Kasindo krajem 19. vijeka: Kad su Austrijanci gradili za Italijane
Autor: Redakcija, A.K.
Kasindo, naselje u opštini Istočna Ilidža koje je većini stanovnika asocijacija za bolnicu. Tu se već skoro 100 godina nalaze zdravstvene ustanove koje su mijenjale strukturu (oporavilište, sanatorijum, opšta bolnica, klinički centar), ali ne i lokaciju koja je odabrana zbog klimatskih i geografskih pogodnosti.
Manje poznata činjenica je da je čuvena milanska porodica Feltrineli na prostoru današnje bolnice „Srbija“ imala u to vrijeme najmoderniju pilanu i upravo je otkupom zemljišta i poslovnih zgrada od Feltrinelija, stvoren preduslov za otvaranje prvog liječilište za tuberkulozne bolesnike 1921. godine.
Porodica Feltrineli je imala pilanu i u Sjetlini kod Podgraba, ulagala je u pilane, željeznicu, ali i u fudbal pa tako nalazimo podatke da su između dva svjetska rata fudbaleri iz Italije dolazili da igraju za Virtus iz Sjetline što danas zvuči poprilično nevjerovatno. Još nevjerovatnije djeluje priča sa kraja 19. vijeka u kojoj se u Kasindolu pojavljuju zanatlije iz Austrije sa zadatkom izgradnje korita za spuštanje balvana (suva riža ili jaz).
Davne 1897. upravo na današnji datum, u Kasindo dolazi prva grupa tesara iz Štajerske koje priprema teren za početak radova. Do kraja maja 1898. završeno je trasiranje i gradnja je mogla da počne. Prva faza je bila kopanje i tom prilikom je za tri mjeseca iskopano više od 6000 kubika zemlje i kamena, a taj posao je, kako se navodi, „obavio domaći čovjek, Hercegovac“. Gradnja ovog sistema dopremanja balvana do pilane, koja se nalazila na mjestu današnje bolnice, je trajala 14 mjeseci. U junu 1899. počeo je sa radom sistem sa glavnim koritom dugačkim 16,5 km, 3 sporedna po 1,5 km, velikom branom zapremine do 120 000 hl, 3 manje brane i 12 manjih vodovoda duž glavnog potoka. Precizni Austrijanci su izračunali da se balvan srednje debljine spuštao glavnim koritom tačno 47 minuta i da se u jednom satu moglo spustiti i do 100 balvana.
Sve ovo se moglo pronaći u članku jednog popularnog sarajevskog časopisa iz 1901.godine. Mi ga prenosimo u cjelini sa svim njegovim arhaizmima i gramatičkim greškama.
Kakvih šest sati hoda do Sarajeva nalazi se 1000 do 1600 m nad morem veće osamljeno šumsko područje. Prirodno mu je ishodište kod sela Kobiljdola u Sarajevskom polju. To je šumski predjel “Kasidol”, koji obuhvata oko 3000 hektara visoke šume, a obrastao je prašumi sličnom crnogoricom (jelovinom i omorikovinom), koja je na nekim pak mjestima prošarana bjelogoricom, poglavito bukovinom. Te šume steru se po sjevernom obronku Jahorine. U njima plandovaše nekad svakojaka divljač, pa i medvjedi i vuci u priličnom broju. Mnogobrojna stada pasu po bujnim ispašistima na visoravni više šumskog pojasa. Šumu prosjeca vrlo skriven tovarni put, koji je ujedno najkraći spoj između Sarajeva i Foče -nekad zgodno skrovište za hajduke i krijumčare. Mnoga stijena kraj tog puta poprskana je krvlju -tako pripovjedaju starci u Kasidolu.
Iz tih šuma dobavljalo je već od davnih vremena nekoliko domaćih pilana , što su bile podignute na kasidolskom potoku , potrebit materijal; no potrošak drveta nije ni iz daleka bio u omjeru spram te velike šume; a uz to ni put , kojim se je trenica gonila u glavni grad Sarajevo, nije odgovarao svrsi ; bila je to gorska putanja , koja postoji još od rimskog doba ,i to samo za tovarne konje.
Uvažavajući veliku vrijednost tog šumskog predjela , naskoro se nađe nekoliko velikih trgovina, koje se ponudiše, da će vaditi, odnosno kupiti balvane iz tih šuma. Nakon što se procijenila šuma i sklopio dogovor, valjalo je naći najpodesniji i najjeftiniji način, kako da se prenosi taj materijal, uz obzir na prilike tla i na cijenu gotovo sirove robe. Prije svega valjalo je uvažiti, da put, po kojem se trebalo drvo izvoziti, vodi kroz 8 kilometara dug kameni tjesnac. Obići ga nije bilo moguće ,i tako se eto umah s početka pojavila nemila smetnja u tom poslu, osobito s toga, što u slapu ima mnogo visokih, silesijom velikih stijena posutih katarakta i oštrih okuka. Daljina od središta glavnog šumskog područja , u kojem leži izvor gorske bujice kasidolske rijeke , do mjesta gdje se potok hvata Sarajevskog polja kod Kobiljdola , iznosi kakvih 17 kilometara. Kolni put ili šumska željeznica progutali bi bili pri takvim prilikama tla velike svote , a uz to bi radnja pomoću tih sredstava bila prilično skupa, te bi se posao u tom šumskom području jedva isplaćivao. Odlučilo se s toga da se napravi jaz, premda je i taj stajao dosta novčanih žrtava i proždro mnogo drveta, no promet je daleko prostiji , lakši i jeftiniji.
Bilo je 10. oktobra godine 1897. kadno se uputila duga povorka drvodjelaca iz zelene Štajerske i nekoliko tovarnih konja preko Trebevića u Kasidol, da se tamo zaustavi i udomi u sred gluhe tišine u – tako rekavši – još netaknutoj šumi. Umalo te se je pričinilo, da neka viša sila nije bila zadovoljna s tom naseobinom, koja je eto namjerila da dirne u njenu svetinju ; jer tek što se žilavi drvodjelci spustiše pod skrovište dviju velikih jela, da prirede noćište, kad no već prve noći silno zasniježi. A kad svanu, bijaše debela bijela koprena pokrila goru. Nasta ciča zima. Čelični Štajerci pregnuše udvojenom snagom da podignu stanove, no premda navikli oporoj klimi, obolje ih ipak nekoliko s naprasne promjene vremena, dok ostali počeše postajati malodušni i misliti na povratak.Tako je dakle otpočeo posao oko jaza u Kasidolu.
No ubrzo nestade ranoga snijega, a zamalo se smjestiše radnici pod svoja zakloništa. Pridolaženjem novih stranjskih i domaćih šumskih težaka, nastade sada život na sve strane. Valjalo je podići još koliba i magaza, te sagraditi stanove za pazitelje, a zatim pobrinuti se za vodene pilane, koje će priređivati građu-pa za kovačnicu i druga prometna zdanja. Podjedno otpočelo se sjeći šumu u pravcu namišljenog jaza i vući građevni pribor za njega, u čem su radili ponajviše domaći ljudi. Tako mine prva zima, a koncem aprila 1898. moglo se tek otpočeti naumljenom gradnjom, koja se je zategla nekoliko sedmica zbog snijega, koji je zapao dva metra visoko.
U isto doba otpočelo se trasiranjem jaza i taj se posao dovršio koncem maja. Ovo trasiranje bilo je zbog vrletnog i kamenitog tla često vrlo opasno po život, jer je mjernik više puta viseći o konopcu morao činiti visure. Nakon što se je ustanovio i profilirao smijer, otpočelo se kopanjem, pri čemu je valjalo maknut ništa manje nego 6100m3 što zemlje što lagumana kamena. Taj posao obavio je jedan domaći čovjek, Hercegovac, i to za tri mjeseca. U ovo lagumanje valja ubrojiti i dva prokopa(tunela), jedan od 36, drugi od 18 metara dužine.
Prva tri mjeseca napredovala je gradnja jaza veoma brzo, pošto je s obje strane njegova smjera bilo dosta šume, te se je mogla dobavljati građa na samome mjestu. Zbog toga moglo se je u isto vrijeme na više odsjeka raditi i zabaviti u isti čas nekoliko radničkih četa. Tako je išlo kod prvih 8 km. No kad je doprlo do slapa kod sela “Podivići“, mogla je raditi tek jedna radnička četa na poslu oko jaza, pri čem se nužna drvena građa morala doplaviti po već svršenom jazu. Dok se je prva tri mjeseca moglo mjesečno sagraditi 3km jaza, a sama gradnja lako napredovala, moglo se je u samome tjesnacu sagraditi za mjesec tek 800 do 1000 m, već prema većim ili manjim poteškoćama; uz to je postajala gradnja sve skupljom. U isto doba otpočelo se gradnjom i s donjeg kraja jaza kod Kobiljdola i to u koliko je zemljište bilo prilično ravno i bez vrletnih obala. Za ovaj kraj dobavljaše se građa iz nedalekog Igmana.
Samo na taj način mogla se dovršiti gradnja jaza, koja se nije prekidala za cijele povoljne zime 1898./99. do sredine juna 1899, te se je djelo dalo u promet već 7.juna 1899. Cijela gradnja trajala je po tome godinu i dva mjeseca.
Toliko o povjesti gradnje.
Dužina glavnog jaza iznosi 16,5 km, k tomu valja još dodati 3 kraća sporedna jaza sa po prilici 1200m dužine. Osim toga napravljena je na početku glavnog jaza jedna velika zaustava, ispunjena kamenom, koji hvata 120.000 hl vode, tri omanje zaustave na počecima onih triju manjih jazova i najzad 12 vodovoda sa branama, razmještenih i poredanih duž glavnog potoka.
Pri srednjoj i visokoj vodi dostatni su oni vodovodi i one male zaustave, da napune jaz; pri niskoj vodi mora da radi i glavna zaustava. Nadalje sagradilo se istom prilikom 11 radničkih koliba za splavare, dvije vodene pilane za priređivanje građevne japije, jedna kovačnica, dvije provizorne, male magaze za hranu, jedna koliba za pazitelje ,jedna velika stalna magaza sa sobom za strance i jedna šumska kuća.
Djelatlna snaga jaza vrlo je znatna. Njome valja splaviti u jednoj prometnoj godini 35.000m3 drveta; za taj posao dostaju obično kišni mjeseci u proljeću i jeseni. Balvan srednje debljine spušten kod glavne zaustave u Kasidolu prevali put od 16km do parne pilane kobiljdolske za 47 minuta. U jednom satu može se spustiti 80-100 komada, dakle za dan 800 do 1000 komada. Razlika u visini između početne i dočetne tačke jaza nad morem iznosi 700m, a po tom prosječni pad 4%; no uistinu ovaj se mijenja između 1,5 i 22%, naime najmanji je pad sa 1,5 % pri svršetku u Kobiljdolu, najveći od 22% pako u velikom prokopu(tunelu).
Kako se vidi na slikama, jaz je sagrađen u vidu jarka od otesanih greda. U tu svrhu spojeno je po 7 komada 6 m dugih greda poput žlijeba u kanale, koji su poduprti kozama i jarmovima najraznovrsnijeg sastava ili pak kao u uskim klancima počivaju na drvenim poprečnim gredama, te koji su među sobom vezani drvenim sponama osobita sastava. Gdje jaz teče duž potočne obale ili samim koritom potoka, tamo su jarmovi na jednoj, odnosno na obje strane naročito osigurani. Ovo se je provelo na taj način, da se jarmove postavilo na sanduk od brvana načinjen, koji su ugrađeni u potočnu obalu (drveni sanduci, napunjeni kamenjem),te koje od podrivanja štite brane od pruća.
Dvije slike prikazuju nam jaz, dok se je gradilo i to jedna od njih prikazuje nam gradnju sanduka i podizanje oduga brvna, koje ima da posluži kao greda pri premošćenju potoka, a druga kako se dovlače kraci ćutuci na temelje. Na sljedećoj slici, dolje vidimo tok jaza na gorskom pristranku, gdje jaz na 10 m visokom jarmu premošćuje dolinsku uvalu, dok na drugoj slici jeste komad jaza s gornjeg kraja šume, gdje je normalan tok. Najzanimljiviji komad prikazuje slika gdje izlazi jaz iz velikog prokopa (tunela),usred tjesnaca.
Na svršetku jaza u Kobiljdolu stoji parna pilana sa 6 Volgater (Vollgatter) pila, koju je po najmodernijem načinu sagradila tvrtka Feltrineli (Feltrinelli & Comp.) u Milanu. Osam km duga željeznička pruga spaja tu pilanu sa postajom Ilidže bos.-herceg. državne željeznice .
Na narednoj slici vidimo pilanu i završetak jaza gdje se izbacuju balvani s jugoistoka, dok druga slika predočuje pilanu sa spremištem za balvane i trenicu i uredovnim zgradama firme, sa sjeverozapada.
Balvane siječe i splavlja državna šumarska uprava do parne pilane,gdje ih predaje firmi. Pri poslu oko sječe i splavarenja zaposleno je godišnje oko 300 ponajviše domaćih radnika.
