Da li je maloljetnička delinkvencija odgovornost svih nas?

Izvor: Nezavisne novine/Bobana Popović

Maloljetnička delinkvencija je, nažalost, sve češći problem u Bosni i Hercegovini. U 2021. godini, tužilaštva u Bosni i Hercegovini riješila su 415 izvještaja (prijava) o počinjenom krivičnom djelu za maloljetne osobe, što je u odnosu na prethodnu godinu više za 5 prijava, ili 1,2%, podaci su Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine.

Da bismo razumjeli ovaj problem, potrebno je njegovo značenje sagledati iz više uglova. U užem smislu, pojam maloljetničke delinkvencije odnosi se na ona ponašanja maloljetnika koja su određena krivičnopravnim normama. U širem smislu, ovaj pojam se odnosi na sva ona ponašanja koja su u suprotnosti sa bilo kojom normom u određenoj zemlji, bilo da imaju pravnozakonsku osnovu ili ne. Najšire shvatanje pojma maloljetničke delinkvencije podrazumijeva sva ponašanja maloljetnika koja odstupaju od “normalnog” ili se smatraju nepoželjnim ili štetnim.

Posljednje shvatanje obuhvata i pred-delinkventna ponašanja, kao što su bježanje od kuće, laganje, nedisciplina, izbjegavanje nastave u školi, vršnjačko nasilje i ponašanja slična tome.

Da nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje kako ovaj problem nastaje, ukazuje i postojanje nekoliko teorija nastanka maloljetničke delinkvencije. Neke od njih navode biološke faktore, dok druge ukazuju da su psihološki faktori, kao što su osobine ličnosti, presudni. Postoje i druge teorije, poput socioloških, koje ističu ulogu društva u nastanku maloljetničke delinkvencije.

Ličnost svakoga od nas je složena i nijedna od ovih teorija ponaosob nije sveobuhvatna u objašnjenju nastanka maloljetničke delinkvencije, zato, da bismo razumjeli ovaj problem, potrebno je da zajedno razmotrimo i biološke, psihološke i socijalne faktore. Tako na primjer, nasljeđe, kognitivne sposobnosti, osobine ličnosti, porodica, škola i vršnjački odnosi, socio-ekonomski status i društveno uređenje mogu biti značajni faktori u javljanju maloljetničke delinkvencije.

Pojedini autori ukazuju da porodica igra najveću ulogu i da ona predstavlja kamen-temeljac društva. Dijete koje je odrastalo u disfunkcionalnoj porodici, gdje je doživljavalo ili svjedočilo različitim oblicima zlostavljanja i zanemarivanja, ima mnogo veće šanse da razvije probleme u ponašanju. Ipak, iako je porodica jako važna, ne smiju se zapostaviti ni ostali faktori socijalizacije, kao što su vršnjački odnosi, škola, društvene mreže i mediji.

Svako problematično ponašanje djeteta predstavlja samo način na koji se nosi sa teškim i traumatskim iskustvima koje je proživjelo u djetinjstvu, a za koje nije moglo biti krivo. Umjesto zaštite i podrške, dijete je bilo prepušteno samom sebi. Njegove osnovne potrebe i osjećanja nisu bili primijećeni od strane bliskih osoba. Odrastanje bez ljubavi, sigurnosti i podrške dovelo je do toga da ono počinje da vjeruje da svijet nije sigurno mjesto i da će ga drugi povrijediti ako im se otvori.

“Bolje da ja druge povrijedim, nego oni mene”, “Samo ako uradim nešto loše, drugi će me primijetiti”, “I drugi su se prema meni ophodili loše i nisu kažnjeni za to, zašto ne bih i ja?”, samo su neka od uvjerenja koje dijete nosi sa sobom, a koja mu omogućavaju da se zaštiti i preživi u svijetu koji je za njega “opasan”.

U društvu, školi, medijima, ovakvo dijete se često osuđuje i etiketira kao nemoguće, nepodnošljivo i kao “dijete problem”, dok zapravo dijete ima problem sa kojim ne zna kako da se nosi. Svaka osuda, zanemarivanje problema, kažnjavanje i indukovanje stida i krivice, dovode do još većeg problema. Sa druge strane, rano prepoznavanje zanemarenih potreba i osjećanja djeteta i adekvatno reagovanje u značajnoj mjeri mogu da utiču na izgradnju zdravih kapaciteta kod djeteta i prevenciju maloljetničke delinkvencije.