Konstrakta, Let 3 i Pljuni istini u oči: Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi?

Izvor: RTS/ Dr Nele Karajlić

U poslednje dvije godine, dvije najveće države bivše Jugoslavije ne šalju na Evropsko muzičko takmičenje samo običnu pjesmu, već kompletan umjetnički koncept. Prošle godine Srbija je poslala Konstraktu, koja se u najboljem maniru Marine Abramović poigravala sa patološkom zabrinutošću zapadnog čovjeka za vlastito zdravlje, a ove godine Hrvatska ide još dalje, pa šalje Let 3, koji se poput grupe Buldožer iz svoje rane faze zajebava sa apokaliptičnom slikom u kojoj je današnji svijet nalazi. I Marina i Buldožer su svoje prve umjetničke korake pravili sedamdesetih godina prošlog vijeka, u ozračju koje je krasilo tadašnju zemlju. Sa Konstraktom i sa Let 3, koji baštine raskošnu jugoslovensku popularnu kulturu, Evrovizija je dobila mnogo više nego sa pobjednicima tog takmičenja,. Isto kao što bi Evropa dobila više sa Balkanom nego i sa jednom drugom regijom na koju pikira. Ali, to već nije naš problem, već problem Evrope.

Popularna kultura spasila je  obraz dvadesetom vijeku! Da ne bi filma, televizije i rokenrola pamtili bi ga po dva svjetska rata, holokaustu i atomskoj bombi. Pandemija rok muzike i eksplozija vrhunskog sporta, dvadesetom vijeku je dala svjetlije boje. Čudan je bio dvadeseti vijek! Pokazao je da je Čovjek u stanju da napravi i Aušvic i Vudstok, a da vremenska razlika između ta dva antipoda bude manja od četvrt vijeka.

Ni Jugoslaviju talas popularne kulture nije mimoišao. Vidjevši da je đavo odnio šalu, politički i kulturni establišment šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća shvata da se od cunamija rok muzike teško može odbraniti, pa su pravilno procijenili  da se tom cunamiju valja priključiti.

Nakon te odluke, baš kao u početnoj sceni filma Sjećaš li se Doli Bel, diljem zemlje niču rok grupe, pojavljuju se talentovani autori, mediji se okreću toj novoj pošasti i u par godina Jugoslavija razvija vlastitu scenu, dovoljno jaku i samosvojnu, da se socijalistička omladina u velikoj većini priklanja domaćim idolima i zvijezdama, naspram imenima sa Zapada.

Eksplozija popularne kulture pretvara se u veličanstveni vatromet koji traje sve do početka tragičnog kraja te nesretne zemlje, ali se, i pored njenog raspada, kultura nastala u njene posljednje tri decenije i dalje drži kao da je tek rođena. U dvadeset prvom vijeku, još se nije pojavila zvijezda, ali ni autor, koji bi mogao da zasjeni imena koja su obilježila Periklovo doba naše popularne kulture.

I dok su u vrhunskom sportu junaci dvadeset prvog vijeka Luka Modrić i Novak Đoković uveliko prevazišli sve sportiste južnoslovenskih zemalja koji su žarili i palili u dvadesetom vijeku, u domenu popularne kulture još nema na vidiku novih Čolića, Bregovića, Brena, Kusturica, Štulića…

Kao da se ljudska kreacija, poput poljoprivrede, jednako dijeli na plodne i neplodne godine.

Ako je za utjehu, ništa nije drugačije ni u svijetu. I tu se osjeća suša i pustinja. Velike rok grupe dvadesetog veka se polako sele ili na groblje ili u muzeje, a njihova mjesta zauzimaju njihovi kaver bendovi.

Teško je zamisliti da će se pojaviti novo ime koje će poput Stounsa, Dilana ili Springstina gospodariti planetom narednih pola vijeka. Otuda i nasušna potreba muzičke industrije da smišlja festivale i razne žurke ne bi li u mladim ljudima probudila ono nadahnuće koje je postojalo s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih prošloga stoljeća.

Ne pali svetla u sumrak

Kao dio te globalne popularne kulture dvadesetog vijeka, baš na pola puta između Aušvica i Vudstoka, pojavilo se bizarno takmičenje u izvođenju popularnih melodija koje je dobilo ime Pjesma Evrovizije. Sve televizijske kuće povezane u ovu veliku asocijaciju, Evroviziju, slali su predstavnike da brane boje svojih nacionalnih centara.

Kako je u skladu s pravilima Hladnog rata Jugoslavija bila jedina zemlja istočne Evrope koja je u tom takmičenju učestvovala, katastrofalne rezultate koje su naši pjevači ostvarivali, decenijama uzaludno učestvujući u ovome velikome cirkusu, naši roditelji su pripisivali velikoj kapitalističkoj zavjeri protiv naše jedinstvene socijalističko-samoupravne zajednice.

Iako je jasno da su naši roditelji bili u pravu, Jugoslavija je, vođena bezglavim entuzijazmom i slijepom vjerom svih naših radnih ljudi i građana, uporno odlazila na Pjesmu Evrovizije nadajući se nekom spektakularnom scenariju po kome bi naša pjesma, pred sam kraj glasanja – koje je, uzgred budi rečeno, uvijek bilo najuzbudljiviji dio ovoga programa – navalom neočekivanih bodova mogla da nadmaši favorizovane Engleze, Talijane i Francuze.

Ali, to se iznenađenje nije dogodilo čak ni onda kada smo, odlučivši da Evropi konačno pokažemo sav svoj raskošni talenat, poslali i takve veličine jugoslovenske popularne kulture kakve su bili Kornelije Kovač ili Zdravko Čolić. Oni su, kao po pravilu, dobijali sitne poene i to uglavnom pri kraju glasanja, kada su favoriti, želeći da izbjegnu neposrednu konkurenciju, davali bodove zemljama koje su manje ili više bile prikovane za dno tabele – Jugoslavija, Grčka, Portugal… Tada bi cijela Juga aplaudirala Luksemburgu jer je Čoliću dodijelio osam poena, a nije bilo dječaka u mom razredu koji se nije zajebavao bjesomučno ponavljajući riječi oficijelnog spikera na francuskom jeziku, kako kaže: „Luksemburg, uit poa”.

Ali, ne lezi vraže, Čolić je još uvijek aktivan i puni sale gdje god da nastupa, za razliku od francuskog jezika koji je ispao iz Pjesme Evrovizije, a svoju punu upotrebu na globalnim svjetskim događajima ima još samo na Rolan Garosu.

Tako su se čitave generacije mladih u Jugoslaviji pitale zašto konačno na Pjesmu Evrovizije ne pošaljemo Bijelo dugme ili Smak da pometemo konkurenciju i postidimo žiri.

Naravno, stariji, koji su znali šta stoji iza ignorisanja Jugoslavije, nas su gledali sa nekom posebnom vrstom žaljenja, uzalud nam objašnjavajući da je Evropa nepravedna prema nama i da nam nikada neće pokazati svoje lijepo lice. Uprkos tome, mi smo Evropi slijepo vjerovali.

I onda se dogodilo čudo! 

Rok mi bejbi

Krajem osamdesetih, kada se osjetilo da će se Evropa ujediniti a Jugoslavija raspasti, iznenada i bez najave jedna naša grupa osvaja prvo mjesto na Pjesmi Evrovizije i upisuje ime naše zemlje zlatnim slovima među pobjednike.

Grupa je dolazila iz Zadra i zvala se Riva. Da stvar bude još zanimljivija, u izuzetno bogatoj popularnoj kulturi koju je Jugoslavija iza sebe ostavila, grupa Riva je bila neprimjetna, jedva vidljiva tačka. Ruku mogu da dam da derneci, slavlja, žurke i tulumi koji se danas odvijaju od Vardara pa do Triglava, a koji u svom repertoaru imaju najmanje osamdeset posto pjesama iz ovoga perioda, nemaju na set listi nijednu jedinu pjesmu grupe Riva, pa čak ni onu pobjedničku, evrovizijsku – „Rok mi bejbi“.

Radio stanice diljem Jugoslavije koje svoj koncept baziraju na domaćoj glazbi – jer na njoj, pošto je ona još uvijek najpopularnija, uzimaju ozbiljne pare – pobjedničku pjesmu Evrovizije iz 1989. godine emituju eventualno jednom godišnje, u maju, kada se pred novi Evrosong govori o njegovoj prošlosti. Tako se naša popularna kultura u potpunosti mimoišla sa evropskom. Ono što su Evropljani izabrali kao najbolje od nas, kod nas je prošlo nezapaženo.

Da nam bude lakše, u svoj svojoj istoriji Evrovizija je izbacila samo jedno ime koje je kasnije postalo veći brend od nje same. To je švedska grupa ABBA. Mnogo bolji procenat pronađenih talenata imaju Žika i Zvezde Granda.

Dvadeset prvi vijek, međutim, donosi veliku promjenu u Evrosong. Raspadom Jugoslavije i Sovjetskog Saveza broj zemalja učesnica naglo skače, tako da se mijenja kulturološki kontekst iz kojeg pjesme dolaze. Oni koji su spojeni zajedničkim kulturno-istorijskim miljeom po prirodi stvari glasaju za svoje doskorašnje komšije, bez obzira na to što su se, do prije samo desetak godina, gledali preko nišana. Tako su Srbiji ili Hrvatskoj, Rusiji ili Ukrajini, Estoniji ili Letoniji, Gruziji ili Jermeniji, lijegali gotovo sigurni bodovi iz svih zemalja s kojima dijele zajedničku prošlost.

Drugim riječima, prvo mjesto na kojem je Evropa shvatila da joj se nije isplatio raspad Jugoslavije bila je Pjesma Evrovizije. Dvadesetak godina prije rata u Ukrajini! 

Ni oka da sklopim

Prva decenija dvadeset prvog vijeka ostaje u znaku novih zemalja, a Srbija pjesmom „Molitva“ u izvođenju jedinstvene Marije Šerifović konačno osvaja toliko željenu titulu. San svih nas koji smo sa nevjericom i tugom gledali glasanja Evrosonga sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, ponižavani ili vrijeđani od strane žirija razvijenih evropskih zemalja, konačno se pretvorio u javu. Pored naše zastave stajao je najveći broj poena.

Te 2007. godine francuski jezik više se nije koristio. Da se koristio rekli bi da je Srbija imala „du son katr van kanz” poena. „Molitva“ je dobila po 12 poena od svih država bivše Jugoslavije, uključujući i smrtnog neprijatelja Hrvatsku! Dvanaestke su legle i iz Austrije i Švajcarske, u kojoj već decenijama broj glasača gastarbajtera prebacuje broj domicilnih glasača, ali su naši u Njemačkoj omanuli, pa je najjača zemlja Evropske unije dvanaest poena poslala Turskoj (logično!), tako da je Srbima ostala utješna desetka.

Da je Marijina pjesma ipak zaslužila titulu, pokazuje činjenica da je za nju dvanaest poena stiglo i sa Islanda i iz Finske. Očigledno da muzika ne poznaje granice.

Vidjevši da totalna demokratija u glasanju koju omogućavaju društvene mreže, vajberi, esemesovi, fejsbuci i ostala dostignuća moderne tehnologije favorizuje one zemlje koje su imale svoju razvijenu autonomnu kulturu, glavni bord Evrosonga mijenja pravila, pa otima telefone iz ruku publike i kreira žiri koji sa manje strasti ali više razuma treba da odredi pobjednika. Tim novim pravilima istorijski kulturološki koncept gubi na snazi, ustupajući mjesto elitizmu.

I šta ćemo sad?

Ipak, srpskohrvatski blok uzvraća udarac! U poslednje dvije godine, dvije najveće države bivše Jugoslavije ne šalju na Evropsko muzičko takmičenje samo običnu pjesmu, već kompletan umjetnički koncept. To je prvi put u istoriji Evrovizije da neki takmičar Evrosong shvata ne kao muzičku pozornicu, već i kao umjetničku platformu. Upravo u tome snaga popularne kulture nastale u Jugoslaviji pokazuje svu svoju raskoš.

Prošle godine Srbija je poslala Konstraktu, koja se u najboljem maniru Marine Abramović poigravala sa patološkom zabrinutošću zapadnog čovjeka za vlastito zdravlje, a ove godine Hrvatska ide još dalje, pa šalje Let 3, koji se poput grupe Buldožer iz svoje rane faze, zajebava sa apokaliptičnom slikom u kojoj je današnji svijet nalazi. I Marina i Buldožer su svoje prve umjetničke korake pravili sedamdesetih godina prošlog vijeka, upravo u onome ozračju koje je krasilo ondašnju Jugoslaviju.

Prošle godine Konstrakta je završila na petom mjestu. Ove godine ne znamo dokle će da dogura Let 3, ali znamo da je i sa Konstraktom i sa Let 3 Evrovizija dobila mnogo više nego sa pobjednicima tog takmičenja, isto kao što bi Evropa dobila više sa Balkanom nego i sa jednom drugom regijom na koju pikira. Ali, to već nije naš problem, već problem Evrope.

I Konstrakta i Let 3 nam na neki način ulivaju nadu da će i dvadeset prvi vijek, poput svog prethodnika, izlaz iz ćorsokaka tražiti u popularnoj kulturi, te će, međ ljudskim rodom, ostati upamćen po muzici, filmu, konceptualnoj umjetnosti ili nečemu trećem, a ne po onome na šta sluti pjesma grupe Let 3.

Drugim riječima, nadamo se da će učesnici Evrovizije i iduće godine dijeliti jedni drugima poene, a ne nešto opasnije.