Onda kada sam prvi put čuo ime tog dječaka sa Banjice

Izvor: RTS/Dr Nele Karajlić

Kada sam u ljeto 2002. na radiju čuo kako Jelena Genčić samouvjereno tvrdi da će jedan dječak sa Banjice biti svjetski teniski šampion, prasnuo sam u smijeh. Zamislih kako se kompletna engleska kraljevska porodica klanja nekom dječaku sa Banjice, nakon što je uzeo Vimbldon. Zvučalo je kao skeč iz Top liste nadrealista! Pomislih da je žena luda. Samo je tvrdnja da ćemo imati šampiona u Formuli 1 bila veći apsurd od ovoga što je Jelena Genčić izgovorila na talasima Radio Beograda te melanholične nedjelje pre dvadeset godina.

Jelena je imala je prilično visoko postavljen glas za ženu njenih godina, aristokratski bogatu rečenicu i šprahfeler koji joj je, začudo, samo podizao vidljivi autoritet. Govorila je jasno, bez poštapalica, kao da je djecu učila srpskom jeziku a ne prebacivanju loptice preko zategnute mreže. Voditelj ju je pratio ne bez poštovanja, stalno apostrofirajući „ulogu onih koji stoje iza velikih šampiona“. Ali, to nju nije ometalo u misiji u kojoj se nalazila. Insistirala je na tome da šampion nije samo onaj koji je podigao pehar na Vimbldonu već i onaj koji je u životu pronašao sebe. Voditelj se, međutim, nije zadovoljavao „običnim šampionima“, koje je Jelena favorizovala, već je od svoje sagovornice zahtijevao mnogo više.

„Da li ćemo ikada imati takvog šampiona kakva je bila Monika Seleš?“, upitao ju je kao neko kome je postalo dosadno slušati priču o psihofizičkom razvoju djece, njihovom odrastanju u zdravoj sredini, razvijanju ljubavi i prema sportu i prema ljudima i ostalim „vrijednostima“ na kojima je Jelena Genčić insistirala. Na njegovo pitanje Jelena je odgovorila potvrdno:

„Da!“

Tim je odgovorom iznenadila i mene i njega. Njega, jer je bio uvjeren da je tenis sport o kome će se Srbi govoriti samo kad završi fudbalska sezona, a mene jer sam bio uvjeren da poslije tragedije koju je Monika Seleš doživjela kada je, negdje u Njemačkoj, između dva gema izbodena nožem, više neće biti tog oca i te majke koji će poželjeti da svoje dijete vidi u suzama. Pogriješili smo i voditelj i ja.

Na pitanje ko će biti šampion, Jelena nije rekla jedno, već nekoliko imena. Nabrojala je ona ljupka i dražesna ženska imena koja su svojoj djeci davali roditelji generacije kojoj pripadam. „Ana, Jelena, Bojana, Jovana…“ Genčićka tu ne stade. Preko djevojčica pređe na dječake, pa zakači imena koja su malo više arhaična od onih koje je dodijelila damama: „Viktor, Janko, Novak“.

Taj posljednji izgleda da ju je najviše dojmio, pa mu je, onako hrabro, prorekla najblistaviju budućnost. Sjećam se, rekla je: „Taj mali će biti među prvih pet.“

Voditelj je bio zatečen, pa je, pokušavajući da opravda neočekivani izliv optimizma, insistirao na tome na koju je kategoriju njegova gošća mislila kad je rekla da će biti među prvih pet. Juniori? Omladinci? Jugoslavija? Balkan? Evropa? Jelena se nije dala zbuniti: „Mislila sam među prvih pet na svetskoj ATP listi!“

Zatim se okuraži, pa ispali rafal potpuno nadrealnih očekivanja: „Svi će oni biti izuzetni, a Novak će biti šampion!“

Da izjava bude još hrabrija, dodala je da je dječak sa Banjice.

Tu prasnuh u smijeh. Zamislih kako se kompletna engleska kraljevska porodica klanja dječaku sa Banjice, nakon što je uzeo Vimbldon. Zvučalo je kao skeč iz Top liste nadrealista! Pomislih da je žena luda. Samo je tvrdnja da ćemo imati šampiona u Formuli 1 bila veći apsurd od ovoga što je Jelena Genčić izgovorila na talasima Radio Beograda te melanholične nedjelje davne 2002. godine.

Tenis i raja

A moj skepticizam dolazio je iz mog iskustva, koje ni tada nije bilo zanemarljivo. U zlatno doba Velike Jugoslavije, tenis nije bio naročito popularna vještina. Samo par imena vezivali su se za taj sport. Franulović, Pilić, Armenulić… ali su oni na ljestvici popularne kulture koja je tih sedamdesetih u Jugoslaviji eksplodirala poput vatrometa, bili daleko ispod fudbalera, košarkaša, rukometaša, boksera ili vaterpolista… O glumcima i pjevačima da i ne govorim.

Veliki hendikep kojeg je tenis imao, bila je i činjenica da nije bio olimpijski sport, pa se nije moglo nadati da će neki iznenadni uspjeh nekog našeg tenisera privući djecu bijelom sportu. Sjećam se da je poslije velikog trijumfa našeg Momira Petkovića u Montrealu 1976, pola mog razreda odlučilo da trenira rvanje.

U doba mog odrastanja, tenis je igrala „povlaštena klasa“ koja je sebi mogla priuštiti opremu, vrijeme i prostor za tu razonodu. Dok je nas dvadeset igralo fudbal na parkiralištu ispred stadiona „Koševo“, driblajući ne samo protivničke igrače već i automobile parkirane u protivničkom kaznenom prostoru, njih dvojica su dijelili teren od par ari, na kome bi u siromašnijim zemljama ili zasadili paradajz ili izgradili deset stanova od po 20 kvadrata… na jednom spratu.

Stoga i nije čudno što smo sve one koji su na teniske terene, poput manekena, dolazili u bijeloj opremi, na mopedima, sa kačketom na glavi, i reketom nonšalantno okačenim na leđa, nazivali pederima. Ova nakaradna riječ, naravno, nije imala nikakve veze sa seksualnom orijentacijom osoba kome je upućena, već je svojim značenjem upirala prstom u one koji svojom ohološću i ekstravagancijom žele da se odvoje od „ostale raje“. Istina je, u stvari bila, da se u toj riječi krila i duboka ljubomora, čak i prezir prema teniserima. 

London calling

Ali, jedna je stvar tenisu išla u prilog. Ispostavilo se, ta stvar bila je odlučujuća! Iz meni nepoznatog razloga, (eto posla za istoričare), sve do smrti druga Tita, Jugoslovenska radio televizija direktno je prenosila tri najveća sportska događaja u Velikoj Britaniji: trke osmeraca Oksford vs. Kembridž na Temzi, finale engleskog F.A. Kupa na Vembliju i teniski turnir u Vimbldonu.

Tako je Vimbldon, kod moje generacije, postao simbol tenisa i jedan od onih odlučujućih suplemenata koji su promovisali zapadnu popularnu kulturu i od nje napravili oružje dovoljno jako da bez kapi krvi krajem osamdesetih sruši Berlinski zid. 

I dok smo otac, brat i ja gledali kako manekeni obučeni u bijelo prebacuju lopticu sa jedne strane mreže na drugu, moja majka i tetka prepoznavali su poznate ličnosti sa filma i televizije koji prate meč iz svojih loža, sa zabrinutim izrazom lica,. Iste večeri u svim sarajevskim kafićima razglabale su se teorije o tome zašto niko ne može da pobijedi Borga, tračevi kako je Nastase najveći ljubavnik među teniserima i tajna od kuda plavokosa Kim Novak u loži Džimija Konorsa.

Čak su i izvještači sa Vimbldona (Miro Radojčić) izgledali otmenije i „kulturnije“ od svojih kolega koji su pratili fudbal, košarku ili boks. Pandemija zapadne kulture doživljavala je svoj vrhunac.

Narednih par godina bile su odlučujuće. Broj nas koji smo postali zakleti ljubitelji svega engleskog (rok, fudbal, Monti Pajton, Čarls Dikens) povećavao se iz dana u dan, iz godine u godinu, a odlazak u London i prisustvovanje nekom od mečeva na Vimbldonu postao nam je san. Oni koji su tamo bili, pričali su nam kako sletiš na Hitrou, popiješ kafu sa Kleptonom, pivo sa Stramerom, a popodne pogledaš Borga i Konorsa.

Kao što je Nole, kao mali, vježbao da podigne pehar na najvažnijem teniskom turniru na svijetu, tako smo i mi vježbali da podignemo ulaznicu kojom bi ušli na jednu od tribina te magične arene. Noletu se san ispunio, a nama, uglavnom, ne. Tješim se, bolje je da je tako, a ne obrnuto. Na kraju krajeva, snovi su tu da se sanjaju.

Bobin sendvič

Tek izlaskom Bobe Živojinovića na veliku scenu tenis je osvojio srca običnog svijeta. Počeli su da ga gledaju svi, i otac i brat i ja, ali i majka i tetka.

Bobini legendarni nastupi u Dejvis kupu u dresu reprezentacije Jugoslavije, koju je, uzgred budi rečeno, predvodio besmrtni Nikola Pilić, kao i uspjesi koje je imao u mečevima sa najboljim teniserima svog vremena, približili su tenis narodu, a on je, ušavši među dvadeset najboljih na ATP listi postao nova jugoslovenska legenda.

Da bude još zanimljivije, vrhunac njegove karijere, nisu bili asovi kojima se trudio da završi svaki meč, već jedan sendvič kojeg je otvorio i pojeo pred prepunim stadionom u Melburnu, dok se njegov nemoćni protivnik Džon Mekinro uzalud prepirao sa sudijom oko jedne sumnjive lopte.

Bobi se vrlo brzo pridružio i Goran Ivanišević, ali taj tandem nije imao vremena da pokaže sve što zna. Sasjekli su ih događaji na koje sport i kultura nisu imali nikakvog uticaja. Nama koji volimo tenis, ostao je za utjehu nevjerovatan trijumf Ivaniševića koji je osvojio Vimbldon da vajld kartom u džepu.

Ljubazni domaćini su ga pozvali da učestvuje na turniru i pored toga što se nije na njega kvalifikovao redovnim putem. Nisu ni sanjali da su tim pozivom odlučili i pobjednika.

Mala Mo

Odmah nakon Bobe dobili smo i prvu šampionku. Monika Seleš bila je najveće čudo kojeg je planeta vidjela. Izgledala je kao tek izleglo pile od koga je reket bio dva puta veći. Jedva ga je držala u ruci. Njena karijera imala je meteorsku putanju. Zabljesnula je nebom, obasjala cijeli svemir, a onda se na silu i pod mutnim okolnostima ugasila. Trinaestog aprila 1993 godine.

Tada joj je nepoznati navijač Štefi Graf (njene ljute protivnice) na četvrtfinalnom meču turnira u Hamburgu, zabio nož u leđa!

Ona je u trenutku napada čovjeka, čije ime nije zaslužilo spominjanja, imala 19 godina i 9 grand slem titula! To je, u tim godinama, više od Nadala, Federera i Đokovića zajedno! U nedostatku servisa, bekhenda i forhenda, nož je bilo jedino sredstvo kojim se mala Mo mogla zaustaviti. Njen grijeh je bio što je najbolja… I što igra pod inkriminisanom zastavom!

Naravno, oficijelna verzija bila je da je zločin učinio pasionirani navijač Štefi Graf ne bi li zaustavio mladu Novosađanku na putu ka svjetskom tronu. Blaga kazna koju je taj čovjek dobio budi sumnju u zaključak suda da je u tom zločinu učestvovao sam i na svoju ruku.

Monika je, srećom, ostala živa, ali joj je politika promjenila tok i karijere i života.

Možda je tenis imao i ljepšu budućnost, ali nismo imali vremena da je vidimo. I taj sport je, kao i Monika Seleš, kao uostalom i cijela jedna zemlja, zaustavljen u razvoju, ratom. Pogubile su se veze, pokidani konci, raspao se sistem, izgubile su se iluzije, nestala je ideja vodilja, Monika je dobila nož u leđa, sahranila se jedna zemlja, a sa njom i njeni ideali. Sve je nestalo, osim talenta.

Zato su riječi Jelene Genčić one melanholične nedjelje, dok smo snimali film Život je čudo, zvučale nevjerovatno i nadrealno. Ali bile su proročke.

Samo par godina kasnije, u četvrtfinalu Rolan Garosa, igralo je sedmoro dječaka i djevojčica rođenih u Beogradu. Francuski L’Ekip je na svojoj naslovnoj strani tradicionalnom imenu velikog turnira dodao naše „ić“ na kraju – Roland Garrosić. Uprkos propasti sistema, a zahvaljujući upornosti djece i njihovih roditelja, tenis postaje zaštitni znak jedne zemlje, a izgled i raspored boja njene zastave zahvaljujući Jeleni, Ani, Jovani, Viktoru, Janku, Nenadu, Novaku postaje poznat svakom stanovniku planete. Na velikim turnirima „Bože pravde“ se čuje češće od „Marseljeze“, američke himne i „God Save the Queen“ zajedno, a Đoković, „taj mali koji će sigurno biti među prvih pet“ stoji na čelu ATP liste onoliko nedelja koliko traje studiranje prava na Harvardu.  

U čemu je tajna? U odricanju, asketizmu, upornosti, vjeri i ljubavi… I, naravno, talentu!

Naša djeca su talentovana!

Ko zna, možda ću jednoga dana ponovo krenuti ka Mokroj Gori, presjecati krivine Ovčarsko-kablarske klisure i slušati Sportsko popodne Radio Beograda. U gostima će biti poznati trener naših vozača koji će nam sa sigurnošću tvrditi da postoji dječak koji će u dogledno vrijeme biti među prvih pet pilota Formule 1.

Kaže, dječak je sa Banjice.