Dvadeset godina od ubistva srpskog premijera: Od Đinđića danas uzimaju samo ono što im odgovara

Izvor: Glas Srpske/Veljko Zeljković

Niko u svetu nema dobrih prijatelja. Niko nikog ne voli. Samo postoje protokoli. Znači, svako brani svoj interes i svako voli nekog drugoga u sklopu svog interesa. Ako se negde pojavi neka gužva, onda nastrada onaj slabiji. Znači, na autoputu kada vozite, ako voziš fiću i tamo se oni šleperi ili cisterne preti, nemoj da se trpaš, jer ćeš na kraju ti da nastradaš.

To da li je on prešao na levu ili desnu stranu, to će kasnije sveti Petar da raspetljava, ali ćeš ti biti na nebu. Poruka: proceni svoju situaciju, svoje mogućnosti, putanju tih šlepera ili šta je već, Amerika, ili Rusija, ili Kina – ko se već kreće na tim autoputevima i vidi kako da se udeneš u to i da na kraju stigneš na svoj cilj. U principu, taj autoput je dovoljno širok. Ako si vešt vozač, autoput je dovoljno širok da svako može da stigne na svoj cilj.

Riječi su ovo Zorana Đinđića, bivšeg premijera Srbije koje je on uputio 23. februara 2003. godine banjalučkim studentima u Banskom dvoru. Bilo je ovo samo dvije sedmice prije atentata na njega u Beogradu, a grad na Vrbasu je bio posljednje mjesto koje je on zvanično posjetio. Kako se kasnije otkrilo, na Đinđića je te 2003. godine pokušano nekoliko atentata, ali će 12. mart ostati koban. Tada je pucnjevima iz snajperske puške ubijen prilikom ulaska u zgradu Vlade Srbije. Iako su počinioci uhvaćeni, ostalo je nejasno ko je bio naručilac likvidacije.

Ko je uopšte bio Đinđić, kakav je bio kao čovjek i političar, šta je na kraju ostalo od te njegove ostavštine, te koliko je njegovo pomenuto predavanje u Banjaluci bilo vizionarsko, ali i dobro štivo koje i danas treba čitati i proučavati kako bi se izvukao određeni nauk?

Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske u tom periodu, nema tih dilema. Smatra kako je Đinđić nesumnjivo politički biser Srba, koji je na kraju završio tragično zbog svojih uvjerenja. Kako je istakao, s njim je u to vrijeme održavao intenzivne kontakte u kojima je Đinđić uvijek bio direktan, nije ni u čemu okolišao, pa čak ni kod onih stvari koje su u to vrijeme bile političke škakljive.

– Ne treba zaboraviti da su to bila izuzetno turbulentna vremena, kako u Srpskoj zbog međunarodnih pritisaka, tako i u Srbiji koja se nalazila u procesu političke tranzicije – kaže za “Glas Srpske” Čavić prisjećajući se svojih susreta sa Đinđićem, pa i onog posljednjeg, kada je srpski premijer i pored povrede i gipsa na nozi došao na otvaranje fabrike “Hemofarm” u Banjaluci.

Navodi i kako je ovom prilikom u njegovom kabinetu, prilikom razgovora koji je trajao oko tri sata, bilo govora o mnogim temama. 

– Tada mi je on otkrio svu pozadinu pravljenja afere “Orao”, ulogu crnogorske tajne službe u svemu tome, ali i da su u to vrijeme fabrike iz Viteza i Novog Travnika proizvodile i slale ogromne količine naoružanja Iraku. Razgovarali smo i o međunarodnom faktoru i pritiscima koji su tada bili ogromni. Tada mi je priznao kako je nezadovoljan sporošću rješavanja statusnog pitanja Kosova. Shvatao je da zamrznuti status Srbiji ne može ništa dobrog donijeti. Imao je i par ideja kako bi se to moglo riješiti. Jedna od njih je bila da se prostori sa većinskim srpskim življem sjeverno od Mitrovice pripoje Srbiji, a srpske enklave i SPC dobiju poseban status – kaže Čavić dodajući kako mu je on tada rekao i da međunarodna zajednica nije spremna na takva rješenja.

Spoljni uticaji

Đinđić je u svom govoru banjalučkim studentima istakao i kako smatra da više uticaja na ekonomiju jedne zemlje imaju MMF i Svjetska banka ili američke federalne rezerve, koje utvrđuju kamate na kredite u dolarima, nego što ima ekonomska politika te zemlje, jer sve to što se događa na svjetskom finansijskom tržištu više utiče dugoročno na ekonomsku politiku jedne zemlje od uticaja jedne vlade. Pri tome je poručio kako isto važi i za politiku.

Na ovom višečasovnom sastanku, kako kaže, Đinđić je iznio i mišljenje u vezi sa BiH, navodeći kako se sa Bošnjacima u BiH mora uspostaviti trajni mir, da rane iz prošlosti treba zaliječiti, te uspostaviti istorijski sporazum između dva naroda.

– Apsolutno je podržavao Dejtonski mirovni sporazum, smatrajući da Srpska na taj način trajno rješava pitanje Srba na jednom vrlo turbulentnom području kao što je BiH. Zato je smatrao da je uspostavljanje dobrih odnosa sa Bošnjacima ključ za rješavanje svih problema, pogotovo jer je jedan broj njih živio i u Srbiji. Govorio mi je da je to put kojim se mora ići. Bio je i veliki zagovornik ulaska u EU, ali je i shvatao da Srbija prije toga treba sama sa sobom da se izbori. Da se naprave ozbiljne reforme, što očigledno nekima to tada nije odgovaralo – prisjeća se Čavić.

Navodi kako je i sam bio svjedok kada su ga saradnici upozorili na mogućnost atentata, što Đinđić nije ozbiljno shvatio.

– Sjećam se da ga je tog dana, nakon završetka njegove posjete Banjaluci, dok smo se vozili ka aerodromu u Mahovljanima, nazvao Čeda Jovanović i prenio kako postoje ozbiljna saznanja da je ono što se desilo na autoputu kada je dolazio u Banjaluku bio pokušaj atentata na njega. Đinđić je smatrao kako se radi o slučajnosti. Tada mi je, doduše, priznao i kako ima problem sa ozbiljnom mafijom, ali i da ne može vjerovati da ga na takav način pokušavaju likvidirati. Kada sa ove vremenske distance sve to analiziram, mislim da je on ubijen zbog svojih vizija o budućnosti Srbije – naveo je Čavić.

Danas u penziji, a te 2003. godine novinar “Večernjih novosti” Slobodan Pešević kaže za “Glas Srpske” da, iako su prošle dvije decenije, sjećanje na ovaj događaj, dolazak Đinđića, nije izblijedjelo.

– Kada je Đinđić sa pratnjom krenuo na beogradski aerodrom, odakle je dolazio u Banjaluku, među novinarima je prostrujala vijest da je službena kolona vozila u kojoj je bio on iznenada presječena od strane tada nepoznatog i bahatog vozača šlepera. Već tada se to smatralo pokušajem ili, što su kasniji događaji potvrdili, prijetnjom atentatom. Zoran je to zanemario, a u svom obraćanju nakon obilaska fabrike “Hemofarm” taj incident nije ni pomenuo – prisjeća se Pešević.

Kako kaže, ostalo mu je u sjećanju i da je Đinđić tada govorio o perspektivama Srbije za snažan napredak i evropskim integracijama, pri tome ne zaboravljajući da naglasi dobru ekonomsku i privrednu saradnju Srbije i Republike Srpske.

– Težio je ka miru i povezivanju. Želio je da evropeizuje Balkan. Nažalost, atentat je prekinuo plemenitu misiju i namjeru Zorana Đinđića – navodi Pešević poručujući da Banjaluka, Srpska i BiH, posebno ljudi dobre volje, ne mogu ni poslije 20 godina zaboraviti njegov lik i djelo.

Istoričar i autor biografije o Zoranu Đinđiću, Bojan Dimitrijević, kaže da je Đinđić bio atipična osoba, te da je on tada osjećao jaku potrebu da nabolje promijeni Srbiju.

– Borba protiv kriminalnih klanova tada mu nije bila prioritet. On se tada više fokusirao na vraćanje Srbije u međunarodne tokove, a u kasnijoj fazi je govorio i o potrebi da se pitanje Kosova što pre reši. Mislim da Srbija u poslednjih nekoliko decenija nije imala takvog političara, tog vizionarskog kova, za kog bi se moglo reći da je njegov pandan. Što se tiče njegove ostavštine, danas Đinđića svako tumači na svoj način. U suštini, svi su nekako odmakli od njegovih vizija. Izvlači se samo ono što u datom momentu može odgovarati, kao začin, ali zaboravlja suština, politička misao, ali i njegova žrtva – kaže Dimitrijević.

Navodi i da je bio jedan od rijetkih političara koji nije zatvarao oči pred problemima. Bio je pragmatičan, ali i otvoren, te se nije libio da kaže da se ne slaže sa haškim pritiscima, ali ni tendencijama da se Kosovo osamostali.

– Fascinantno je koliko je on bio vidovit. Mogao je da vidi u kom pravcu bi mogli da idu određene stvari. Toliko je precizno sve skicirao, što se, uostalom, može videti i iz njegovog poznatog govora banjalučkim studentima – kaže Dimitrijević dodajući da je Đinđićeva ideja bila da cijeli srpski narod izvede na pravi put istorije i vrati na mjesto koje mu pripada u svjetskim okvirima.

A šta se vizionarski “krije” u tim Đinđićevim riječima upućenim banjalučkim studentima? On je tada istakao kako je suština da svako društvo ili zajednica realistično shvati svoje mjesto u jednom mnogo većem sistemu koncentričnih krugova. Ono treba da otkrije ponašanje tog okruženja i da pokuša to da iskoristi za svoj interes, da vidi da li se nešto dešava, gdje ono može pronaći svoje mjesto – ne da se suprotstavlja tome slijepo i da na kraju strada kao Don Kihot koji se bori sa vjetrenjačama, ali ne ni da se potpuno podredi tome i da naprosto parazitira na logici tog okruženja.

Osvrnuo se i na pitanje nacionalizma i patriotizma navodeći da, ako se pogleda Francuska, Engleska, Njemačka ili Austrija, može se vidjeti veći stepen “nacionalizma” nego kod nas.

– Ali to tamo nije prepoznato kao nacionalizam. To je patriotizam. Naš hendikep je delimično u tome što mi svoj nacionalni interes izražavamo na pogrešan način, vezujući ga za etničku pripadnost pre svega, za etničku razliku i jednu statičnu poziciju da je to dovelo do određenih neuspeha jer je to jedan pristup koji nije primeren modernim društvima. To ne znači da sada mi treba nacionalni interes da odbacimo i da kažemo: “Znači, alternativa je internacionalizam, neka svet radi šta hoće, a mi ćemo to da sledimo”. Ne. Mi moramo da redifinišemo način ispoljavanja svog kolektivnog identiteta na sličan način na koji su to uradile nacije koje su uspešne u odbrani svojih nacionalnih interesa. Sve te zemlje koje sam pomenuo vrlo jasno definišu šta je to njihov nacionalni interes i brane ga, ali nisu optužene za nacionalizam – poručio je tada Đinđić.

Kosovo kao gangrena

Zoran Đinđić je smatrao da nerješavanje pitanja Kosova liči na bijelu smrt, metaforički to opisujući riječima: “U snegu smo, mislimo da nam je lepo, a postepeno umiremo”, te dodajući kako je neophodno “vrlo otvoreno pričati o tome, kao kada imate gangrenu ili bolest”.

– Moramo da se probudimo i da kažemo da smo u opasnosti. Kosovo je opasnost za srpsku državnost, rana kroz koju može da nam iscuri poslednja kap krvi. Moramo da je zatvorimo na neki način. Maksimalno povoljno za sebe, ali uz kompromis sa drugom stranom, sa Albancima koji na Kosovu žive. Hajde da nađemo neki kompromis i da se kroz regionalnu i bilateralnu saradnju albanskog dela Kosova sa Albanijom, srpskog dela Kosova sa Srbijom, bez menjanja granica, bez postavljanja pitanja suvereniteta, ljudi i biznis kreću, da u toj opciji rešimo to pitanje – istakao je te 2003. godine Đinđić u intervjuu datum RTRS-u.