Zašto srpske žrtve iz Sarajeva decenijama čekaju pravdu: Dvije i po decenije obuzeti strahom

Izvor: Glas Srpske/Darko Momić

Broj žrtava srpske nacionalnosti na teritoriji prijeratnog Sarajeva u proteklom ratu varira od 2.600, koliko je prije nekoliko godina utvrdilo Odjeljenje za ratne zločine SIPA, pa do 3.300, koliko pokazuju podaci MUP-a Republike Srpske, dok je broj procesuiranih za zločine nad sarajevskim Srbima oko tridesetak.

Pored sramotno malog broja onih koji su zbog počinjenih zločina završili iza rešetaka, poseban problem predstavlja činjenica da su među onima koji su osuđeni uglavnom čuvari ili njihovi pretpostavljeni, ali ne i bilo ko iz najvišeg vojnog ili političkog rukovodstva u Sarajevu. Svi sagovornici našeg lista redom su saglasni da najveću odgovornost za to snose pravosudne institucije, prije svega Sud i Tužilaštvo BiH. Nezaliječene rane potomaka sarajevskih Srba za čiju smrt niko nije odgovarao svake godine se posebno otvore 27. januara, kada preživjeli logoraši obilježavaju sjećanje na taj dan 1996. godine, kada je raspušten posljednji sarajevski logor – Silos u Tarčinu – kroz koji je prošlo više od 600 srpskih civila, a 24 umrla od posljedica torture i mučenja.

Za to je osuđeno svega sedam funkcionera MUP-a i tzv. Armije RBiH, dok prvooptuženi i predsjednik Kriznog štaba sarajevske opštine Hadžići Mustafa Đelilović presudu nije dočekao, jer je preminuo prije izricanja.

Međutim, ono što baca najtragičniju sliku na neprocesuiranje zločina nad sarajevskim Srbima i što je mnogo gore od ponašanja Suda i Tužilaštva BiH jeste neopisivi strah svjedoka tih zločina koji naprosto nisu bili u stanju da istražnim organima daju iskaze o onome kroz što su prošli i zločinima koje su vidjeli vlastitim očima.

U Izvještaju Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu nalaze se iskazi bivših logoraša koji su dati zaposlenicima Instituta za nestala lica BiH koji govore o njihovom neopisivom i gotovo iracionalnom strahu.

– Imali smo više situacija kada dovedemo svjedoka srpske nacionalnosti da nam pokaže gdje je kao logoraš zakopavao ubijene srpske žrtve kako bismo ih mi ekshumirali i na moje ogromno zaprepaštenje, ti svjedoci, muškarci potpuno stabilni i zrelih godina, počeli bi da se tresu i potpuno van sebe trče lijevo-desno i poluizgubljeni mole da ih izvučemo iz muslimanskog dijela Sarajeva i vratimo u Republiku Srpsku. Ti ljudi su u tom trenutku (2010 – 2014) živjeli u Republici Srpskoj na bezbjednom i daleko od tog dijela Sarajeva, ali jednostavno samo prisustvo u tom dijelu grada im je vraćalo traumu u stepenu koji nikada ranije nisam sreo – navodi se u izvještaju bivšeg zaposlenika Instituta za nestale BiH.

Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Milorad Kojić kaže da su neki od bivših radnika Instituta u međuvremenu počeli da rade u ovom centru i ističe da je u razgovoru s njima saznao kako su se ponašale brojne žrtve srpske nacionalnosti koje su preživjele torturu u sarajevskim logorima.

– Među našim ljudima ima onih koji su snimali lična svjedočenja Srba koji su preživjeli ustaške logore smrti i torture neshvatljive zdravom razumu. Oni kažu da kod tih ljudi nisu osjetili takav stepen traume i straha kao kod Srba koji su preživjeli rat u Sarajevu i prošli kroz muslimanske logore – kaže Kojić.

Prema njegovim riječima, posebno pitanje su opstrukcije traženja nestalih sarajevskih Srba u režiji Instituta koje, kako kaže, idu u korak sa političkim ciljevima da su pripadnici samo jednog naroda bili žrtve, dok pripadnici druga dva naroda, a prije svega Srbi, mogu biti samo zločinci.

– Tužilaštvo BiH je u pojedinim slučajevima pronalazilo apsurdne razloge da onemogući i zaustavi ekshumacije samo zato što su postojali ozbiljni dokazi da su na tom lokalitetu posmrtni ostaci Srba. Jednom prilikom je tadašnji glavni tužilac BiH Goran Salihović ustvrdio da se na jednom lokalitetu u Sarajevu prekida ekshumacija zato što niko nije pronađen. Na to su naši ljudi reagovali i rekli da su već pronađeni i identifikovani skeletni ostaci i da je riječ o Srbima. Na tom sastanku se javio bivši član Kolegijuma direktora Instituta Amor Mašović koji je rekao da je neko od radnika koji vrše ekshumaciju, a firma koja je to radila bila je iz RS, ostavio kost na mjestu ekshumacije kako bi se moglo tvrditi da je tu neko zakopan. Sa takvim opstrukcijama smo se susretali i zato nisam optimista ni kada je riječ o traženju nestalih sarajevskih Srba, kao ni da će one koji su odgovorni za smrt više od 3.000 sarajevskih Srba stići ruka pravde – kaže Kojić.

Većina civili

Bivši visoki predstavnik UN za ljudska prava Tadeuš Mazovjecki u izvještaju iz novembra 1993. godine naveo je da je oko 1.100 osoba zatvoreno u “registrovanim zatvoreničkim centrima u Sarajevu” od kojih su najveći u Tarčinu i Pazariću.

– U logorima se nalazi samo mali procenat ratnih zarobljenika, dok su većina civili – naveo je Mazovjecki.

Bivši predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić nerado se prisjeća strahota kroz koje je prošao i kaže da ni najvećem neprijatelju ne bi poželio da doživi ni mali djelić onoga kroz što su prolazili Srbi u logorima po Sarajevu. On kaže da u svjetlu aktuelnih političkih dešavanja, a prije svega nametnutog “Inckovog zakona” koji se odnosi na zabranu negiranja genocida, u drugom planu ostaje nešto izuzetno značajno.

– Jedan naučnik je objasnio da tokom masovnih ubistava, pored počinilaca i žrtava, postoji i treća grupa, a to su posmatrači koji ćutanjem o onome što su vidjeli sebe svrstavaju među saučesnike zločina. Velika većina današnjih građana Sarajeva mogla bi se svrstati u tu kategoriju posmatrača, jer više od 25 godina nakon završetka rata ne žele da pomognu u rješavanju sudbine njihovih nestalih komšija srpske nacionalnosti i procesuiranju odgovornih – kaže Dukić.

Predsjednik Udruženja porodica nestalih sarajevsko-romanijske regije Milan Mandić svojevremeno je pisao glavnom haškom tužiocu Seržu Bramercu koga je obavijestio o opstrukcijama u traženju nestalih sarajevskih Srba kao koraku ka procesuiranju odgovornih.

– Kako da mi objasnimo svojoj djeci zašto niko nije odgovarao za zločine počinjene protiv njihovih djedova, baka, očeva, majki, braće, sestara, stričeva, ujaka, tetaka, koje nisu imali priliku ni upoznati. Kako da ja objasnim svojoj djeci zašto niko nije odgovarao za to što je moja majka, starica od 65 godina, provela četiri godine u logorima – upitao je Mandić.