To smo što jesmo dok imamo srpski jezik

Izvor: Sfera medija

To smo što jesmo dok imamo srpski jezik. Tamo gdje nema jezika, nema ni naroda. Nisu slučajno svi veliki umovi srpske istorije ukazivali na važnost srpskog jezika. Borba za kvalitetan, pravilan jezik traje više od 250 godina, od prvih Dositejevih spisa.

Kaže u intervju za „Sferu Medija“ Neda Simić Žerajić, profesor srpskog jezika i književnosti iz Banjaluke, koja je više od dvije decenije aktivna u kulturi Republike Srpske, kao novinar, urednik, lektor, producent. Jedan je od osnivača sajma knjige, pozorišni producent i organizator mnogih kulturnih događaja, urednik Internacionalnog festivala studentskih pozorišta „Kestenburg“. U njenoj impresivnoj biografiji je i rad u izdavačkoj djelatnosti, urednik je knjige vladike Grigorija, proslavljenog režisera Emira Kusturice s kojim je sarađivala i na Festivalu „Kustendorf“, kao i u Andrićgradu.

SM: Saradnja Republike Srpske i Srbije, sve je intenzivnija u svakoj sferi odnosno oblasti našeg društva. Jedan vid značajne saradnje odvija se u kulturnom životu. Vi ste aktivan učesnik te saradnje. Šta je po Vašem mišljenju najznačajnije za tu saradnju?

NSŽ: Srpski kulturni i duhovni prostor mora biti jedinstven. Gdje god postoje srpski tragovi i gdje živi srpski narod treba da sprovodimo jedinstvenu kulturnu politiku. Predstavništvo Republike Srpske u Beogradu na čelu sa Mlađenom Cicovićem, direktorom, je mnogo uradilo na snaženju kulturnih veza između Republike Srpske i Srbije. Manifestacija „Dani Srpske u Srbiji“ na najbolji način promoviše stvaralaštvo i umjetničke vrijednosti iz Krajine, Hercegovine, Semberije i svih krajeva Republike Srpske. Mnoge ugledne ličnosti iz Srbije pričale su mi da su zahvaljujući tim programima koji se održavaju ne samo u Beogradu, nego i po cijeloj Srbiji saznali za mnoge dragulje Republike Srpske i da im je to bilo pravo otkrovenje. Srećna sam što sam mali kamen u tom mozaiku kulturne saradnje Republike Srpske i Srbije. Mnogo je mostova kulture između Srpske i Srbije, ali spomenula bih Sajam knjige u Beogradu na kojem je štand izdavača iz Republike Srpske pravi ambasador kulture s ove strane Drine. Predstavništvo Republike Srpske kreira tematski i vizuelni izgled štanda, vezujući ga za jubileje u srpskoj književnosti i svemu onome što pripada našem književnom blagu.

SM: S obzirom na to da ste profesor srpskog jezika, kakva nam je jezička kultura?

NSŽ: Jezička kultura nam je na jako niskom nivou. Na javnoj sceni vlada polupismenost koja je opasnija od nepismenosti. Počeli smo da potcjenjujemo svoj jezik, svoj govor i sebe kroz to. Srpski jezik svakodnevno trujemo stranim riječima. Sve više je u upotrebi politički, administrativni, birokratski jezik, a sve manje književni i narodni govor. Epidemija je poštapalica, skraćenica i rogobatnih sintagmi.

„Progovori“, da vidim ko si“!, naslov je knjige koja je namijenjana za bolje usmeno izražavanje, a koji oslikava suštinu. Svjedoci smo da i u mnogim javnim ustanovama diplomama mašu polupismeni ljudi koji nemaju elementarne kulture. Iz šahtova i podzemlja na površinu se izlila ogromna količina nekulture. A nekultura nikad ne ide uz obrazovane ljude.

SM: Kad razgovaramo o javnom govoru ne možemo a da Vas ne pitamo kako gledate na neprimjeren način izražavanja pojedinih kao što su vrijeđanja i psovke od strane nekih odbornika, poslanika, političara uopšte?

NSŽ: Malograđani su pružali otpor i velikanima poput Andrića. Nisu mogli razumjeti njegove motive. Osuđivali su i mnoge druge znamenite ličnosti nauke i kulture. To je izgleda njihov usud. Kritika je pozitivan čin, ako je dobronamjerna. Treba ukazivati na greške, kao što treba pohvaliti i ono što je dobro. Pogrdni izrazi, vrijeđanja i psovke koje ste uočili govore o onima koji ih izgovaraju.

SM: Šta ste još zapazili u javnom govoru?

NSŽ: U komunikaciji političara postoji i manipulisanje jezikom. Sve više je onih koji mnogo pričaju, a u stvari ništa ne kažu. Kad pažljivo poslušate rečenicu, vidite da je to prazan skup. Takvi političari su majstori praznog.

SM: Koliko je čitanje važno i kako vratiti ljude knjizi u vrijeme društvenih mreža, mobilnih telefona, lektira sa interneta?

NSŽ: Ovaj svijet je potekao od riječi i knjiga je dragocjenost. Uvijek sam nadahnuta knjigoljubljem. Volim biblioteku, radosna sam kad god odem u taj plemenitiji i uzvišeniji svijet. Biblioteka je duša svakog grada. Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske je imala jednu divnu akciju „Banjaluko, čitaj“! Jako je važno da njegujemo kulturu čitanja. Knjiga je temelj kulture i ona opstaje uprkos internetu i novim tehnologijama.

Narodna biblioteka Srbije čiji sam korisnik nije samo lijepa zgrada na Vračaru. Ona je mreža svih biblioteka u kojoj možete da nađete sve što vas zanima, bilo iz stručne literature, beletristike…

Najljepše kod čitanja je to suštinsko otkrovenje duše, kako rastemo kao osoba.

SM: Urednik ste Internacionalnog festivala studentskih pozorišta „Kestenburg“. Fokus je na omladini za koju je značajan i Festival omladinskih pozorišta, na kom ste član žirija. Čemu je bitno da naučimo mlade generacije, s obzirom na izozove koje nosi savremeno doba?

NSŽ: „Kestenburg“ je festival koji je upisao Studentsko pozorište, Banjaluku i Republiku Srpsku na svjetskoj pozorišnoj mapi. Dovoljno je podsjetiti da taj festival okuplja studentska pozorišta sa svih kontinenata i da su među učesnicima mladi pozorišni stvaraoci i iz Južne Koreje, Irana, Amerike, koji su boraveći u Banjaluci saznali mnogo i o našem gradu, našoj kulturi i običajima. Tu ideju su prepoznali vrhunski umjetnici poput Slobode Mićalović, Emira Kusturice, Vojina Ćetkovića, Andrije Miloševića, Svetlane Bojković koji rado dolaze na naš festival i kao učesnici i kao gosti.

Festival omladinskih pozorišta je jako značajan za Republiku Srpsku, jer afirmiše domaće stvaralaštvo i svake godine se održava u drugom gradu ili opštini s namjerom da se animiraju sredine u kojima pozorišna umjetnost i nije bila razvijena.

Mladi ljudi donose dobru energiju. Zadivljujuće je gledati sa koliko ljubavi i entuzijazma nastaju predstave u cijelom svijetu. Festivali su dobra prilika da ispolje svoju kreativnost, ali i da uče i razmjenjuju iskustva. Raduje me što vidim da shvataju da znanje nije izgubilo ekskluzivitet i da samo predan rad daje rezultate.

Kultura je velika žrtva korone. Mnogi festivali nisu održani. Svaka predstava koja se održi u ovim uslovima je pravi podvig. Sa mnogo pozitivnih vibracija i ljubavi prema pozorištu, našoj publici i prijateljima, pripremamo „Kestenburg“ za novembar. Nadamo se da će do tad biti povoljna epidemiološka situacija. Želimo da unesemo vedrinu u stvarnost da oplemenjujemo naš grad i kulturu kvalitetnim sadržajima.

Svakodneveno dobijamo prijave predstava pozorišta iz cijelog svijeta, u mnogim zemljama su već relaksirane mjere, svi navijaju da se festival održi, žele da dođu u Banjaluku. Selektor Aleksandar Pejaković već gleda predstave koje će se takmičiti u zvaničnoj konkurenciji. Još ne mogu da otkrivam, ali uskoro ćemo objaviti i imena članova žirija. Kvalitet je naš jedini kriterijum.

SM: Kakva je uloga kulture danas?

NSŽ: Kultura je jedan od stubova opstanka nacije. Oduvijek je vodila i snažila narod. Sve dok ne budemo smatrali da je kultura dio zajednice, ne možemo očekivati da nam bude bolje društvo. Promjene nabolje mogu nastati iz kulture, a ne iz jeftine zabave. Kultura je zalog za budućnost.