Tri utakmice, tri Mitrovdana

Autor: Relja Basara/youtube

Aleksandar Mitrović ima mnogo faktora protiv sebe i samo jedan na svojoj strani: postiže golove. Tako je sa nepunih 27 godina postao najbolji strijelac naše reprezentacije u istoriji, a vjerovatno je tek na pola svoje reprezentativne karijere

Bio je 69. minut utakmice sa Irskom. Aleksandar Mitrović ispucanu loptu irskog golmana glavom je vratio na protivničku polovinu. Ona je došla do Vlahovića, koji je iz prve proslijedio do Tadića, a on je, takođe iz prvog kontakta, uputio ka Mitroviću na desnoj strani. U trenutku kada je Mitar došao do lopte bio je 25 metara od gola. Nije bilo teško primjetiti da je Travers predaleko od linije, ali je bilo mnogo teško izvesti onakav lob udarac. Srbija je povela sa 2:1.

Šest minuta kasnije, ponovo je Mitrović iskoristio Tadićev odličan centaršut, i pored dvojice Iraca glavom povećao na 3:1.

Od tog trenutka, Srbi su se opet navukli na fudbal.

Piksijevih 11 

Bilo je to očigledno uoči utakmice sa Portugalom. Reprezentacija koju su mnogi unaprijed otpisali, opet je bila glavna tema u zemlji. Protivnik su bili Ronaldo i društvo, a Mitrović je sa dva gola u prethodnoj utakmici sebi kupio mjesto u startnoj postavi.

Utakmica je počela onako kako su mnogi očekivali kada su vidjeli Piksijevih jedanaest – previše ofanzivnih u odnosu na snagu protivnika. Portugal je lako dolazio pred gol Srbije, i sa dva slična gola Dijega Žote do kraja poluvremena poveo sa 2:0.

Piksi je napravio nekoliko pametnih izmjena, koje su se činile defanzivnim, ali su omogućile da Srbija napadne kako treba. Umjesto Lazovića u igru je ušao Radonjić, a Nemanja Maksimović zamijenio je centarfora Dušana Vlahovića. Odluka da se igrač Herte postavi na mjesto desnog ‘vingbeka’, u paru sa onom da centarfor koji ostaje na terenu bude Mitrović  – ispostavila se kao ključna.

U prvom minutu drugog poluvremena Tadićevu presječenu loptu Radonjić centrira, Mitar se sjajno postavio, i pored Fontea i Pereire glavom dao gol nade za Srbiju. Tim golom, 39. za nacionalni tim, momak iz okoline Smedereva postao je najbolji strijelac u istoriji reprezentacije, prestigavši Stjepana Bobeka, legendu Partizana.

Uspijeh koji bi bio veličanstven u bilo kom trenutku karijere, došao je šest mjeseci prije Mitrovog 27. rođendana, kada pred sobom ima još šest, sedam, možda i više godina igranja za srpski tim.

Nekoliko dana kasnije, uvećao je svoju prednost na vječnoj listi strijelaca sa dva gola Azerbejdžanu, u pobjedi od 2:1. Kod prvog, Spajić je na polovini terena presjekao loptu, dodao je Tadiću, a ovaj kao i uvijek Mitroviću, polulijevo. On je iz prvog kontakta stvorio prostor za šut i niskim, preciznim udarcem poslao loptu u malu mrežu.

Drugi gol je bio možda još ljepši: nakon Gudeljevog pasa, Sergej je između linija lijepo našao Mitra, koji se majstorski namjestio i lijevom, slabijom nogom opet pogodio ugao.

Telepatija s Tadićem

Još otkako je pre osam godina, u septembru 2013, kao tinejdžer odigrao onakvu utakmicu protiv Hrvatske, osjetilo se da je Aleksandar Mitrović igrač za važne utakmice. Sa neviđenom lakoćom je kod onog prekida nadskočio Vedrana Ćorluku za izjednačujući gol, i tokom cijele utakmice leđima okrenut golu izdržavao teške duele.

U očajnim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2016. nije imao važnu ulogu, ali je u uspješnim za Svjetsko prvenstvo 2018, kod Slavoljuba Muslina bio ključni čovjek. Taj ciklus je važan zato što se tada razvila gotovo telepatska saradnja Mitra i Dušana Tadića. Golovi Austriji u Beogradu, Velsu u Kardifu, ali i asistencija za Prijovića protiv Gruzije, odveli su Srbiju u Rusiju.

I tamo je Mitrović bio na visini zadatka. Protiv Kostarike nije postigao gol, ali je saradnja njega i Sergeja Milinkovića Savića na toj utakmici bila kao pjesma. Dva majstora, koja do tada nisu mnogo puta igrali zajedno, jedan drugom su ostavljali loptu iz prve, stvarali šanse i uzajamnom nesebičnošću oduševili naciju. Protiv Švajcarske, opet telepatija sa Tadićem – on centrirao slabijom nogom, a ovaj svojim najjačim oružjem, glavom, dovodi Srbiju u vođstvo protiv ekipe koja, zbog nekoliko kosovskih Albanaca u timu i njihovih izjava pred meč, nije bio običan protivnik. Kako i zašto nije suđen penal nad Mitrom kada ga je Lihtštajner u stilu Hulka Hogana oborio na travu, ostaće misterija i podloga za sumnju u njemačkog sudiju Briha. Srbiji je poslije ostalo da odigra sa Brazilom i očekivano izgubi, i vrati se u Beograd.

Sve je za Mitrovića bilo solidno i u Ligi nacija i u kvalifikacijama za kontinentalno prvenstvo, koje će se zbog kovida-19 održati tek ovog ljeta. Onda su, u novembru prošle godine, došle utakmice protiv Norveške i Škotske, a Mitar je bio potpuno van ritma. Protiv Norvežana, srećom, njegov veliki promašaj nije bio skup, jer je Srbija pobijedila i obezbijedila sebi meč sa Škotima. Tu je loša forma još više došla do izražaja – izgledao je dezorijentisano, trudio se ali za 120 minuta nije ni ulazio u mnogo šansi. Na kraju, promašio je poslednji penal koji je protivnika poslao u grupu sa Engleskom, Hrvatskom i Češkom, a Srbiju poslije 20 godina ostavio bez plasmana na Evropsko prvenstvo.

Završnica srcem i glavom  

Uz sve to, njegov Fulam je ove sezone ispod svih očekivanja. Nije da Skot Parker ne može da objasni zašto je Mitrović često na klupi – u njegovoj taktičkoj koncepciji centralni napadač mora da ima drugačije karakteristike. Da po oduzetoj lopti u srednjoj ili niskoj zoni svojom hitrinom može da krene prema prostoru, ali i da tokom pozicionog napada često izmjenjuje pozicije sa saigračima. I pored ove racionalizacije, osjeća se  ipak i neka vrsta nepravde prema Mitroviću, koji je prethodne tri godine bio najbolji igrač tima.

Život u teškim fudbalskim okolnostima za Mitra nije novina. Samo se na početku karijere, u Partizanu i Anderlehtu, borio za trofeje, i osvajao ih. Sa Partizanom je bio prvak zemlje 2013, a sa Anderlehtom godinu dana kasnije. Grobari i dalje pamte njegov sjajan gol Trumseu u avgustu 2012. kada je još bio maloljetnik. Sve ovo što u reprezentaciji Srbije gotovo devet godina kasnije pokazuje, vidjelo se u tom golu. Sirova snaga, odlično kretanje i završnica glavom.

Od osporavanog momka koji nije nastupao ni za jednu selekciju srpske reprezentacije, ekspresno je postao najbolji strijelac mlade, a onda i član A selekcije, i postao jedan od najtraženijih mladih napadača na kontinentu. Ali već u drugoj sezoni u Belgiji doživjeo je za standarde Anderlehta neuspijeh – nije uzeo titulu i pored toga što je sa 20 golova bio najbolji strijelac lige. Otišao je u Njukasl, i odatle kreće potpuna neizvjesnost, nesuglasice sa trenerima i stalna borba za opstanak i promociju, a on – kada dobija šansu – uvijek isporučuje golove.

Aleksandar Mitrović ima mnogo faktora protiv sebe. Zbog svog igračkog profila, na koji ljudi iz neznanja ne gledaju baš kako treba, kao da se čeka i najmanji pad u formi da bi se krenulo sa teorijama da je Mitar „zastarjeli tip igrača”, da je „spor” i „tehnički slab”. I pored toga, on uvijek daje golove, ne samo zbog velikog umijeća već i zbog velikog srca. Kao što sreća prati trenere poput Piksija, prati i igrače kao što je Mitar.