Pet zlata na svjetskim prvenstvima u košarci i prokletstvo šestog: Čekajući povratak na tron

Izvor: oko.rts.rs

Piše: Dr Nele Karajlić

Pet puta naša košarkaška reprezentacija je osvajala zlato na svjetskim prvenstvima. U dvije decenije, između 1970. do 1990. tri puta, u Ljubljani, Manili i Buenos Ajresu kao reprezentacija SFR Jugoslavije, i dva puta kao reprezentacija SR Jugoslavije, u Atini 1998. i posljednji put 2002. u Indijanopolisu. Od tada ni sam više nisam siguran koliko smo puta na evropskim, svjetskim i olimpijskim takmičenjima bili drugi. Zlato nam uvijek izmakne. Da bih napravio otklon od sujevjerja, podsjećam se na mudrost moga dede, na koju sam uvijek gledao sa podsmjehom, kao što mladost sa podsmjehom gleda na sve ono što je bilo prije nje. A deda je govorio da zemlju, koliko god da je plodna, uvijek valja nanovo zaljevati.

Veliki turski pisac i nobelovac, Orhan Pamuk, u jednom od svojih eseja napisao je da je cijela njegova mladost prošla od jednog do drugog poraza turske fudbalske reprezentacije. Iskreno govoreći, ni moja mladost, ako je posmatram kroz vizuru fudbalskog navijača, nije bila mnogo srećnija. I ona je obilježena promašenim penalima, propuštenim prilikama, crvenim kartonima i propalim iluzijama. 

Ali, za razliku od fudbala u kome se ni moj kolega Pamuk, a ni ja, ne možemo osjetiti u potpunosti zadovoljnim, košarka je meni, i zemljama čiji sam državljanin bio a kojima je glavni grad bio Beograd, donijela mnogo više radosti i ponosa. Države su se mijenjale, granice precrtavale, prolazili su ratovi, ali na košarkaše burna novija istorija nije ostavila nikakve tragove. Oni su osvajali medalje.

Spadam u one koji misle da je košarka u Jugoslaviji bila uspješnija od fudbala samo zato što se u nju nije miješala politika (Partija). Naime, dok se o sudbinama fudbalskih klubova, igrača, selektora i reprezentacije odlučivalo u Centralnim komitetima, zadimljenim kafanama i generalštabovima, košarka je bila u potpunosti prepuštena „struci”.

Očigledno je da su oni koji su vodili zemlju od njenog nastanka 1945. do njene propasti 1991, na košarku gledali kao na bezopasan pojavni oblik sporta, nerazumljiv širim slojevima radnih ljudi i građana. Time su učinili veliku uslugu onima koji su zaista bili zaljubljeni u ovaj sport. Sudbinu košarke u svoje ruke uzeli su eksperti! Bora Stanković, Radomir Šaper i Aleksandar Nikolić.

Istina, košarka je imala još jednu veliku prednost. Mogla se trenirati noću, tako da obrazovanje košarkaša nije trpjelo oštećenja. Danju idete u školu, a naveče trenirate. Nije ni čudo što su košarku u moje vrijeme zvali „studentski sport“.

Fudbal, na žalost, nije imao takve uslove. Igrao se napolju, što je podrazumijevalo da fudbaleri ne mogu biti redovni u školi, a dimenzije terena i napor koji je bio neophodan da se postane dobar igrač podrazumijevali su da kandidat neće imati dovoljno vremena da „pročita neku knjigu, neko štivo”. Za razliku od njih, košarkaši su, u socijalističkom samoupravljanju, imali imidž obrazovanih dječaka, pametnih i lijepih momaka, što su u suštini i bili. Takvi pametni donijeli su nam i pet titula svjetskog prvaka, isto onoliko koliko Brazil ima u fudbalu.

Hajde da ih nabrojimo. 

LJUBLJANA 1970.

Pred svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970. godine, Jugoslavija je već gorjela za košarkom. Igralo se od Ljubljane (Olimpija), preko Dalmacije (Zadar, Jugoplastika), Zagreba (Lokomotiva), Čačka (Borac) i Skoplja (Rabotnički) pa sve, naravno, do Beograda (Zvezda, Partizan, OKK, Radnički). Ljubitelji košarke osjećali su da uspjesi koji su naši igrači šezdesetih „redali u nizu“ u Ljubljani imaju da dožive svoj vrhunac. Momčad predvođena Ivom Daneuom, Krešimirom Ćosićem, Čermakom, Simonovićem i Plećašem, sa Žeravicom na klupi, donijela je Jugoslaviji prvu svjetsku titulu.

I pored toga što je ovo prvenstvo bilo smješteno između dva velika istorijska zemljotresa koja su uzdrmala monolitnost Titove vladavine, studentskih demonstracija ’68 i maspoka u Hrvatskoj ’71, socijalistički samoupravni narod još uvijek je bio nošen posebnim entuzijazmom koji ga je krasio nakon Drugog svjetskog rata.

Istina, unutar Partije postojala je čitava lepeza različitih ideja i smjernica, mnogo bogatija i bojama i dizajnom od onih koje je, kasnije, razvio demokratski parlamentarizam, ali je među običnim narodom ideja bratstva i jedinstva još uvijek igrala odlučujuću ulogu.

Osjećala se težnja pojedinih republika za što većom autonomijom, izlazila je na vidjelo i posebna kasta nazvana „crvenom buržoazijom“, ali su osnovne institucije zajedničke države, partija, vojska, Vlada i, naravno, drug Tito, i dalje održavale svoj nesporni autoritet.

Narod je živio mnogo bolje i bogatije nego prije dvije decenije, a sport je, kao i u svakom obliku društvenog sistema, bio neka vrsta pokazatelja koliko je vlast uspiješna.  Iako se nisu mogli pohvaliti različitošću robe, rafovi u prodavnicama su bili puni, školstvo i zdravstvo nisu uticali na budžet porodice, a po farmerke i ploče valjalo je otići samo do Trsta.

U takvoj atmosferi, odlučujući trijumf protiv Sjedinjenih Američkih Država dočekan je kao najveće dostignuće naših naroda i narodnosti, pa su košarkaši, nakon osvojenog zlata, svoju medalju prvo odnijeli drugu Titu, za koga niko nije bio siguran da li je uopšte znao pravila ove čarobne igre.

Na čuvenoj fotografiji, napravljenoj na prijemu kod „najvećeg sina naših naroda”, osim Dragana Nikitovića, sportskog komentatora čiji je glas decenijama bio vezan za svaki trijumf naše košarke, i Radomira Šapera, jednog onih koji su najzaslužniji što se košarka zakopitila među južnoslovenskim narodima, stoje, jedno pored drugog, Stane Dolanc, budući sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ,  i drugarica Jovanka Broz, Titova supruga – ideološki neprijatelji oko čijeg sukoba istoričari pokušavaju da pronađu uzroke propasti Jugoslavije. Već nakon sledeće zlatne medalje, osam godina kasnije, Jovanka više nije stajala uz Tita. 

MANILA 1978.

Bilo je prirodno da košarka, nakon ovog velikog trijumfa, doživi ekspanziju, pa su po cijeloj Jugoslaviji nikli koševi, kao neka neobična bića slična žirafama. I kod nas je, na Koševu, košarka postala popularnija od fudbala. Kako nije bilo moguće da baš svaka mahala ima košarkaški teren, tako smo se dovijali na koji način da napravimo koševe. Nadahnuće je bilo nemoguće zaustaviti. Svako parkiralište, uska ulica, ćorsokak, prostrano dvorište ili čak hodnik kuće pretvarani su u Arene, Pionire, Jazine, Medison Skver Garden. Table su se pravile od komada špere, bojilo se temperom, a obručevi su se pravili od metalnih dijelova starih buradi, bez obzira na njihove dimenzije.

I pored te euforije, Sarajevo je, početkom sedamdesetih, bilo u zapećku košarkaških dešavanja, pa su lokalne vlasti, uz svesrdnu pomoć Košarkaškog saveza Jugoslavije, odlučile da Bosna i Hercegovina dobije stabilnog prvoligaša. Radilo se udarnički, izgradila se Skenderija, grad je bio preplavljen turnirima, školskim takmičenjima i košarkaškim školama, napunilo se bure baruta u koje je neko trebalo da ubaci otvoreni plamen. I ubacio je!

Plamen se zvao KK Bosna. Na nju je pao izbor, da bi se grad ujedinio oko jednog prvoligaša. KK Sarajevo i KK Željezničar su na taj način politički izgubili trku sa najmlađom sestrom, ne bi li se izbjeglo vječno rivalstvo između ova dva kluba (procjena je bila da Sarajevo može da ima samo jednog prvoligaša).

Kao snaga dovedeni su kršni momci iz Crne Gore i Hercegovine, Radovanović, Krvavac, Čečur, Varajić, a kao kreacija doveden je Svetislav Pešić iz Pirota. Kao mlad stručnjak doveden je Boša Tanjević. Ipak, glavna cigla u ovome zidu stigla je iz Tuzle. Bivši teniser Mirza Delibašić ostavio je reket i počeo je da igra košarku. Ono što je uradio kao košarkaš, ostalo je zapisano zlatnim slovima u istoriji ove igre, ali nikada nećemo saznati da li bismo, da je Kinđe ostao u tenisu, imali Đokovića prije Đokovića.

Ulaskom Bosne u prvu ligu, jugoslovensko savezno takmičenje postaje najjača liga u Evropi, koju prate i zemlje u okruženju. U vremenu u kome nisu postojale satelitske antene i optički kablovi, za gledaoce u Italiji redovno kolo Prve savezne lige prenosi TV Kopar. Partizan, Jugoplastika, Lokomotiva (koja je u međuvremenu postala Cibona), Bosna, Zadar, Zvezda i naravno Borac iz Čačka, stavili su na muke selektora Aleksandra Nikolića kojih će dvanaest košarkaša povesti sa sobom u Manilu te 1978 godine.

Legenda kaže da su igrači na treningu, pred posljednje „kraćenje“ spiska, strepili od Profesorovog, kako su zvali Nikolića, zagrljaja. Kome se on približi i koga zagrli i poljubi, taj ne ide na prvenstvo. Vraća se kući.

A Profa je za Manilu mogao da sakupi dva tima i da oba uđu u finale. Ovako, pravila FIBE su nas primorala da umjesto jedni protiv drugih, u finalu igramo protiv Sovjetskog Saveza, predvođenim pukovnikom Gomeljskim, koga je Moka Slavnić, naš plej, najviše izluđivao iznenadnim i nerezonskim potezima stranim svakom košarkaškom učenju.

Moka ga je, navodno, jednom pitao: „Pukovniče, kako možeš da spremaš taktiku protiv nas, kad ni mi ne znamo kako ćemo da igramo?“

Te 1978 godine, Jugoslavija je grickala posljednje godine sa drugom Titom na čelu, koji je ostao i njen jedini žirant, ali je njeno postojanje i dalje garantovao Hladni rat koji je dvije supersile držao u zategnutim, ali, koliko toliko, predvidljivim odnosima. Košarka se izmigoljila iz ruku američke politike, pa je, poslije poraza od Sovjeta na Olimpijadi u Minhenu šest godina ranije, skrajnuta iz američkih „sredstava informisanja“, kako su se u to vrijeme nazivali mediji. Za njih je pobjednik NBA lige ujedno bio i Prvak svijeta.

Trijumf u Manili, u zemlji ohrabrenoj ne toliko povećanjem standarda koliko eksplozijom popularne kulture, filma, rokenrola i sporta, dočekan je kao nešto, kako Muta Nikolić kaže, „najnormalnije“.

Kića, Praja, Mirza, Ćosa, Jerkov, Moka, Duje, Rašo… bili su u tom trenutku „drim tim“ pred kojim ne postoji protivnik koji je nepobjediv. Svoj istorijski put ova generacija završila je zlatom na Olimpijskim igrama u Moskvi, a rijedak je bio onaj koji je mogao da tvrdi da će na košarkaški podijum ući neko ko je talentovaniji od ovih igrača.

Ali, jugoslavenska škola košarke u potpunosti je demantovala skeptike. Dok su diljem zemlje rasli neki novi klinci, čije domete krajem sedamdesetih niko nije mogao ni da nasluti, nebo nad Jugoslavijom pokazivalo je prve znake oluje. 

BUENOS AJRES 1990.

Nakon smrti druga Tita, u maju 1980. godine, Jugoslavija je počela da trči svoj počasni krug. Odlazak posljednjeg garanta njene cjelovitosti, integriteta i suvereniteta, otvorio je pukotine Ustava iz 1974. kroz koje su počeli da cure mržnja, jed i pohlepa. Narodi i narodnosti koji su mu se zaklinjali na vjernost postaše sebični i gluvi na potrebe drugih. Svaki od njih gledao je ono u čemu je zakinut, prevaren i izdan, potpuno suprotno od krilatice trojice musketara koju je pred polufinale Svjetskog prvenstva na Filipinima na bijeloj tabli pred svojim igračima napisao Svetislav Pešić na svoj piroćanski način: Svi za jednog, jedan za svi.

Ali i pored toga što su osamdesete bile godine nesigurnosti i nerazumijevanja, i pored toga što su se krize nizale jedan za drugom, prvo ekonomska, pa društvena, pa politička, koja je na kraju eskalirala u rat, i pored toga što je svake godine izbijala nova pukotina na monolitnom betonskom tijelu socijalističkog samoupravljanja, one su u sjećanju savremenika i u legendama koje su oni prenijeli na svoju djecu, predstavljene kao Periklovo doba jedne predivne zemlje i njene popularne kulture.

I zaista, ne postoji godina od Titove smrti do početka ratnih sukoba koja nije donijela neko remek djelo u muzici, filmu, književnosti ili sportu. Ređale su se zlatne palme i medvjedi, olimpijske, evropske  i svjetske medalje, punile su se hale i stadioni, punili su se rafovi u prodavnicama ploča i bibliotekama, na izložbe se dolazilo u broju koji je krasio fudbalske utakmice, i sve je izgledalo kao da će zemlja, u kojoj su ta djela nastala, živjeti duže od Rimskog carstva, a ne da će u krvi biti ugušena nakon samo „par godina za nas”.

U tom vatrometu ljepote po kojoj će se pamtiti taj zagonetni period jedne izmučene zemlje, košarka je, naravno, zauzela istaknuto mjesto. Sredinom osamdesetih stasala je jedna nova generacija oplemenjena nesvakidašnjim samopouzdanjem i bezobrazlukom, luda za igrom i poetski nadahnuta. Interesantno, na njeno odrastanje, između ostalih, uticao je i Svetislav Pešić koji ju je odnegovao od koljevke do odlaska u bijeli svijet. Bilo je samo pitanje dana kada će Rađa, Kukoč, Divac, Paspalj i Đorđević, predvođeni nešto starijim Draženom Petrovićem pokoriti planetu i ostaviti rivale koju deceniju iza sebe. To se dogodilo na svjetskom prvenstvu u Buenos Ajresu, 1990 godine, kada je jedino neizvjesna bila razlika s kojom će se protivnik pobjediti.

Na tom prvenstvu desio se i jedan kiks, protiv Portorika, kiks kojeg je maestralni Aleksandar Tijanić u jednom svom članku nazvao „menstrualnim periodom” igre naše reprezentacije.

Igra tih momaka, predvođenih Dudom Ivkovićem, više je ličila na umjetnost nego na sport. Znajući da pred sobom ima nadahnutu mladost, Duda je dozvolio slobodu i nepredvidivost, toliko karakterističnu za jugoslovensku košarku. Upravo je ta nepredvidivost Nikolu Jokića izdvojila od ostalih igrača današnje NBA lige.

U posljednjoj utakmici ovoga prvenstva, protiv počivšeg Sovjetskog Saveza, pobjednik je bio poznat prije nego što su igrači izašli na zagrijavanje. Ali su se međunacionalne tenzije, koje su tresle zemlju ispod čije su zastave igrali, vidjele u toku pobjedničkog slavlja. Vlade Divac je jednom neopreznom navijaču oteo hrvatsku zastavu, što će mu, pokazalo se, bivša braća teško oprostiti.

To je bio posljednji zajednički uzlet jugoslovenske košarke. Godinu dana kasnije ratni plamen počeo je da proždire ostatke velike lešine. I dok će konsenzus među narodima te zemlje o uzrocima i karakteru rata biti postignut za nekih sto godina, nema pasioniranog ljubitelja košarke od Vardara pa do Triglava koji neće sa sigurnošću tvrditi da bi ta generacija koja je u Buenos Ajresu stala na krov svijeta, ako ne pobijedila onda barem pružila dostojan otpor američkom NBA drim timu koji je dvije godine kasnije na Olimpijadi u Barseloni spasavao posrnut ugled američke košarke.

Reprezentacija Hrvatske, kao manji dio jugoslovenske reprezentacije, na toj se Olimpijadi u finalu susrela sa Džordanom, Birdom, Juingom, Medžikom i ostalima, i bila ravnopravna sve do polovine treće četvrtine. Tada odlučujuću ulogu preuzima dužina klupe, a ona bi sa Divcem, Đorđevićem, Paspaljem, Danilovićem, Savićem i, recimo, Dudom Ivkovićem kao selektorom, bila neuporedivo duža od one koju su Kukoč, Rađa i Dražen imali te ljetne večeri u Barseloni. 

ATINA 1998. 

I dok su nam osamdesete pokazale koliko je veliki uticaj kulture na kolektivno sjećanje jednog naroda, devedesete su nam pokazale kako se iz te kulture lako prelazi u rat. Miru, jednostavno, niko nije dao šansu. Nije odgovarao ni političkoj eliti, ni ekonomiji i biznisu, ni novodolazećem sistemu vrijednosti, a ni međunarodnoj zajednici, čije je kormilo čvrsto držao superiorni Zapad, koji je, padom Berlinskog zida, bio proglašen za pobjednika u Hladnom ratu. On je tu pobjedu, bez trunke dostojanstva, proslavio rasturajući jednu zemlju gurnuvši je bezočno u ratni pakao.

Ni Vašington, a naročito ne Berlin, nije imao nikakvu namjeru da zakoči zahuktalu ratnu mašinu koja se u rekordno kratkom periodu spremila za sukob. Naprotiv, umjesto da zakoči točkove te mašine, oni su ih podmazali zaželivši joj sreću.

Nije prošlo mnogo vremena a imena mrtvih zamjenili su brojevi. Strahota je slijedila jedna drugu, sela su nestajala pod plamenom, a gradovi mijenjali strukturu stanovništva. Istina je bila prva protjerana, i još uvijek se nije vratila na staru adresu. Na naslovnim stranama, umjesto umjetnika, sportista i junaka socijalističkog rada, svanuli su anonimni političari čije „parole strašno zvuče“, ratni komandanti koji crtaju buduće granice, biznismeni dovučeni iz „sive zone“ i estradne zvijezde koje samo kapitalizam i pohlepa umiju da stvore. Rokenrol je umro, a na njegovo mjesto došao je turbo folk. Smrt je zamjenila život! Eros je nestao, došao je Tanatos!

U taj istorijski tunel u kojeg je ušao zahuktali balkanski voz, prvi zrak svjetlosti dali su upravo košarkaši. Nakon što su Saveznoj Republici Jugoslaviji skinute sportske sankcije, nametnute odlukom Savjeta bezbjednosti koji je u potpunosti bio pod kontrolom Sjedinjenih Država (Rusija nije znala šta ju je snašlo, a sa Kinom su se zbijale šale), košarkaška reprezentacija osvojila je titulu prvaka Evrope u Atini u mitskoj utakmici protiv Litvanije, nakon čega su stotine hiljada ljudi, slaveći pobjednike, prekrile beogradske ulice i trgove, otvarajući time novo poglavlje u istoriji srpskog sporta koje možemo da nazovemo „doček pobjednika“.

I zaista, taj spontani izliv radosti, u kojem je jedino ugrožena bila grčka ambasada, pošto su Atinjani listom navijali za Litvaniju, bio je znak svakoj vlasti da je u nemirnim gradovima kao što je Beograd mnogo pametnije organizovano dočekati naše Šampione, nego pustiti masu da protokol takvog dočeka sama kreira.

Nije bilo tih demonstracija i tih parada, a Beograd ih je u posljednjih tridesetak godina vidio na stotine, koje su imale takvo nadahnuće i entuzijazam kakvo je bilo te julske noći 1995. godine. Košarkaši su otvorili sezonu čuvenog balkona, a nakon njih redali su se odbojkaši i odbojkašice, strelci, olimpijski i svjetski šampioni, Milorad Čavić i, naravno, Novak Đoković. Fudbaleri još uvijek nisu zakazali termin.

Međutim, poslije svakog pijanstva stiže otrežnjenje. Nakon Olimpijade u Atlanti, pojedini igrači umorili su se od reprezentacije, pa je tim koji je odlazio u Grčku na svjetsko prvenstvo 1998, ispraćen bez velikih nadanja. Njemu su nedostajali i Divac i Danilović i Paspalj i Savić, dok je Sale Đorđević bio povrijeđen, ali ga je selektor Željko Obradović pozvao „zlu ne trebalo“.

Kao što to obično biva, od onih od kojih malo očekujemo dobijemo mnogo. Tako je Željko, sa novom krvlju ekipe u kojoj nije bilo glavnih aktera iz Atine i Atlante, neviđenom borbenošću i čeličnom disciplinom došao do našeg četvrtog zlata. Uz poraz od Italije, kao redovni simptom „menstrualnog perioda”, padali su jedna za drugim Rusija, Portoriko i Japan, pa Grčka i Kanada, da bi u nokaut fazi bila pobijeđena Argentina i ponovo Grčka.

Neočekivano, u finalu nismo dočekali Amere, već Ruse, koje smo morali da po drugi put pobjedimo na ovom prvenstvu. Kako je naš tim bio deficitaran zvijezdama, to prvenstvo pružilo je priliku onima koji su svoju šansu čekali iz prikrajka. Bodiroga i Rebrača, uz neizbježnog Tomaševića, bili su najbolji među jednakima, ali je, bez sumnje, pobjednik ovog prvenstva bio neviđen zajednički duh kojeg mogu da krase samo ekipe koje vodi Željko Obradović.

Već sljedeće godine, zemlju je pogodila nova nevolja. NATO je napao SR Jugoslaviju iz svih raspoloživih letačkih sredstava. Način na koji je proslavio svoj pedeseti rođendan bio je znak svima onima koji imaju na raspolaganju slično oružje šta im se može desiti ukoliko se opuste. Samo godinu dana kasnije na čelo Rusije došao je Vladimir Putin.

Čitalac se vjerovatno pita kakve veze NATO bombardovanje ima sa košarkom. Ima! Mene je, kao svjedoka tog vremena, kopkalo kako je moguće da devetnaest najrazvijenijih zemalja svijeta u kojima se igra vrhunska košarka (Francuska, Španija, Sjedinjene Države, Nemačka…) može da bombarduje zemlju u kojoj je svaki klinac znao prvu petorku Čikago bulsa (Ker, Džordan, Pipen, Rodman i Longli). 

INDIJANAPOLIS 2002. 

Kažu da je Srbija u dvadeset prvi vijek ušla petog oktobra dvijehiljadite. Tadašnji je predsjednik Jugoslavije shodno svom namćorastom karakteru odbio da prizna rezultate predsjedničkih izbora, po kojima ih je izgubio već u prvom krugu, pa se, shodno svom buntovničkom duhu, Srbija na taj dan slila na ulice Beograda.

I dok jedni, koji su glasali za dotadašnjeg predsjednika, tvrde da se tada odvio puč u svom elementarnom obliku, drugi, oni koji su glasali za protivkandidata, tvrde da se radilo o odbrani narodne volje.

Uglavnom, sa novom garniturom vlasti, u Srbiju je kapitalizam ušao i drugom nogom. Krenula je opšta i nekontrolisana privatizacija, fabrike su postale jeftinije od kile hljeba, u medijima se svirala himna demokratiji, a na ulicama su borbe klanova doživljavale svoje epske trenutke. Vrhovna institucija izvršne vlasti morala je da broj ministarstava usaglasi sa brojem stranaka koje su činile demokratsku opoziciju, tako da u zgradi vlade nije bilo dovoljno stolica.

Raznolikost onih koji su participirali u vlasti napravila je ogromnu pukotinu u njenom funkcionisanju, pa je vrlo brzo unutar te široke koalicije došlo do nepremostivih prepreka. Suprotno onome što su u svojim javnim istupima proklamovali, ni jedna od zavađenih strana nije pokazala toleranciju, strpljenje i  mudrost.

I pored toga, među ljudima se osjetilo stanovito olakšanje nakon teške decenije, natopljene ratom, sankcijama i inflacijom, pa je zaživjela nada da dolaze bolja i blagorodnija vremena. Evropski političari takmičili su se u pohvalama novom režimu licitirajući datum ulaska SR Jugoslavije u Evropsku uniju.

Oni nama naklonjeniji, taj su datum brojali u mjesecima, ali oni od kojih je sve zavisilo igrali su se malo većim datumima. Svaka izjava nekog zapadnog političara budila je nadu u ljudima okrenutim na tu stranu svijeta da ćemo i mi jednoga dana postati „normalna zemlja“.

Iako ni košarku nije mogla da zaobiđe ta tektonska promjena, zahvaljujući temeljima na kojima je ova institucija stajala, taj je zemljotres nije previše protresao. Ipak, nakon neuspjeha na Olimpijadi u Sidneju, a sve osim medalje za Srbe bila je katastrofa, Željko Obradović se povlači sa mjesta selektora.

 Ako neka zemlja ima košarkaških stručnjaka onda je to Jugoslavija. Pored Ivkovića, Maljkovića, Vujoševića, Nikolića, Đurkovića… izbor je pao na Svetislava Pešića, čovjeka koji je u Bormiju 1986. promovisao najtalentovaniju generaciju jugoslovenskih košarkaša.

Reprezentacija Jugoslavije koja je otišla put Indijanapolisa po prvi put nije imala onu koheziju i disciplinu koji su krasili svaki naš tim prije toga. (Peđa Stojaković se zahvaljivao beogradskim splavovima za idealne uslove u kojima su se odvijale pripreme za prvenstvo.) U ekipu se vraća Divac, tada velika zvijezda NBA lige, sa njim dolazi i Peđa Stojaković, njegov klupski drugar iz Sakramenta, a temelj ekipe je Dejan Bodiroga, koji je već uveliko postao najbolji evropski košarkaš. Za njima slijedi red sjanih i talentovanih košarkaša, koji se nisu mogli pohvaliti asketskim duhom i gvozdenom disciplinom. Jedan od njih, Radmanović, bio je odstranjen iz reprezentacije jer je, navodno, jeo bananu dok je Pešić objašnjavao šta treba da se radi.

Takvo šarenilo odmah je na početku takmičenja popilo dva šamara, od Španije i Portorika, pa su ih skeptici već pakovali kući, ali su se oni ostali, među kojima sam našao i ja, nadali da „menstrualni period“  ove generacije traje malo duže nego kod njihovih prethodnika.

I bili smo u pravu. Porazi koje smo pretrpjeli u početnoj fazi doveli su nam Amerikance u četvrtfinalu. Njihov tim bio je sazdan od NBA zvijezda među kojima su Endrju i Redži Miler i Pol Pirs, najzvučnija. I tada se dešava ono čemu se niko nije nadao.

Uz NBA iskustvo Divca i Stojakovića i Bodiroginu upornost i staloženost, proradila je drskost onog dijela ekipe kojoj disciplina nije najjača strana. Gurović, sa sve Dražinom tetovažom na ramenu, strpao je par trojki nesretnim Amerikancima kao da sa rajom igra basketa ispod garaža na Koševu, a Marko Jarić, član iste te vesele družine, svojom mirnoćom je slobodnim bacanjima u posljednjem napadu stavio poklopac na koš američkih zvijezda.

Koliko su Amerikanci imali jaku ekipu pokazao je njihov posljednji napad. Na insistiranje Pešića da se na par sekundi prije kraja pravi lična greška da bi se pri vođstvu od tri razlike protivnik prisilio da puca slobodna bacanja, niko od naših nije uspio da dohvati protivničkog igrača a kamoli da ga faulira. Srećom šut Endrjua Milera završio je na obruču.

Timu snova poželjeli smo da nastavi da sanja. Dream team, keep dreaming!

Slijedile su još dvije dramatične utakmice, polufinale protiv neurotičnog Novog Zelanda čiju smo zonu sličnu onoj koju su igrali sovjetski košarkaši jedva probili, i na kraju Argentina, koja nas je, ruku na srce, nadigrala, ali nije imala dovoljno snage da se izbori sa narastajućom srpskom euforijom.

Kada god pomislim o nepravdama koje su nas zadesile u posljednjih pola vijeka koliko aktivno pratim sport, sjetim se i ove utakmice kao jedinog primjera u kome je nepravda nanijeta našem protivniku. Moj prijatelj Gabrijel Čepenikas, Argentinac grčkog porijekla, te je godine stigao u Beograd kao naš specijalni gost. Pri izlasku iz voza rekao je da je došao da pehar prvaka svijeta iz Indijanapolisa odnese tamo gdje zaslužuje da bude. U Buenos Ajres.

Dali smo mu sve, i jagnjetine, i piva, i rakije i vina, i muzike i provoda, ali mu pehar nismo dali.

Kada bih bio malo više sujevjeran, pomislio bi da posljednjih dvadeset godina plaćamo cijenu te nepravde. Ni sam više nisam siguran koliko smo puta na evropskim, svjetskim i olimpijskim takmičenjima bili drugi. Zlato nam uvijek izmakne. Ali, ako bih pokušao da napravim otklon od sujevjerja, podsjetio bi se na mudrost moga dede, na koju sam uvijek gledao sa podsmjehom, kao što mladost sa podsmjehom gleda na sve ono što je bilo prije nje.

 A deda je govorio da zemlju, koliko god da je plodna, uvijek valja nanovo zaljevati.