Baka Mika Andrijašević (92) iz gatačkog sela Stepen na dar oplela čarape cijelom selu

Izvor: HercegovinaPromo

Baka Milica – Mika Andrijašević iz gatačkog sela Stepen, juče je napunila 92. godinu života, a ove zime oplela je vunene čarape na dar, gotovo svakoj kući u ovom gatačkom selu, gdje živi od 1956. godine.

Poručuje, to je samo mali znak pažnje, prema komšijama koji su i njoj pri ruci, bili sve ove godine.

Pozitivna i vedrog duha bez obzira na životne nedaće kojih nije manjkalo, nikada duhom nije klonula. Naprotiv, primjer je starice, kako trebaju i mlađe generacije da se ponašaju.

”Za jedan par čarapa, potrebna su mi dva do tri dana, sve zavisi od ostalih obaveza. Ovo je moj najskromniji znak pažnje, jer svi ti ljudi su bili tu za mene kada je i meni bilo teško. Tačno je da pletem svakodnevno, te da mojih čarape, osim na Stepenu i u Hercegovini, ima širom zemlje, pa i do Beograda i Novog Sada”, poručuje uz osmijeh baka Mika.

I dok je život nije mazio, uz brojne nezgode, vedrina kojoj odiše, opominje nas da moramo stremiti ka boljem. Dodaje, zdravljem je zadovoljna s obzirom na godine.

I danas vitka i na noge lagana, bez bora na licu, poručuje da umjereni rad i fizička aktivnost svakome od nas mogu produžiti život.

”Da mi nije malih problema sa bubrezima, mogla bih reći da sam odličnog zdravlja. No i ovako se ne žalim, pletem bez naočara, a danas vidim omladinu koja slabije od mene vidi i sa 15 – 20 godina, valjda zbog tih mobilnih telefona”, jasna je baka Milica.

Baka plete svakodnevno kako bi prekrstila vrijeme i naglašava da je zima idealno godišnje doba za to.

”Neka malo i minusa, zima je. Imam drv , toplo mi je a oplešću i koje čarape više. Kada dođe proljeće, ako Bog da, ponovo ću u vrt, posaditi nešto povrća da imam za sebe”, kazala je starica a sve u društvu mačke po imenu Žuća, koja se ne razdvaja od nje, čak ni noću .

Težak život, još teže djetinjstvo podno Lebršnika i Volujaka, osobu o kojoj komšije imaju samo riječi hvale, nije odvojio od njenog prepoznatljivog duha, pitke riječi i gostoprimstva.

Imala sam teško djetinjstvo, život me nije štedio. U toku Drugog svjetskog rata, partizani su znali biti na doručku u kući, a četnici na ručku. Bila su to teška vremena. Ne daj Bože da se ikad nešto slično ponovi” apostrofira baka težak period i dodaje da je kao mlada počela čuvati stoku ispod Volujaka.

Umjeren rad i domaća hrana, po njenim riječima, recept su za dugovječan i zdrav život.

Ranije su, ljudi mnogo više i pješačili, ručno kosili. Čuvala se stoka, voda se dogonila sa obližnjih izvora, a momci i djevojke su pješke išle i na sijela uveče, sada su došla neka druga vremena. Ali neka, sve u svoje vrijeme.