim srcem i bićem, posvetio pravoslavlju i boljitku srpskog naroda.
“Ma, kako je moguće da su nekome kriva nečija djeca? Ko to normalan može opravdati”, ogorčeno pita prota Zekić.
ISTOČNO SARAJEVO – GRAD FENIKS, SVJETIONIK PRAVOSLAVLJA I SRPSTVA
Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić rekao je Srni da neće biti zaboravljeno istresanje sile nad sveštenikom Srpske pravoslavne crkve, koji je građanin Istočnog Sarajeva i Republike Srpske.
“Nećemo to zaboraviti, jer nikad i ni nad kim mi nismo istresali silu i ne podržavamo bilo koje nasilne akcije”, rekao je Ćosić.
On kaže da informacija da od stupanja takozvanog “Inckovog zakona” ima preko 250 prijava za neki govor mržnje i zabranu negiranja genocida, opominje koliko se mora voditi računa o ovim stvarima i koliko zločini nad Srbima ne smiju da budu zaboravljeni.
Sve i jedna prijava ističe on, uperena je protiv Srba, a nema nijedne da je Srbin prijavio Bošnjaka, nego konstantno prijavljuju Srbe zato što mi govorimo ono što mislimo, a ista stvar je i sa Starovlasima.
On naglašava da su stanovnici grada Istočno Sarajevo, ljudi koji pamte loše, ali iz tog lošeg izvlače pouke, a za to je najbolji primjer ovaj grad koji se, kako kaže, uzdigao kao feniks, svjetionik srpstva i pravoslavlja.
“Moramo istrajati na njegovanju kulture sjećanja. Ove godine ćemo završiti projekat i krenuti u postavljanje spomenika žrtvama NATO bombardovanja u Palama, sigurno će biti gotov glavni projekat kompleksa posvećenog Republici Srpskoj u Palama na Golom Koranu i u Istočnom Novom Sarajevu. Nadam se da ćemo završiti i spomen-kompleks posvećen srpskim civilima stradalim u 20. vijeku”, rekao je Ćosić.
Sud BiH djelimično je 1. oktobra 2010. godine usvojio tužbeni zahtjev Jeremije, Aleksandra i Vitorke Starovlah, te odlučio da BiH ovoj porodici, koju su u noći između 31. marta i 1. aprila 2004. godine na Palama brutalno pretukli pripadnici SFOR-a, isplati nešto više od 300.000 KM odštete.
Sud je tada odbio zahtjeve porodice Starovlah za naknadu štete na ime pretrpljene duševne boli zbog povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca, na ime uništenih stvari, te pomoći i tuđe njege za Jeremiju.
Članovi porodice Starovlah su 28. marta 2007. godine, u svojstvu tužilaca, Sudu BiH podnijeli tužbu protiv BiH radi naknade štete.
Oni su tada naveli da su pripadnici SFOR-a 1. aprila 2004. godine oko 1.10 časova eksplozivom razvalili ulazna vrata Parohijskog doma na Palama, u kojem su u dva stana živjele porodice Zekić i Starovlah.
Potom su upali u stan porodice Starovlah i svešteniku Jeremiji i njegovom sinu Aleksandru tvrdim predmetima i mehaničkim oruđem nanijeli teške fizičke povrede opasne po život, koje su ostavile trajne posljedice po njihovo zdravlje.
Vitorka Starovlah, supruga sveštenika Jeremije, pretrpjela je teške psihičke trenutke koji su u njoj izazvali jaku duševnu bol i strah, jer joj nije dozvoljeno da u tim trenucima pomogne sinu i suprugu, a kasnije se ispoljavao strah za njihove živote i oporavak, te briga kako će njen sin Aleksandar nastaviti život sa zadobijenim posljedicama.
Pripadnici SFOR-a su Aleksandra i Jeremiju, teško povrijeđene i u besvjesnom stanju, prebacili helikopterom do Kliničkog centra u Tuzli gdje im je ukazana hitna medicinska pomoć, da bi kasnije nastavili liječenje na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu i oporavak u rehabilitacionim centrima.
Oni su se 16. novembra 2004. godine obraćali i Komandi NATO snaga u Sarajevu sa zahtjevom za naknadu štete, koji je odbijen 19. januara 2005. godine uz obrazloženje da “ne postoji osnov za naknadu štete, jer se radilo o vojnoj akciji”.
