Amerikanci su se bojali njegovog nasljeđa-priča o kapetanu Šijanu
Autor: Rade Likić
“Nisam upoznao Lensa Šijana, ali volio bih da jesam. Volio bih da sam imao samo trenutak da mu kažem koliko ga cjenim, koliko mu dugujem što mi je pokazao, što je pokazao svima nama šta nam je dužnost – što nam je pokazao kako da budemo slobodni. Malo je nas ozbiljno pomišljalo na bjekstvo, a ni naši nadređeni oficiri nisu nas ohrabrivali na to. Nekoliko hrabrih ljudi je pokušalo. Svi su uhvaćeni i mučeni. Nije ni svaki zarobljenik uspio da se drži kodeksa po kojem je neprijatelju trebalo da pruži samo osnovne informacije. Mnogi od nas su u neko doba popustili pod zlostavljanjem. Ali kapetan Šijan nije. On je kodeks poštovao do zadnjeg slova.”
Ovo su riječi američkog senatora Džona Mekejna, čovjeka koji nije imao običaj lijepo govoriti o Srbima zapisane u njegovoj knjizi “Vjera mojih očeva” 1999. godine. O Srbima nije govorio lijepo, nazivao ih je ubicama nedostojnim slobode, ali kako to Božiji naum uredi, prema jednom Srbinu gajio je veliko poštovanje i prosto se stidio svojih postupaka u usporedbi sa veličinom mladog američkog Srbina koji je čitavoj američkoj naciji pokazao kako biti stamen i od kakvog materijala mogu biti sazdani ljudi srpskog naslijeđa.
Kao američki borbeni pilot, budući senator i i republikanski predsjednički kandidat poražen u trci od Baraka Obame, 1967. godine oboren je iznad Sjevernog Vijetnama i uskoro zarobljen. Doveden je u po zlu čuveni zatvor “Hanoj Hilton” gdje je među utamničenim ratnim zarobljenicima već nastajala legenda o nesalomljivom Lensu Lazaru Šijanu koji je svojim držanjem prosto natjerao vijetnamske čuvare da ga ubiju. Postoji priča da je Lazar Šijan ime dobio po knezu Lazaru ovjenčanom mučeničkim vijencem, koja, kao da nam je htjela pokazati da mu je njegova sudbina, imenom koje mu je nadjenuto, namjenila mučeništvo.
Za potpunu priču o životu kapetana Šijana, zasigurno jednog od najvećih američkih heroja Vijetnamskog rata, treba se vratiti u nazad, u vrijeme kada su rijeke srpskih mladića iz Hercegovine, Crne Gore, Like i Dalmacije hrlile preko beskrajnih morskih prostranstava, tražeći novi život u dalekoj i nepoznatoj zemlji. Mladi lički iseljenik, Petar Šijan stupajući na ostrvo Elis, prolazeći tadašnje labave i popustljive američke ljekarske i imigracione komisije, vjerovatno nije slutio, da će njegov unuk, njegova krv, stradati u vojsci zemlje u koju tada prvi put stupa, bježeći od vojske iz rodnog kraja. Naselio se u Milvokiju, koji bješe utočište mnogim Ličanima. Hercegovci i Crnogorci bježali su u Kaliforniju koja ih je podsjećala na izgubljeni zavičaj, dok Ličani odabraše plodne zemlje sa surovim zimama da ih sjećaju na stari kraj. Tu je upoznao Maru Perić, zemljakinju iz Like i uskoro je oženio. Morao je biti malo boljeg imovnog stanja jer ga crkveni ljetopisi u Americi označavaju kao jednog od osnivača Crkve Svetog Save u Milvokiju. U braku su izrodili četvoro djece, sina Slavka i kćeri: Jelenu, Anđeliju i Rosu. Ali poput mnogih drugih naših iseljenika prve generacije, zbog teškog života, nenaviknut na novine novog svijeta, Petar je preminuo tek što je prešao četrdesetu godinu života.
Njegov sin Slavko držao je poslije očeve smrti mali restoran i oženio se 1941. sa Irkinjom Džejn Artridž. Vjenčali su se u Crkvi Svetog Save u Milvokiju, i već 1942. dobili sina Lazara, amerikanizovano Lensa. U godinama poslije, rodili su im se i sin Marko, te kćer Janja-Džanin. Lazar je odrastao u srpskoj zajednici Milvokija koja nije zaboravljala tradiciju i porijeklo, ali polako se stapala u američko okruženje i mijenjala životne navike sve više se otvarajući prema američkom društvu. Još od ranog djetinjstva Lazar je pokazivao naklonost ka sportu i imao jak takmičarski duh, no nije samo sport zanimao mladog američkog Srbina. Bio je talentovan i za glumu, te odigrao u srpskom parohijskom domu te u svojoj školi mnogo pozorišnih predstava. Nakon mature sa odličnim ocjenama u srednjoj školi Baj Viv, upisao se u mornaričku akademiju u Njuportu, Roud Ajland, odakle je 1961. poslat na vazduhoplovnu akademiju u Kolorado Springsu . Bio je uspješan sportista i član reprezentacije akademije u američkom fudbalu tri godine, ali je u poslednjoj godini studija napustio ekipu kako bi se posvetio studijama. Nakon što je diplomirao 1965 završio je letačku obuku, osposobio se za pilotiranje avionom F-4 Fantom Dva i bio poslat u vazduhoplovnu bazu Da Nang u Južnom Vijetnamu.
Jedan događaj sa početka studentskog školovanja u američkom vazduhoplovstu svako zaslužuje pažnju i najbolje govori o tome, kakav je uistinu čovjek bio Lazar-Lens Šijan. Mnogo prije nego što je kapetan Šijan dobio Kongresnu medalju časti, najveće američko ratno odlikovanje, pokazao je vođstvo, karakter i integritet koji se očekuju od samo šačice visoko moralnih ljudi. U ljeto 1960. godine kadetski kandidat Lens Šijan i kadetski kandidat Flečer Valej zvani Fleš stigli su u Lejkland u Teksasu, na osnovnu obuku u pripremnoj školi Akademije. “Fleš” Valej bio je jedini Afroamerikanac u pripremnoj školi. Već prvog dana instruktor akademije rekao je kandidatima da se okupe kako bi svako sebi odabrao cimera. Lens je jednostavno i potpuno prirodno prišao jedinom crnom kadetu i ponudio mu da budu cimeri. Kasnije je Lens povjerio Flešu da ga je instruktor vojne obuke pitao da li ima problema što spava u sobi sa crncem. Šijanova jednostavna odluka da prevaziđe rasne razlike bio je hrabar potez u vrijeme kada je Amerika bila rasno podjeljena duhom i stvarnošću. Pokret za građanska prava bio je u povojima, a segregacija je prožimala sve aspekte američkog života.
Izvori dostupni na internetu nejasno kazuju koliko je borbenih misija na svom Fantomu obavio tada potporučnik Lazar-Lens Šijan. Podaci su šaroliki, ali jedno je sigurno, tokom borbene misije u noći 9. novembra 1967. Šijan i pilot poručnik Džon Armstrong dobili su zadatak bombardovanja cilja u Ban Laboi u Laosu. Dok su pokušavali da ispuste bombu na cilj, njihov F-4C (AF Ser. Br. 64-0751) bio je zahvaćen vatrom, vjerovatno zbog neispravnosti osigurača bombe koji je uzrokovao prijevremenu detonaciju. Šijan je uspio da se katapultira, iako se prilikom toga, vjerovatno onesvijestio. Padobran ga je spustio na kameniti greben u blizini cilja. Od pada u noći između 9. i 11. novembra ujutro, od Šijana i Armstronga (Armstrong je poginuo na licu mjesta) nisu se čuli ni elektronski ni radio signali. Međutim, rano ujutro 11. novembra, Šijan je uspostavio radio vezu sa avionom Misti FAC F-100F koji je letio iznad njegovog mjesta pada. Tokom tog dana, Američko ratno vazduhoplovstvo je pokrenulo ogromne napore kako bi se pronašao položaj poručnika Šijana i kako bi bombarderi svojim dejstvima ublažili djelovanje gusto raspoređene sjeverno vijetnamske protiv-vazdušne odbrane, u području gdje se krio Šijan. U sumrak tog 11. novembra, spasilački timovi konačno su mogli da spuste helikopter u blizini Šijanovog položaja. (Tokom ove složene i sveobuhvatne akcije spasavanja, preko 20 aviona oštećeno je protivavionskom vatrom, a mnogi su se morali vratiti u bazu. Jedan avion A-1H je oboren.) Nažalost, posada helikoptera ga nije mogla vidjeti u gustoj teško prohodnoj džungli i nakon što vođa akcije nije čuo više radio-prenose od Šijana, posumnjao je u klopku, pa je naredio da se povuku . Potraga se nastavila i sutradan, ali je prekinuta jer više nije uspostavljen radio kontakt sa Šijanom.
A na zemlji, u dubinama mračne džungle odvijala se epska drama. Zbog siline katapultiranja i veoma grubog prizemljenja padobranom na stjenoviti greben, Šijan je zadobio frakturu lobanju, prelom lijeve potkoljenice a desna šaka mu je bila smrskana. Bio je bez hrane, sa vrlo malo vode i nije imao komplet za preživljavanje; ipak, izbjegavao je neprijateljske snage. Teško je spoznati kakve je fizičke i psihičke napore Šijan preživljavao tokom skrivanja i izbjegavanja potjera, Tokom ovog cijelog perioda, Šijan se mogao kretati samo u sjedećem položaju i to unatrag. Trpeći nesnosne bolove, nije klonuo duhom, tijelo očvrslo dugogodišnjim bavljenjem sportom nije se predavalo. Hranio se insektima, kišnim glistama i pio zamućenu vodu. Konačno, nakon 46 dana skrivanja, 25. decembra, potpuno iscrpljenog i onesviješćenog, pronašli su ga sjeverno-vijetnamski vojnici. Sproveden je u zarobljenički logor, izmučen i uništenog zdravlja, već sutradan po zarobljavanju, uspio je da savlada čuvara i ponovo nekako pobjegne u džunglu. Nažalost, uhvaćen je samo nekoliko sati kasnije. Trpeći strahovite bolove od nesreće i brutalnog tretmana u zarobljeničkom logoru, svakodnevno mučen i premlaćivan, na sva pitanja vijetnamskih obavještajnih oficira mladi Srbin je uporno odgovarao: “Poručnik Lens Šijan, Američko ratno vazduhplovstvo.” Kasnije su njegovi sapatnici svjedočili da ih je takvo Šijanovo ponašanje hrabrilo, ali da niko poput njega pod mučenjem i batinama nije pokazao takvo držanje. Od potpune iscrpljenosti, strahovitih tortura i sa teškom upalom pluća, poručnik Šijan je u mukama preminuo 22. januara 1968. godine.
Pola godine kasnije, posthumno je unaprijeđen u čin kapetana. Lensovi posmrtni ostaci predati su Amerikancima 6 godina kasnije, u martu 1974. Mjesec dana kasnije je identifikovan te je sa vojnim počatima sahranjen na veteranskom groblju u Milvokiju uz opelo pravoslavnog sveštenika iz parohije Sveti Sava, koju je njegov djed Petar osnovao. ( Lazerevo srednje ime bilo je upravo Petar). Zajedno sa njegovim posmrtnim ostacima u Ameriku su pristigli i Šijanovi logoraški sapatnici koji su preživjeli. Oni su počeli širiti legendu o njemu. Poslije više uzetih izjava, provjera, pomnih ispitivanja, i svjedočenja više očevidaca o Lensovom držanju, američki predsjednik je potpisao ukaz o posthumnom odlikovanju Lazara Šijana, “Krstom za istaknutu službu”, drugim najvećim američkim ratnim odlikovanjem. Nakon dodatnih provjera i svjedočenja, 1976. godine, na svečanoj ceremoniji u Bijeloj kući, roditeljima Lazara Šijana, Slavku i Džejn, uručeno je i najveće američko ratno odlikovanje, “Medalja časti“, posthumno dodjeljena njihovom sinu.
Od tada pa sve do danas priča i legenda o Šijanu u Americi raste. Već 1981. uspostavljena je najprestižnija nagrada u Američkom vazdušnim snagama koja nosi Šijanovo ime. Dodjeljuje se za liderske sposobnosti i kvalitete, Na Američkoj vazduhoplovnoj akademiji, jedan od dva pitomačka paviljona nosi njegovo ime. Pred njim se nalazi i njegova bronzana statua. Druga statua koja prikazuje Šijana u ležećem položaju postavljena je u samom središtu akademija, a tu u blizini, nalazi se i replika Šijanovog borbenog aviona. On je jedini pitomac proizašao iz Akademija koji je ovjenčan najvećim američkim ratnim odlikovanjem. O njemu su napisane brojne knjige, novinski tekstovi, snimljeno je i više dokumentarnih filmova. Pored američkih avijatičara o Šijanovom naslijeđu brinu i njegova sestra Džanin i brat Marko. Oni nikada ne propuštaju priliku da naznače i Lensovo srpsko porijeklo. Brat Marko, poznati američki umjetnik, hiper realistični kipar, izjašnjava se kao Srbin.
Tokom devedesetih godina u jednom intervjuu američkom vazduhoplovnom časopisu, Lazarov otac Slavko, ponašanje svog sina objasnio je mješavinom srpske tradicije i američkog nagona za takmičenjem. „Srbi su poznati po junaštvu u situacijama kad su nadjačani. Bili su žestoki borci i jedan na jedan i jedan na pedeset”, rekao je Šijan. Možda je baš to, jedan američki oficir u pismu časopisu povodom opširnog teksta o Šijanu napisao i sljedeće:“ Životopis kapetana Šijana odlična je moralna pouka za naše avijatičare, Ali, razmišljam o našim momcima koji su u sklopu mirovnih snaga raspoređeni u Bosni i Hercegovini, te pomalo se plašim da bi se mogli naći u sukobu sa vojnicima koji su odrasli sa tradicijom i nasljeđem s kojim je odrastao i kapetan Lens Šijan.”
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portalacitajfilter.com
