Istine i zablude o famoznim dokumentima oko kojih se decenijama grade političke igre i zavjere

Izvor: Glas Srpske/V.Zeljković

Kada god se u regionu poželi ustalasati i podgrijati politička atmosfera ili opravdati pojedini potezi i ostvariti tajni planovi, počne se govoriti o nekakvim memorandumima, projektima i hegemonizmu. Postala je to gotovo ustaljena praksa pojedinih političara – da zacrtani cilj opravdava svako upotrebljeno sredstvo, pa makar ono počivalo i na iskonstruisanim neistinama.

Više od 35 godina se u tu svrhu koristi famozni memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, a koji je bio samo neka vrsta određivanja strateških ciljeva srpskog naroda poslije Titove smrti. Isti je, međutim, zloupotrijebljen kako bi se pokazalo kako, navodno, postoji beogradska zavjera, tajni plan srpskih akademika o velikosrpskom projektu.

Pojedini bošnjački političari nedavno su čak otišli korak dalje tvrdeći kako postoji i drugi dio, a po čijim uputstvima navodno radi srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Šta je prava istina o ovom dokumentu, kako je uopšte došlo do toga da on bude toliko ocrnjen, iako nikada zvanično nije usvojen, te zbog čega je to učinjeno iako u njemu nema ni “s” od srpskog hegemonizma?

Paravani

Sagovornici “Glasa Srpske” ističu kako je ovaj memorandum iskorišćen kao alat za rušenje Jugoslavije, a onda kasnije i za demonizovanje Srba.

Upozoravaju kako postoji jedan drugi pomalo zaboravljeni “dokument,” a koji je u stvari i de fakto hegemonistički i predviđa “pokoravanje” ostalih naroda kako bi se napravila nova i vjerski uređena država na prostorima Balkana.

Riječ je o “Islamskoj deklaraciji” koju je svojevremeno napisao Alija Izetbegović, a zbog čega je jedan dio svog života proveo i u zatvoru. Njegov sin Bakir, lider SDA, danas tu knjigu drži na svom stolu, a ista se kao obavezno štivo dijeli i po ambasadama BiH širom svijeta.  

– Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal, što svakako uključuje i ideal “građanske države” – zapisao je Alija Izetbegović u svom dijelu.

Naveo je i kako se “islamski poredak može ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva, dodajući da bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast i može se pretvoriti u nasilje”.

Izetbegović je smatrao i kako “islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast, ali i da nemuslimanske manjine u sastavu islamske države, uz uslov lojalnosti, mogu uživati vjerske slobode i svu zaštitu…”.

Da su i današnji bošnjački lideri na ovom fonu najbolje ilustruje nedavno obraćanje predsjednika FBiH Fadila Novalića na jednom od skupova dijaspore, kako Bošnjacima treba još od 30 do 50 godina da u svakom smislu ovladaju BiH. I ekonomski i brojno.

Ono što bode oči jesu i nastajanja bošnjačkih partija pa i samog Bakira Izetbegovića da od BiH napravi “građansku državu”, a što se kosi sa principima “oca nacije”.

Politički analitičari upozoravaju kako je ovo samo paravan da bi se od današnje BiH napravila unitarna država po volji jednog naroda.

Manifest

Prema riječima orijentaliste, islamologa i bivšeg diplomate, Darka Tanaskovića, između nacrta memoranduma SANU, koji nikada nije usvojen kao njen zvanični dokument i autorskog dijela Alije Izetbegovića postoji velika i suštinska razlika.

Nacrt memoranduma o stanju u jugoslovenskom društvu, na čijoj pripremi je radilo šesnaest akademika, na još pouzdano neutvrđen način dospio je u javnost posredstvom policijskih struktura i o njemu je oktobra 1986. godine objavljen tendenciozan članak u jednom beogradskom listu, sa jasnim ciljem da se SANU optuži za srpski nacionalizam i napad na jugoslovenski državni poredak.

S druge strane, kako je istakao, “Islamska deklaracija” je nedvosmisleno panislamistički manifest, čija je namjena bila da probudi uspavanu vjeru savremenih muslimana i uputi ih na reformisanje svojih zemalja i, idealno, cijelog svijeta na osnovu uputa islamskog vjerozakona.

– Zanimljivo je primetiti, kako svedoči Dobrica Ćosić, a koji je proglašen idejnim tvorcem memoranduma, iako u njegovom sastavljanju uopšte nije učestvovao, da su politički krugovi u inostranstvu sve do rasplamsavanja međunacionalnih sukoba na tlu Jugoslavije blagonaklono gledali na memorandum, kao na argumentovanu kritiku jednopartijskog i nedemokratskog poretka u saveznoj državi. Posle toga je memorandum proglašen  šovinističkom velikosrpskom platformom za razbijanje jugoslovenske federacije i programskim tekstom Miloševićeve politike, iako za takve ocene nema ni sadržinske ni praktičnopolitičke osnove – objašnjava Tanasković.

Mišljenja je kako se sudbina memoranduma može uporediti sa usudom Garašaninovog “Načertanija”, kao temelja srpskog nacionalnog programa, u koji neki savremeni bošnjački vjerski službenici i političari učitavaju čak i elemente ustaškog antisrpskog genocidnog projekta!

– Svojevremeno me je američki ambasador Voren Cimerman uveravao da je iz razgovora sa Alijom Izetbegovićem shvatio da je “Islamska deklaracija” bila “mladalački greh ideološke naivnosti”, a da se on kasnije opredelio za demokratiju zapadnoevropskog tipa. Kad sam ga upitao zašto je, ako je stvarno tako, lider Bošnjaka dozvolio da se “Deklaracija” ponovo objavi u vreme kad je došao na vlast, Cimerman nije imao odgovor, ali je zato mene optužio da sam “olovni vojnik Slobodana Miloševića” –  kaže Tanasković.

Prema njegovim riječima, u svom političkom djelovanju, oni Bošnjaci koji se smatraju sljedbenicima Alije Izetbegovića, a na prvom mjestu njegov sin Bakir, koji je izjavio da je stalno drži na stolu, imaju pred očima viziju muslimanskog poretka kakvoj je težio  autor “Islamske deklaracije” i nastoje da je, u skladu sa mogućnostima, postepeno realizuju.

– Sve ostalo u vezi sa nepodudarnim odnosom prema  memorandumu SANU i “Islamskoj deklaraciji” deo je opšte i konstantne primene dvostrukih standarda u pristupu akterima događaja i fenomenima na prostoru bivše Jugoslavije od devedesetih godina do danas. Nema se tu mnogo šta dodatno analizirati i objašnjavati, a pogotovo upoređivati nesamerljiva priroda i sadržina ovih dokumenata – kategoričan je Tanasković.

Pravljenje žrtve

Slično mišljenje dijeli i istoričar i politički analitičar Čedomir Antić, objašnjavajući kako je memorandum SANU ukraden i promovisan da bi bili ostvareni ciljevi separatista.

– U tekstu ovog dokumenta BiH se pominje samo dva puta. Jednom zbog zasluga koje je ona dala u narodnooslobodilačkoj borbi, a drugi put zbog preseljenja industrije iz nerazvijenih republika na sever zemlje. Znači svako ko se poziva na ovaj memorandum,  kao na nekakav program koji je trebalo da podeli BiH, nije samo spreman da obmanjuje javnost, već to radi nepromišljeno i bezobzirno. Od 2010. slušamo bajke i o memorandumu 2. Radi se navodno o beleškama koje su ostale iza akademika Dobrice Ćosića, a po kojima Srbi treba da koriste Ustav kako bi obesmislili BiH kao državu. Sve su to besmislice, kao što su i bezobzirne tvrdnje da su Srbi agresivan narod, kulturno defektan. To je rasizam. Neka počnu da misle o Srbima kao o sebi i onda će shvatiti i prihvatiti realnost, te prestati da se prave Palestincima – istakao je Antić.

Prisjeća se kako jednom prilikom nekadašnji lider SDA Sulejman Tihić svjedočio u Haškom tribunalu i tom prilikom istakao kako treba razumjeti kontekst “Islamske deklaracije”.

–  Kakav kontekst. U memorandumu SANU ne piše da će Srbi uzeti BiH kada budu imali preko 50 odsto stanovništva. U “Deklaraciji” pak piše kako će biti nametnuta islamska država, kada to uspiju. Zar treba dalje bilo šta reći. I na kraju, ako je Bošnjacima toliko teško u BiH, kako to da ih je stalno sve više. I to pored svih genocida koje su navodno preživeli. Pa gde to ima. U Krajini je bio genocid. Tamo je nekada živelo 25 odsto Srba, a danas svega dva odsto – dodao je Antić.

Milosrdni udar na Akademiju

Kao što je bombardovanje Srbije nazvano “Milosrdnim anđelom”, tako je bombardovanje Srpske akademije nauka i umetnosti obavljeno pod imenom memorandum. Ovo poređenje nije ni slučajno ni pretjerano, istakao je jednom prilikom akademik Matija Bećković. Prema njegovom mišljenju, ovaj dokument je ime operacije koju su “službe” obavile pripremajući raspad Jugoslavije, a što je, kako je istakao, najvarvarskiji čin u 175 godina dugoj istoriji Akademije, koja je varvarstvu često izlagana, ali nikad tako javno i neskriveno.