Životna priča nevesinjskog ratnog hirurga: Dr Musić za samo par godina operisao 1.700 ljudi, bez ijednog fatalnog ishoda
Izvor: nasahercegovina.info
Prvi put otišao je u rat kada je imao samo 15 godina. Drugi rat ga je zatekao pred kraj radnog vijeka.
Život piše romane, a glavni akter ovog je ljekar Đuro Musić.
Iako je imao samo 12 godina kada je počeo Drugi svjetski rat, to ga nije spriječilo da stane u stroj narodnooslobodilačke vojske i kao petnaestogodišnjak doživi sve strahote rata.
Bilo je to sasvim normalno, a kako i ne bi kada je odrastao u ratnim vremenima.
– Bio sam okružen svojim vršnjacima sa kojima sam ispunjavao određene zadatke. Mladost nam je pomogla da lakše shvatimo ili ne shvatimo ratne okolnosti.
Nakon rata, prisjeća se, bilo je najnormalnije da ode na vojnu akademiju, u tenkovsko vojno učilište “Petar Drapšin”.
– Tamo sam, međutim, ostao samo godinu dana, jer sam se razbolio od pleuritisa. Na VMA, gde su me liječili, punktirali su mi grudni koš i izvadili dva i po litra vode. U sobi u kojoj sam bio, gdje nas je bilo dosta, malo nas je preživjelo. Kada sam, navodno, ozdravio, otpušten sam iz vojske kao privremeno nesposoban – navodi dr Musić.
Život je htio da vojničku uniformu zamijeni bijelim mantilom.
– Školovanje nastavljam u partizanskoj gimnaziji na Hvaru, a maturiram u Kotoru – kaže on.
Potom upisuje medicinu, a po završetku fakulteta, januara 1957. godine, vraća se u Herceg Novi i počinje da radi u Igalu.
– Medicinu sam izabrao jer mi je brat imao tuberkulozu i stalno sam brinuo o njemu, vjerujući da ću mu tako više pomoći. Ne znanjem, nego njegom – priča ljekar Đuro Musić.
Uporedo četiri godine volontira u vojnoj bolnici u Meljinama, gdje je posebno zavolio hirurgiju pored čuvenog doktora Viljema Golštajna koji ju je specijalizovao u vrijeme kada još nije bilo antibiotika.
– Naučio me je da pri operaciji radim velike rezove, da stavljam što manje šavova kad šijem kožu i da sve sumnjive rane i operacije dreniram – kaže on.
Neko vrijeme je radio u Nikšiću, da bi ubrzo prešao u Podgoricu, gdje ostaje do penzije 1994. godine.
Iako se čini kao kraj priče, jedan poziv promijeniće mu život iz korjena.
Sudbina je htjela da se ponovo nađe u ratu, ali sada kao ljekar.
– U Nevesinju sam uvidio sav jad i bijedu, muku ljutu svih građana i boraca u tim ratom izazvanim dešavanjima. Svakodnevne pogibije, ranjavanja, siromaštvo i bijeda vratili su me začas u muke iz Drugog svjetskog rata koje sam preživio – prisjeća se on.
Upravo to iskustvo iz prethodnog rata uticalo je da se dr Musić dobro snađe i kao ratni ljekar u Hercegovini, gdje je u ne baš sjajnim uslovima posao hirurga obavljao bez greške, a u tom slučaju greška je značila ljudski život manje.
– U Podgorici sam u normalnim okolnostima zbrinjavao teške ranjenike, a u Nevesinju su uslovi bili primitivni, u stvari, to je bila improvizacija svega. Bez ljekara, bez anesteziologa, operaciona sala obična soba, a ranjenici samo pristižu… Moj lični rizik, moje znanje, moja rutina i Božja volja vodili su me u svakoj operaciji, i niti jedan ranjenik nije izgubio životnu bitku. Hvala Bogu na tome – navodi dr Musić.
A samo za prve dvije-tri godine rada u nevesinjskoj ratnoj bolnici obavio je više od 1.700 hirurških zahvata i nijedan nije imao fatalan ishod.
– Danas, poslije više od dvadeset godina, prisjećam se tih teških ranjenika koji su bili na granici između života i smrti i očajničke borbe za njihov spas. Samo onaj ko je doživio i preživio rat zna da nema te bolesti koja tako munjevito, za sekundu, može da uništi čovječiji život kao što to može ratna rana – tvrdi doktor.
Sa tim narodom se, priča nam on, saživio u toj velikoj nesreći i maksimalno se trudio da mu pomogne.
– To je narod cijenio i svi su me zavoljeli kao da sam im najrođeniji. Uvijek su govorili – dok si nam ti ovdje, mi i naše familije smo sigurni.
Pričali su mi da bi borci, kada bi pošli u akciju, pitali da li sam u Nevesinju – završava priču dr Musić.
