Šetnja okolinom Pala 1895.

Autor: FILTER/A.K.

Njemački slikar, Evald Arndt Čeplin, jedan je od osnivača “Sarajevskog slikarskog kluba”. Od Zemaljske vlade bio je zadužen da kroz likovne priloge u časopisu “Nada” prikaže sve različitosti Bosne i Hercegovine i njen kulturni razvoj.

U “Slikama i uspomenama” E.A. Čeplina nalazimo podatke o obilasku okoline Pala iz 1895. godine. Kroz zanimljivu priču o susretu sa lovcima (lovačke priče su i tada bile neizbježne) vodi nas od Ravne planine do Vrela Miljacke odakle se divi Gradini proklete Jerine. Da li je bio uspješan lovac kao što je slikar i kako je gledao na pragmatičnost paljanskih seljaka krajem 19. vijeka, saznajte u njegovom tekstu pisanom arhaičnim stilom tog vremena.

“Slike i uspomene” 1895.

“Rado osvježujem svoje uspomene u prirodi, rado polazim u ona mila mještanca u okolini ubavog seoceta Pale. Dva tri dana koja onde proboravim, gode mi; onamo sam sasvim sam, nema ondje prometne veze, namjerice izmaknem kulturnoj udobnosti i posmatram i ronim u prirodu, koja me obuhvata.

Ako veličanstveno šumi slap na Plivi, veličanstveno je i povorje Jahorine. Sjedeći pod Ravnom planinom, pred svojim čadorom, kad se spušta prvo večernje sumračje, a magla, vukući se iz doline, zastire ravnicu i jedino silni potezi Romanije planine zatvaraju obzor ispremiješanim silutkama, uz sve to još i onaj mrtvi mir naokolo, što pritisnu brda i brežuljke, ko u carstvu duhova, onda mi budne ko da osjećam vile u blizini koje šapuću: Nauživaj se tih ljepota.

S ovakvim čustvima dolazim u prirodu, gledam je i u mislima-crtam na papiru.

Šetam se šumama i dolinama, sjedam kojekud, motrim marljive seljake, kako kupe travu po ćairima Ravne planine i-crtam po papiru. Dođu ljudi lovci. Poznaju me, pozdravljaju i daju mi s važnim uvjerenjem pušku, divno izrađenu pušku, u ruke. A ja stojim na dočeku i u mislima-crtam po papiru.

Tako nekom zgodom, umjesto da stojim na dočeku, sjedoh u prikrajak, naoružan na lovački, štono vele-do zuba. Kraj mene sjedi šumski čuvar, savija cigaretku i mudruje:

–Pravo da ti kažem gospodine, bijaše tebi ubiti onog srndaća. Ne valja čekati dok se njemu prohtjedne. Tako ti i meni bi sa onim međedom. Sjedim ti ja onamo gdje se proredila šuma, gledaj ti, tamo gore. Sve mislim, kupio bih ono zemlje kad bi aga htio da popusti, ama neće. A nije to baš Bog zna kakva zemlja, nego primakle se godine,  a meni ide mjesečno od vlade 25 banki za to što čuvam carsku šumu, pa tako mislim dalo bi se nekako…kad ono nešto šušnu, puca grana. Kakav ti je to belaj, pomislim, kad ono međed. Pravo na mene. Ništa ja-već dočekam i složim. Tako ti dobijem 8 banki nagrade i još čibuk od šumara.

Znam ja to i pričao si mi-govorim ja njemu-nego u mene je takvo srce da ja radije gledam divljač po šumama, a i zašto da je bijem?

–Ja, ja-premišlja onaj-ko žao ti je…I ode.

Ostadoh sam. Sa lijeve strane pukla čistina, podalje leže silni oboreni panjevi što trunu po starim šumama, a po njima uhvatila se plijesan. Negdje kljuje žuna, neko šuštanje dopire iz šume, čovjeka podilazi drhtavica i ruka skoro besvijesno stavlja patronu u cijev.

Izdaleka čuje se štektanje kerova. Pridignem pušku, kad opet se sve utiša. Meni je najzad bio svejedno hoće li okle šta izbiti: vuk , medvjed ili srndać i svi ti stvorovi lovačkih sanjarija-stajao sam posve zadovoljan u svetoj tišini prirode i…možda baš zato, što mi bi svejedno, začu se, kako nešto hoda šikarom i nu: velika rogata glava izbije iz šumice, pa ostade tako ko isklesana slušajući.

Lijepo je biješe pogledati, baš ko da je neko prikovao kao trofej u granje, na osam koračaja ispred mene-lovca! U ruci mi puška, u glavi slikarija i-slikar savlada lovca! Uproh oči u tu iznendadnu pojavu šumskog života: Kako se to samo smjelo i krjepko ispopriječila ponosita zvjerka, ni dlačica da joj drhtne na koži-odista prizor, da ga namah takvog preneseš na papir, kao podlogu za širu kompoziciju. Gledajući prenu me nagao šuštaj, pade valjda kakav žir iz kapice i tresnu, a srndać se, dok bi okom trenuo, trznu, uzbaci glavom i zagrabivši dvaput, iščeznu.

Malo postojalo, kad pukoše dva metka i začuje se lovački zvižduk, kojim se lovci pozivaju na okup. Veliki lijepi srndać ležao je mrtav, opružen na zemlji. Krepke tetive popustile i ne bijahu više onako prkosno napete. Još dvije hajke i pođosmo. Što strmu, što brdu stigosmo na zapadne povijarke Ravne planine, gdje izvire Paljanska Miljacka.

Posjedavši po kamenju, obraslo mahovinom, stadosmo zalagati svak iz svoje torbe i zalijevasmo to bistrom vodom sa izvora. Tu je Miljacka malena, stežu je odasvud kamenje i okuke. Ovakav gorski potok baš je ko rob u verigama. Istom 50 metara, otkako izbi iz zemlje i već je sapinju u tijesno korito.

Imade tamo i mlin i prva čerhana (pila za drvo), pa druga, pa treća i sve joj tako valja raditi ljudima u korist.

Preko vode, diže se na nekom vrhuncu stara gradina proklete Jerine, a vele joj takođe Stari grad.

–Vidiš li onu gradinu?-pitam seljaka kiji je gledao kako ja te stare ruševine precrtavam na papir.

–A što ne bih vidio-uščudi se.

–Pa što misliš, gledajući ovako staru gradinu?

–Što mislim?-pogleda me seljak-A što bih mislio? Nego već sam se ja popeo gore i baš je ono dobar kamen i nema ga takva blizu moje kuće, a valjalo bi graditi za..

Tako vam je to! Imade u svijetu zanesenjaka i praktičara, pravih i krivih sudova. Kakav li je ovo sud o važnosti Gradine proklete Jerine u Ravnoj planini? “