IN MEMORIAM: Prim. dr Mlađen Đurđić

Izvor: Opština Sokolac

Danas je u Sokocu, u osamdeset drugoj godini preminuo Prim. dr Mlađen Đurđić, jedan je od najuglednijih sokolačkih ljekara.

Posljednji oproštaj i sahrana doktora Đurića biće obavljeni sutra u 13.00 časova na porodičnom groblju u Baltićima.

U znak sjećanja, podsjetićemo se teksta Bojane Arbinje ,,Priče o doktoru Mlađu“ objavljenoj u 246.broju Sokolačkih novina (maj 2019.).

Priča o doktoru Mlađu

Ovo je kratka priča o životu i radu čovjeka britkog uma, oštrog karaktera, brižnog srca i poletnog duha.

Te 1938. godine, (22. marta) na Mladence, u Baltićima nadomak Sokoca rođen je Mlađo Đurđić. Iako je prema kalendaru bilo proljeće, snijeg je bio toliki da se nigdje nije vidio kolac ni vrljika. Kako su mu pričali, tog dana majka je ostala sama, jer su otac, stariji brat i sestra otišli po sijeno sa zapregom.

– Zima je bila toliko oštra da se moglo hodati po kori. Majka je otišla da nahrani ovce koje su se tek ojagnjile i nije uspjela da stigne nazad do kuće. Rodila me u slami i povila u svoje haljine kako bi me unijela preko kućnog praga. Bliskih susjeda nismo imali, tako da me kasnije okupala baba Mara – prisjetio se doktor Mlađo prepričavanih događaja o svom dolasku na svijet. Kako kaže, prije njega majka je rodila kćerku koja nije dugo živjela, a zatim brata Savu, koji danas živi u Beogradu, a onda i Ratka.

Osnovnu školu završio je u Sokocu, a nakon nje Nižu realnu gimnaziju sa prvom generacijom od 1949. do 1953. godine. Po završetku odlazi u Drugu mušku gimnaziju u Sarajevu, koju završava 1957. Iste godine odlazi u Beograd na studije, gdje upisuje Medicinski fakultet, koji završava 14. januara 1963. godine. Nakon toga odlazi u vojsku.

– U vojsku sam otišao 29. januara. Pola roka sam služio u Beogradu, a ostatak u Kumanovu u Makedoniji. Prvog dana februara 1964. godine počeo sam da radim u Domu zdravlja u Sokocu. Stažirao sam godinu dana sa još jednim doktorom. Prvi moj zadatak bilo je vakcinisanje stanovništva. Tada je postojalo 17 vakcinatorskih centara. Obilazili smo sva mjesta, a nastojao sam uvijek da sa sobom vodim zubara i medicinske sestre koje bi išle u kućne posjete da obiđu trudnice i bebe. Tada se rađalo više djece. Pamtim 1965. kada je rođeno 657 beba, što se sad ne desi ni za deceniju. Tada je Sokolac imao blizu 20 hiljada stanovnika. Svaki momenat sam koristio da se nađem na usluzi pacijentima – ističe doktor Mlađo.

Od 1965. godine ostaje sam, kao jedini doktor koji je bio zadužen da pomogne u svako doba dana i noći. Dom zdravlja je imao stacionar sa četrdesetak kreveta. Doktor Mlađo je uložio sve napore kako bi taj stacionar radio na najbolji mogući način.

– U svakom trenutku tu je bilo četrdeset i više pacijenata. Tada su vladale velike epidemije krzamaka, malih boginja, rubeola i zarazne žutice. Blizu 300 osnovaca je bolovalo od hepatitisa tipa A. Po selima su se pojavljivale morbile, rubeole, epidemija velikog kašlja sa velikim komplikacijama, upalom pluća i uha. Kao ljekaru opšte prakse, veliki napor je bio pomoći svima. Radili smo i u dvije terenske ambulante u Kaljini i Knežini. Godine 1973. završavam specijalizaciju iz pedijatrije u Sarajevu, a u međuvremenu smo ostalim kolegama pružali podršku da unaprijede svoje znanje, tako da smo tada imali 17 ljekara sa VSS. Direktor Doma zdravlja bio je doktor Ljubomir Ćeranić. Brojne doktore smo poslali na specijalizaciju iz ginekologije, medicine rada, oftalmologije i drugih oblasti. Sa doktorima sokolačkog Doma zdravlja i danas sarađujem, dobri su doktori sa kojima rado razmjenjujem iskustva.

Kako je nastojao da neprestano gradi znanje i stručnost, kako kod sebe, tako i kod svojih kolega, uporedo se borio za gradnju novih objekata. Današnja zgrada Hitne pomoći izgrađena je 1968. a u njoj je tada bila smještena zubna ambulanta. Nakon toga uslijedila je gradnja nove zgrade Doma zdravlja. Kako kaže doktor Mlađo, veliki je posao bio obezbijediti finansijska sredstva i sve što je potrebno za jednu takvu ustanovu.

– Izgradnja i napredak su bili moja velika opsesija. Uvijek sam nastojao da se radi nešto korisno. Gradili smo nove objekte i renovirali područne ambulante. Ono na šta sam posebno ponosan i što je kruna mog rada jeste izgradnja i otvaranje zgrade obdaništa. U moje vrijeme rađalo se mnogo beba i bio sam jako ponosan kada su i one dobile prostor za zdravo i lijepo odrastanje – naglasio je doktor Mlađo.

Pamte njegova djela i mali, i veliki ljudi, radnici, đaci, i svi oni koji su tražili ljekarsku pomoć i savjet. Posvećenost medicini, neprestano učenje i traganje za znanjem izdvojili su ga od ostalih i urezali u sjećanje, tako da se sjete njegovog lika i riječi na sam pomen njegovog imena. Priče kažu da su se mnogi bojali njegovog prekora. Znao je da bude strog i da kritiku prenese na sebi svojstven način. Kaže da je to činio tako da njegove riječi ne bi bile zaboravljene. Pomagao je svima, a neka viša sila je htjela tako, da osobama koje je najviše volio u teškim trenucima bolesti nije mogao pomoći.

– Kad je trebalo da krenem dalje put Zvornika ili Loznice majka se razboljela i svakodnevna briga o njoj spriječila me da odem. Teško je živjela sa posljedicama moždanog udara i umrla je nakon 18 godina. Nakon njene smrti uslijedio je novi udarac, tako da sam o sebi najmanje mislio.

Doktorova supruga Jelena Vanević bila je Beograđanka. Iako je za druge bilo logično da ostane i živi u Beogradu, i tamo odvede našeg čuvenog doktora, ona je beskrajno zavoljela njega, ali i mjesto u koje dolazi. Od prvog dana bila je očarana prirodom i ljepotom ovog kraja, tako da riječi o selidbi nije bilo. Nažalost, u toj ljepoti uživala je kratko, svega 16 godina. Teška bolest, sa kojom nije mogla da se izbori, odnijela je njen život u 39. godini života. Kao otac dvije djevojčice koje su ostale bez majke, doktor Mlađo dobija najsuroviji i najteži zadatak u životu, da kćerkama bude i otac i majka, i da ih nauči istinskim vrijednostima. Kao i u prethodnim bitkama i iz ove presudne izašao je kao pobjednik. Kćerke Vesna i Jasna odrasle su u zrele i savjesne žene koje su mu podarile četvoro unučadi.

– Jelena je odmah zavoljela ovaj kraj. Kada bih pomenuo odlazak i preseljenje u neko drugo mjesto, o tome nije bilo govora. Voljela je Romaniju i doživljavala je kao svoj dom. Kada se razboljela pokušavao sam da učinim sve da nađem lijek. Neko vrijeme smo proveli i u Parizu, u najboljim rukama, međutim za sudbinu nema lijeka. Umrla je u 39. godini života, a u pismima koja je napisala pred samu smrt, a koje i danas čuvam, izričito je tražila da bude sahranjena u Baltićima u porodičnom groblju. Pismo sa istim sadržajem ostavila je i meni, i svom ocu i njena želja je ispunjena.

Kako u životu nije znao za sredinu, a između bijele i crne nikad nije izabrao sivu, tako je doktor Mlađo bio dosljedan svojoj istrajnosti. Iako je, kako kaže, ostao bez najboljeg prijatelja kog je imao, nastavio je sa dvostrukom ljubavi da se stara o svojoj djeci. One su mu uzvratile na najljepši način. Obje su završile fakultete i rodile mu potomke na koje je veoma ponosan.

Vodeći nas kroz priču o svom životi, koji nije bio nimalo lak, pokušali smo da dokučimo šta je to što je doktora Mlađa činilo srećnim. Pored brojnih uspjeha na polju medicine, kao velikog doktora i graditelja, ističe da ga je najviše radovao stalni napredak, za kojim je uvijek tragao. Svoj život je opisao kao uzbudljivu pustolovinu, a u moru nedaća, iskušenja i teških odluka nije zaboravio ni trenutke radosti i šale.

Brojne antologijske anegdote vezane za našeg doktora i danas se sa simpatijama prepričavaju, a jednu čuvenu je podijelio sa nama. Naime, jedne noći u vrijeme dežure, u Hitnoj pomoći u Sarajevu, kao nebrojeno puta do tada, na vrata ordinacije muškarac i žena donijeli su bebu koja je nezaustavljivo plakala. Pregledao je dijete i na prvu ustanovio da je beba gladna. Brzo je rekao ženi: „Skinite se!“ U žurbi i haosu žena je to i učinila da bi doktor nakon pregleda grudi rekao: „Pa vi uopšte nemate mlijeka!“ Zbunjena žena je samo uspjela da odgovori: „ Pa, doktore, ja sam mu tetka.“

Tako je doktor Mlađo pregledao bebe, djecu, seljake, putnike namjernike i slučajne prolaznike – sve one koji su tražili pomoć tamo gdje su znali da će je naći – i samo jednu tetku. Danas u penzionerskim danima rado otvori vrata svakom ko se uputi njegovom domu da traži savjet i pomoć. Brojne generacije beba, koje je dočekao po rođenju, danas sa velikim povjerenjem traže savjete za svoju djecu. U privatnoj arhivi brižno čuva zdravstvene kartone svojih pacijenata, ne zanemarujući arhivu svojih sjećanja. Redovno čita, da nadoknadi, kako reče, ono što nije uspio da pročita tokom užurbanog i vrtložnog života.

Ovo je bila kratka priča o životu i radu čovjeka britkog uma, oštrog karaktera, brižnog srca i poletnog duha. Ovo je možda i jedina priča čijem junaku nije potrebno naglasiti prezime; dovoljno je samo reći: Priča o doktoru Mlađu.