Do Hilandara u slavu boraca za slobodu Srba: Grupa vojnih i civilnih invalida rata iz Istočnog Sarajeva hodočastila do Svete Gore

Izvor: novosti.rs

Grupa hodočasnika iz Istočnog Sarajeva koju čine vojni i civilni invalidi iz građanskog rata devedesetih, posjetila je najveću pravoslavnu svetinju – manastir Hilandar.

Na Svetoj Gori, gdje molitva neprestano traje već 800 godina, pročitali su imena svoje pale braće iz Republike Srpske i pomolili se za sve one koji su živote dali za slobodu Srba.

Na ovo pokloničko putovanje njih su po sedmi put predvodili predsjednik Udruženja amputiraca Srđan Jeremić, koji je u ratu izgubio lijevu šaku i Dejan Zvizdalo, čije su obje noge amputirane ispod koljena, jer je kao osmogodišnjak u jednoj napuštenoj kući pronašao i aktivirao zolju koja ga je zamalo koštala života. Dosad su na ovo hodočašće putovali biciklima ili pješke. Ove godine zbog epidemije kovida 19, na put su krenuli kombijem.

Najprije su prenoćili u manastiru Kakovo u Jerisosu, metohu velike svetinje. Sreli smo ih na plaži gdje su stali da se odmore i potraže spas od žege. Naizgled, bili su kao grupa koja bezbrižno ljetuje i kupa se. U realnosti, to su ljudi koji sa sobom zauvijek nose posljedice rata, ali svojom borbom prkose svim zakonima (ne)mogućeg. Bez ruku, bez jedne ili obje noge, uz crni humor na sopstveni račun, koji ih, kako tvrde, “drži u normali”, pokazali su znatiželjnom svijetu koji je gledao u proteze odložene po ležaljkama, da je samo nebo granica.

-Na hodočašće do Hilandara trebalo je da krenemo biciklima nas devetorica amputiraca i još šest drugih. Korona je sve poremetila i umjesto da krenemo na Vidovdan, dozvolu za ulazak na Svetu Goru dobili smo tek uoči Preobraženja. Sve kombinacije oko odlaska biciklima su otpale i dobili smo blagoslov da idemo kombijem. Neobično, nismo navikli, budući da smo uvijek dosad putovali biciklima, a jednom i pješke – priča za “Novosti” Srđan Jeremić, čije Udruženje okuplja amputirce koji su ratni vojni invalidi ili civilne žrtve rata.

Ovo pokloničko putovanje, kao i sva dosadašnja, organizuju u slavu poginulim borcima Vojske Republike Srpske (VRS) i u znak zahvalnosti svim njihovim preživjelim saborcima koji su se borili za stvaranje i očuvanje RS. Istovremeno, hodočašće i putovanja su i svojevrsna borba njih kao invalida, da bi opstali u današnjem svijetu koji je često nemilosrdan.

-Život invalida zahtijeva poseban pristup i kada je riječ o porodici, poslu, ljekarima… Da ne spominjemo ratne traume koje nas uvijek prate. Stabilnost i povratak među ljude nas drže u životu. Zato idemo na plažu, pješačimo ili vozimo bicikl. Pokušavamo da se zaštitimo od predrasuda, čak i crnim humorom. Carinik na granici Srbije pitao nas je da li imamo sve, misleći na papire, a mi smo se našalili na svoj račun, da baš i nemamo – kaže Jeremić.

Srđan je ostao bez šake 1993. godine, kao tenkista. Njegov prijatelj je slučajno zakačio mehanički okidač topa i ispalio granatu među dvanaest boraca, a osim Srđana, niko od njih, srećom, nije tada povrijeđen. Najmlađi od ove devetorice amputiraca na ovom putovanju su Dejan Zvizdalo i Vladimir Tešanović, koji su ranjeni u ratu kao djeca.

-U to vrijeme oružje je, nažalost, bilo igračka za našu djecu. Dejo je sa osam godina pronašao zolju u nekoj napuštenoj kući u Trnovu pored Srpskog Sarajeva, rasklopio je i zolja se aktivirala u sobi. Izgubio je obje noge. Nas dvojica smo zajedno biciklima išli šest puta na Svetu Goru i jednom u Rusiju, do Moskve. Vladimir Tešanović je kao dječak od devet godina pronašao očevu bombu i aktivirao upaljač. Ostao je bez šake. Njih dvojica sada rade, zaposleni su, hrane porodicu, vjeruju u Boga i dobri su ljudi. Sa nama je i Aleksandar, koji je u ratu pogođen radioaktivnim uranijumom. Vodi borbu sa raznim bolestima već dvadeset godina. Nema bolesti koja ga nije potkačila. Ostali iz grupe su uglavnom bez ruku i nogu – objašnjava nam Srđan čija borba, baš kao i kod njegovih prijatelja, traje i danas, mnogo godina poslije rata, u želji da pokažu da mogu biti ravnopravni i korisni društvu.

Poslije predaha na plaži u Jerisosu, pomogli su jedni drugima da, kako kažu “sastave ruke i noge” i krenuli do Kakova, da bi ujutru uhvatili trajekt iz Uranopolisa i krenuli put velike svetinje gdje su ostali dvije noći.

Do svetinje išli i pješke 42 dana

-U Hilandar smo prethodnih godina išli i biciklima preko Srbobrana, pa kroz Ovčarsko-kablarsku klisuru, a jednom smo čak išli pješke. Hodali smo 42 dana. Mi uvijek idemo s Bogom, on nas uvijek prati. Kada dođemo na Hilandar dočeka nas bratstvo manastira, 44 monaha. Idemo uvek na noćno bdjenje, koje je prelijepo. Tu spomenemo poginulu braću od 1991. do 1999. godine, i to je jedan veliki blagoslov – kazao nam je Srđan Jeremić.