Učiteljica Snežana Lalović: Kod djece razvijati empatiju i duh zajedništva

Izvor: gradistocnosarajevo.com

Snežana Lalović, učiteljica u Osnovnoj školi ,,Petar Petrović Njegoš“ iz Istočne Ilidže, svoje učiteljsko znanje prenosi već sedmoj generaciji učenika, a prije odlaska u zasluženu penziju družiće se sa još jednom generacijom školaraca. Sve je počelo u najranijem djetinjstvu, kada je voljela da se igra sa svojim lutkama kojima je bila učiteljica.

Snežana kaže da se njena uloga učiteljice proširila kada je naučila da čita i piše.

„Pisala bih kontrolne zadatke, ispravljala crvenom olovkom i pisala ocjene. Uživala sam u tim igrama i već tada sam znala čime ću se baviti kad odrastem. Kada bih se ponovo rodila, izabrala bih isti ovaj poziv jer je to nešto što ja volim, to sam ja“, kaže Snežana.

Učiteljica Snežana priča da je u vrijeme kada je počela da se bavi ovim pozivim, sve bilo drugačije nego što je danas.

“Djeca su bila mnogo samostalnija, odgovornija i sa mnogo više poštovanja su se odnosili prema učiteljima. Prije 30 godina i nastava je bila zahtjevnija, a odličnih učenika nije bilo ni približno toliko koliko ih ima danas“, objašnjava Snežana.

Roditelji ponekad opterećuju djecu prevelikim očekivanjima

Snežana smatra da roditelji u današnje vrijeme mnoge probleme rješavaju umjesto svoje djece, ali imaju i veća očekivanja, zbog čega se djeca sporije osamostaljuju i teže se nose sa izazovima.

„Današnja djeca dobiju stres ako su dobili ocjenu vrlodobar, jer roditelji od njih traže da imaju sve petice, nezavisno od toga da li su tu ocjenu zaslužili. Daje im se lažna slika života, takva slika gdje je sve divno i krasno, gdje se živi u izobilju i gdje ne smije ništa nedostajati. Roditeljima često kažem da nije kraj svijeta ako dijete dobije manju ocjenu, te da mora shvatiti da se treba više potruditi, ako želi bolju ocjenu i bolji rezultat. Tek tada će dijete biti istinski srećno, jer je dobilo ocjenu koju je samo zaslužilo“, navodi učiteljica.

Dodaje da bi roditelji trebalo da na odgovarajući način budu uključeni u nastavni proces i da sarađuju sa učiteljem.

„Ako je dobra saradnja između roditelja i učitelja, svaki problem je rješiv“, poručuje Snežana.

I način rada u školi se mnogo promijenio tokom godina. Uvedene su novine, koje su bile neophodne, jer, kako kaže ova učiteljica, ni ovaj posao, kao ni ostali, ne može se raditi onako kako se radio prije 30 godina. Iako ima još pet godina do penzije, i danas uči i prati sve inovacije.

„Usavršavam se putem interneta, na onlajn vebinarima, seminarima, predavanjima. Nema stagnacije ni u jednom poslu već samo treba ići dalje i učiti, tokom cijelog radnog vijeka“, istakla je Snežana.

Svakom učeniku treba prići na odgovarajući način

Sa mnogim bivšim učenicima Snežana je i danas u kontaktu, a kaže da je srećna i bogata učiteljica koja je veoma ponosna na svoje učenike.

„Mnoge bivše učenike često srećem i ponosno mogu reći da niko od njih nije krenuo lošim putem. To su danas profesori, doktori, učitelji, frizeri, inženjeri, tehničari, privatni preduzetnici, i da ne nabrajam dalje. Uglavnom , izrasli su u normalne i čestite ljude koji trebaju našoj zajednici“, ponosno naglašava učiteljica.

Učiteljica Snežana kazuje da najveći izazov u učiteljskom poslu predstavlja pronalaženje ispravnog načina na koji se može prići svakom učeniku, jer svi su oni, kao i odrasli ljudi, različite ličnosti.

„Mali su, traže pažnju, svi imaju nešto da kažu, imaju svoje probleme, treba im izaći u susret, porazgovarati sa svakim ponaosob. Učitelj treba da prepozna ako dijete ima neki problem i odmah reagovati, pomoći mu“, kaže Snežana i dodaje da je najvažnije izgraditi odnos zasnovan na povjerenju.

Tehnologija poželjna kada se koristi umjereno

Kada bi se današnja tehnologija koristila u normalnom, prihvatljivom, okviru, bilo bi dobro, navodi učiteljica Snežana, koja smatra da djeca često prekomjerno koriste mobilne telefone, što ponekad loše utiče na njihovo vaspitanje, a to se u budućnosti može negativno odraziti i na njihov život.

„Svjedoci smo kako moderna tehnologija loše utiče na odrasle ljude, kako se sve manje druže, razgovaraju, sve to dovodi do otuđenja među ljudima. Zato smo mi odrasli odgovorni za ovu našu djecu. Moramo što više sa djecom razgovarati, družiti se, prepoznati njihove probleme i pomoći im da na pravilan način izgrade temelj za budući život“, kazala je Snežana i dodala da neka tehnička i tehnološka pomagala, kao što su projektor i televizor, koje imaju u učionici, mogu da olakšaju nastavni proces i učine ga interesantnijim učenicima, pomognu im da bolje shvate nastavne sadržaje.

Učiteljica Snežana konstatuje da su djeca i mladi sve manje zainteresovani za čitanje knjiga, ponajviše zbog moderne tehnologije kojom su svi okupirani, i odrasli i djeca.

„Internet nudi obrađenu lektiru, analizu, i mnogi pribjegavaju tome, a da nisu ni pročitali knjigu. Odrasli svojim primjerom treba da razviju ljubav djeteta prema knjizi tako što će dijete vidjeti kako roditelj čita knjigu, a ne kako neprestano gleda u mobilni telefon“, navodi Snežana.

Djecu učiti da razvijaju empatijui što više razgovarati sa njima

Već u uzrastu od sedam, osam, godina mogu se prepoznati talenti i afiniteti kod djece što se ispoljava u njihovom interesovanju i samostalnosti u radu. Veoma je važna odgovornost roditelja, jer je njihova uloga ključna i svakodnevna.

„Djeca koja su pretjerano gledala televiziju, igrala video igrice, koja su imala nedostatak grafomotoričkih aktivnosti, fizičku neaktivnost, to je oštetilo i smanjilo razvoj njihovih bioloških potencijala. Zato je važan taj period za razvoj različitih afiniteta kod djeteta koji predstavlja osnovu od koje će zavisiti budući razvoj intelektualnih sposobnosti svakog djeteta. Za ovaj uzrast je jako bitno da su u predškolskom periodu u svakodnevni rad uneseni elementi koji dokazano stimulišu mentalni razvoj djece, ali i specifične vježbe koje razvijaju koordinaciju pokreta i motoriku i na taj način sprečavaju poremećaj koncentracije i pažnje u kasnijem periodu života“, ističe Lalović.

Ona navodi da u svakoj narednoj generaciji ima sve više djece sa poremećajem pažnje, koncentracije, djece koja ne izgovaraju sve glasove i slabo pričaju, što znači da, kao kaže, nije greška u djeci, već u odraslima koji bi trebalo da sa djecom od njihovog najranijeg uzrasta što više razgovaraju.

„Na prvom mjestu mi je, kao učitelju, da djecu naučim nekim drugim važnim životnim lekcijama koje nisu dio obaveznog nastavnog programa. Učim ih prije svega da funkcionišemo kao cjelina, da vodimo računa jedni o drugima, stalno radim na tom razvoju empatije koja je sve manje prisutna kod odraslih što, nažalost, djeca vide i onda oponašaju odrasle. To je još jedan izazov sa kojima se učitelji susreću, jer djeca oponašaju odrasle, gledaju ih i misle da je takvo ponašanje normalno“, zakuljučuje učiteljica Snežana Lalović.