Pročitajte rad Milice Borovčanin o temi “Egzodus sarajevskih Srba”

Izvor: Filter

Autor teksta je Milica Borovčanin, učenica trećeg razreda Srednjoškolskog centra “Vasilije Ostroški” iz Sokoca.

Njen rad proglašen je najboljim literarnim radom na konkursu za učenike srednjih škola o temi “Egzodus sarajevskih Srba” koji je organizovala Gradska uprava Istočno Sarajevo.

Egzodus sarajevskih Srba

Opanak. Vlažan, potparen i kaljav od snijega i blata. Zapamti taj opanak, Mišo. To je opanak tvog đeda. U njemu je vunena čarapa, siva, poderana, zakrpljena pa opet poderana. Mokra. Zapamti tu čarapu, Vesna. Tvoja je baba isplela jedne zime, kraj šporeta, škiljeći umornim očima pod svjetlošću petrolejske lampe, što je neko donio iz rata. Kako i odakle, to se ne pita. I svjetlo obavezno upamti, Pero, jer ovo je priča o opanku, čarapi i svjetlosti. Ovo je priča o vama.

            Jovane, voliš li nebo? Plavo i beskrajno, visoko do vaših glava, a možda i zericu više. Vazda prisutno, a nikad tu, već uvijek negdje daleko. Hajde, recite da ga volite. Vi ste djeca neba, Oca nebeskog. Sa mnom to isto nebo vjekuje ovdje, u srcu Bosne, već dugo. Znamo se iz viđenja. Gleda ono mene, ja njega… I tako se gledamo, i živimo, i ćeifimo. Tu sam neobičnu tursku riječ načuo slučajno i možda mi se baš zbog toga naročito dopala. Baš je ovako bilo. Mumla on sebi u bradu, tresući dogorjeli opušak tako da mu pepeo pada po pantalonama: „E, ‘vako smo ti ja i moja stara nekad uz kavu i cigaru ćeifili. Pa ja… I dođe zlo doba. Trag mu se zameo“. I ponavlja  to „pa ja“ nekako teško, uzdišući i otpuhujući velike kolutove dima u prohladnu februarsku noć. Bilo je to onog dana kad je nestalo neba, i moj cijeli vidik odjednom posta samo izbradani gumeni đon jednog opanka, nad kojim spava mrak. Onda su došli i ostali opanci, gumene čizme, cokule, točkovi i brundanje pretovarenih tamića, što su disali plitko i zamorno kao plućni bolesnici. Tuberani umiru kad cvjetaju tikve, a ti su kamioni sa tovarom „prnja, ‘rane, ženskadije i maksumčadi“ ispustili svoju dušu tog februara, na Zadušnice. „Eeee, pa ja“.

            Mene su samo gazili, prolazili nada mnom oborenih glava, ni ne naslućujući moje prisustvo, dok se „glava u torbi rugala glavi na kocu, a glava s koca smijala glavi na panju“. Nisu ni pomislili da sve te sitne, slučajno izgovorene riječi i bolne uzdahe neko sluša, da sve ostatke nekadašnjeg života koji, poput pepela, spadaju s njihovih usana u, od gara pocrnjeli snijeg, neko sakuplja i krpi u pripovijest o vama, u koje oni u tom trenutku vjerovatno i nisu vjerovali.

            Pertle od teških radničkih cokula vukle su se po blatu, ostavljajući krivudave linije usporenih i neodređenih koraka, koji su se vrtjeli ukrug, po putanji koja nije slučajno kružna, već bezulazna i bezizlazna, oko prevrnutog para opanaka, koji su vjerovatno ispali iz neke vreće, ili jednostavno odbačeni da bi se ponijelo nešto važnije i neophodnije. Ti tragovi od pertli su znakovi kojima pripovijedam ovu priču, koja se ispredala dok je par opanaka sa čarapama, drhteći, obilazio oko para opanaka bez čarapa. Kolona se kretala sporo i nesigurno, idući kao Maruška – u maglu.

            „A ona moja babuskara sve jeca i romori nekak’e molitve u sebi… I sve kȏ biva čvrsta, još mi nešto zvoca i tura mi debele čarape u ruku, da mi se nađu, a ja ih držim i vidim vlažne. Mokre“. Uzdahnuo je dugo… beskonačno. A ja sve to slušam, i noć se prevaljuje iznad Trebevića, tiha, tužna i jeziva.

            Neba nije bilo. Bojiš li se ti, Ružo, mraka? Jedna mala se bojala. Vazdan je preplakala na rukama neke tetke, i tek se predveče smirila i ućutala. Uzela je jedan kamenčić, onako blatnjav, i stavila ga na dno džepa, čvrsto stišćući ono što je samo njeno, za šta niko ne zna i zato ga ne mogu uzeti. Djeca su kao mi. Uvijek su tu, ali na njihovo prisustvo se ne obraća pažnja, a oni sve čuju i sve razumiju. Oni vjeruju u vas, zato vam smišljaju priče. Ostavljaju ih u džepovima, da biste ih vi jednog dana tamo pronašli. Sjeti se katkad te male, Zorane. To ti je majka. Kad ti sljedeći put bude pjevala o desetom selu gdje živi Antuntun, pitaj je gdje je njeno deseto selo. Možda će joj oči tada na tren zasijati, a ti ćeš primijetiti da su vlažne. Mokre. Svejedno je pitaj.

            Sve je bilo mučno, strašno i svečano u desetom selu. Značilo je kraj jednog života, korijenje iščupano naglo i prisilno, da bi se na drugom mjestu posadilo i čekalo da poraste. Čekanje je dugo i maglovito i vjerovatno ga ni vi niste još dočekali. Sa jedne strane su ostajali domovi, mnogi još topli, dim se vijorio iznad krovova, posljednje žiške su i dalje tinjale tamo gdje su se pod petrolejkom plele čarape. A sa druge strane, samo magla i daleko u magli – vi.

            Protutnjalo je i to… kao i sve što prođe, a Trebević se nad Sarajevom zelenio, mirno i spokojno, gledajući na kotlinu sa nekom neodređenom strogošću, kao da je prekorijeva zbog svega što se prošlog dana tu dogodilo, zbog suza one djevojčice koje mu stalno prekidahu san, zbog korijenja koje mu je silom čupano iz vena. Mrštio se Trebević kao mračajski proto i, prvi put nakon mnogo sati, nebo se ponovo pojavilo. Doduše, sasvim stidljivo i uskogrudo, kao da mu se i samom otimao onaj duboki uzdah „eee“ koji se negdje u srcu kotline završava olakšavajućim, a ipak bolnim „pa ja“. Kao da su te dvije naizgled nepovezive riječi bez ikakvog značenja skidale nevidljivi teret s duše. A one su u stvari značile više nego što se ijednim jezikom može zapisati, bile su tamić natovaren strahom, bolom, pomirenjem, hrabrošću i nečim, njima nepoznatim i neobjašnjivim, za šta su sigurno znali da postoji, ali ga nisu umjeli opisati. Tu na pozornicu stupaju pjesnici, tada kao i sad, da destilat zgusnute kolektivne patnje pretoče u riječi. Bivajući s njima i među njima, držeći pod ruku vašeg oca i strica, potpuno značenje tog začudnog „pa ja“ ispjevao je Radoslav Samardžija u samo jedno  stihu: „Ja znam da sam Srbin, jer mrknem pa svićem“.

            Ležao sam na istom mjestu gdje sam i danas. Beznačajan i neprimijetan, nevidljivi svjedok istorije, drug nebesa i visine, a vječito prikovan za zemlju, jer pod ovom zemljom i mrtvi okomiti stoje, čekajući da se obuju oni odbačeni opanci i da se krene preko brda, u budućnost.

            Svjetlo se pojavilo nakratko i došlo je iznenada, mnogo poslije sunca. To je onaj osjećaj, Vera, kad dugo gledate prije nego što shvatite da su vam oči otvorene. Gorjelo je sve na jednoj gomili; prošlost, sadašnjost i budućnost – čarape pletene davno, opanci užurbni tog dana na blatnjavom drumu i svjetlo, slabašno, ali vidiljivo, koje je došlo apostolski, da najavi ono nešto, neobjašnjivo i nepoznato, ono „svitanje“, čiji se dolazak čeka i to čekanje je posljednje što jedan narod održava u životu.

            „I evo nas, đe smo. Ni tamo, ni ovamo. U snježini goloj, na putu za raj. Eee, moj brate, eeej“, isprekidane riječi nekog mladića miješaju se sa drhtavim stihom: „Eno ga, ide nasmešen borac, umesto glave nosi zastavu“[1]… I ta slika polako jenjava u očima našeg mračajskog prote, što sve vidi i sve razumije i samo se tiho i ozbiljno osmjehuje ljudima što misle da sve znaju i sve mogu, nesvjesni da su samo mravi na svjetskom bunjištu. Saraj’vo ćuti i ćeifi u svojoj udolini.

            Ovu priču pripovijeda vam kamen sa jednog makadama, čiji se dio nalazi u džepovima vaših roditelja. Sjećaš se one male, Zorane? Rekao sam da zapamtiš. Sjećaš li se onog za šta niko ne zna i što niko ne može uzeti? Dio mene u njima.

To je tajna. Ne kazujte je nikome.

Ako me se nekad sjetiš, Vladane, kad shvatiš da je putanja kojom ideš ništa drugo do stoljetna kružnica, koncentrična paru opanaka, u tom času ćeš vidjeti lik svog oca koji „piljeći nemo u prizor pusti, postade i sam kameni znamen“[2].

Uzdahni tad „pa ja“ i ja ću znati da je vrijeme da svanem.

[1] Radoslav Samardžija, iz pjesme „Povratak ratnika“

[2] Radoslav Samardžija, iz pjesme „Povratak ratnik”