Ratna književnost u 30 godina postojanja Republike Srpske: Stranice ispisane blatom, krvlju i barutom

Izvor: Glas Srpske/B.Predojević

Slavni njemački pisac Erih Marija Remark, autor jednog od najslavnijih ratnih romana “Na zapadu ništa novo”, izjavio je jednom prilikom da su sve velike ratne knjige u suštini antiratne.

Njegov jednako slavni kolega Ernest Hemingvej, takođe autor slavnih romana na temu rata “Zbogom oružje i “Za kim zvono zvoni”, tvrdio je da ne smijemo nikad misliti da rat, ma koliko potreban bio, ma koliko opravdan bio, nije zločin, ali jednako često je znao reći i da čovjek, što je bliže prvoj liniji, sreće bolje ljude. Negdje između ovih tvrdnji velikana ratne književnosti krije se suština svih ratnih knjiga, pa i onih koje se bave ratom u BiH i njegovim posljedicama.

U stvarnom životu teret ratnih užasa iz ljudi izvlači i ono najgore i ono najbolje, u literaturi rat kao tema ipak zavisi od talenta, nadahnuća i uloženog truda ljudi koji pišu, bez obzira na to da li je riječ o prozi ili poeziji.

O ratu u BiH napisano je mnogo knjiga različitog kvaliteta, stila i forme i pisane su od strane pripadnika svih naroda uključenih u krvavo stradanje u prvoj polovini devedesetih. Doprinos autora iz Republike Srpske na temu rata i njegovih posljedica nikako nije zanemarljiv u svim književnim varijantama, od antologija kratkih priča preko romana do zbirki poezije, ali je često ignorisan od strane književne kritike ili književnih žirija, kako zbog političke ili ideološke nepodobnosti, koja se nije uklapala u ošteprihvaćenu globalnu sliku na temu ratnih zbivanja, tako i što kvalitet često nije realno pratio kvantitet objavljenog.

Veliki dio srpskih pisaca u svom književnom radu često se nije uklapao u “propisan” recept pisanja o ratu u BiH, zbog čega su znali biti izloženi medijskom linču i različitim vidovima cenzure, dok je drugi dio pisao o ratu bez mjere i, što je najgore, bez dara, pa su bezidejnošću i promašenošću hiperprodukcije učinili medvjeđu uslugu literaturi svog jezika.

Slom ozbiljne i argumentovane književne kritike na kulturnoj sceni RS u posljednje dvije decenije svakako nije pomogao ozbiljnoj percepciji knjiga ove tematike, kao ni odsustvo definisanog plana kulturne politike vezane za književnost od strane domaćih institucija, zbog čega su neke kvalitetne knjige napisane na ovu temu završile zaboravljene i skrajnute od publike, dok su neke literarno promašene promovisane preko granica dobrog ukusa. U pokušaju da ovu nepravdu donekle ispravimo kontaktirali smo sa piscima, urednicima, izdavačima i književnim teoretičarima iz Republike Srpske, da nam ponude svoj izbor knjiga vezanih za ratnu tematiku kako bismo dobili određeni kritički presjek ratne literature, koja nije vrijedna čitanja samo zbog svoje tragične i velike teme već zbog svog kvaliteta.

Teški i laki izbori

Književnik Goran Vračar za “Glas Srpske” kaže da je teško izdvojiti pisce i pjesnike Republike Srpske koji su u svojim djelima obradili rat i pisali o njemu, pogotovo što smo se u to ratno vrijeme jako slabo poznavali, a još slabije komunicirali.

– Mnoge knjige su ostale nepročitane, mnoge zaboravljene, ali ja ću uzeti sebi za pravo da izdvojim trojicu čije djelo će sigurno ostati zapisano krupnim slovima u književnosti Republike Srpske. Jedan od njih je Dejan Gutalj sa svojom knjigom “Nekrofilne i druge pjesme” u kojoj se nalazi čuvena pjesma “Sarajevo”, a koji se, iz samo sebi znanih razloga, odavno povukao iz javnog života i književnosti. Drugi je pokojni Radoslav Samardžija sa knjigom “Govorim srpski”, a treći Željko Pržulj sa knjigom kratkih priča “Braća po ulici”. Osim ove knjige, Željko je objavio još petnaestak knjiga od kojih se većina njih bavi stradanjima Srba kroz vijekove na ovim prostorima. Naveo sam njih trojicu jer sam s njihovim djelom dobro upozna, što ne znači da za jednako vrijednog ne smatram Boru Kapetanovića i druge koje će, vjerujem, pomenuti pisci koji su bolje upoznati sa njihovim radom – rekao je Vračar.

Profesor na Filološkom fakultetu Duško Pevulja kaže da u vezi sa svojim izborom nije imao puno dileme jer su se tri knjige same nametnule svojim sadržajem.

– Tri knjige vezane za ratna zbivanja objavljene u posljednjih trideset godine, koliko postoji i Republika Srpska, za mene su sljedeće, bez velikog dvoumljenja, troumljenja. Djelo Nikola Koljevića “Otadžbinske teme”, antologija Mome Kapora “Smrt ne boli” i zbirka pjesama Ranka Popovića “Zavjetno pamćenje pjesme”. Knjiga Nikole Koljevića na magistralan način je obrazložila duhovno i kulturno utemeljenje Republike Srpske, studija Ranka Popovića zavjetnu misao koja se jezički najsnažnije projavila kroz srpsku poeziju, a koja je u temeljima svih istorijskih pregnuća, pa i onih iz kojih je nastala Srpska. Zbirka kratkih priča Mome Kapora na reprezentativan način nastavlja tradiciju pripovijedanja o izazovnim ratnim vremenima, koju su utemeljili Vuk Karadžić u svojoj ustaničkoj prozi i prota Mateja Nenadović u blistavim “Memoarima” – tvrdi Pevulja za “Glas”.

Kvalitet i kvantitet

Književnik Berislav Blagojević za “Glas” kaže da se o ratu pisalo mnogo posljednjih trideset godina, ali da kvalitet često nije pratio kvantitet.

– Mada ih nisam pročitao sve, naravno, siguran sam da se može izdvojiti barem tuce dobrih knjiga. Odabrao sam tri naslova koja su na mene ostavila utisak koji u velikoj mjeri prevazilazi obično čitalačko iskustvo. To su Stevo Grabovac i njegov roman “Mulat albino komarac”, Boro Kapetanović i njegova zbirka poezije “Lirika rata” (može i “Riža i barut”) i Goran Vračar, takođe sa zbirkom poezije “Svetla Sarajeva”- istakao je Blagojević.

On je dodao da sve tri knjige prožima isti osjećaj užasa i besmisla i sve tri autora su iskusila rat, svaki na svoj način.

– Roman S. Grabovca je prepun potresnih scena, takoreći poetskih slika o samom zlu, poezija B. Kapetanovića je na momente ironična, crnohumorna, ali i antologijska (“Daleko je Sana river”), dok je poezija G. Vračara ispunjena posebnim emocijama koje problematizuju pitanja čovječnosti, dobrote, pamćenja, pitanja spasenja duše i razuma – piše Blagojević. 

Izdajnici i dezerteri

Pjesnik Milan Rakulj kaže da je bio dijete dok je trajao rat, ali, nažalost, ratnih dejstava se sjeća jako dobro te da, kada je ova tema u pitanju, voli da citira riječi Bore Kapetanovća, koji kaže da su o ratu najviše pisali izdajnici i dezerteri.

– Ne znam da li je tako. Kapetanović o ratu nije napisao mnogo, ali sve što je napisao stoji, jer kod njega su se potrefile dvije stvari, zna da piše i bio je u rovu. Vjerujem da su njegove knjige već preporučile kolege prije mene, stoga ću ja preporučiti knjige trojice pjesnika koji takođe znaju da pišu, a koji su bili u rovu: Vladimir Vukić “Crna Svitanja” (1996), potom Željko Pržulj “PTSP sindrom” i Darko Cvijetić “Što na podu spavaš” (2020). Prva preporučena knjiga objavljena je neposredno poslije rata i donosi poeziju mladića koji je poginuo u dvadeset trećoj godini. Prva i, nažalost, posthumno objavljena knjiga Vladimira Vukića zbirka je proročkih i stihova punih slutnje, a jedna strofa iz ove knjige stoji i kao epitaf ispod fotografija i imena 87 poginulih boraca studentske brigade na Mašinskom fakultetu u Banjaluci. S druge strane, knjiga Željka Pržulja otkriva razočarenja prekaljenog ratnika i najbolje je poetsko svjedočanstvo kako je to bilo živjeti i kako se živi u vremenu mraka. Treća knjiga roman je Darka Cvijetića koji paralelno govori o vojnicima JNA zarobljenim u Sarajevu na samom početku rata i ratnim dešavanjima u Prijedoru i ovu priču autor je mnogo godina nosio u sebi, jer se dešavala njemu, njegovoj porodici i njegovom rođenom bratu. Sve tri knjige u prvi plan stavljaju čovjeka koji se našao na mjestu i u vremenu koje nije želio i nije birao, a koje, nažalost, neki neće preživjeti, a oni koji prežive, preživjeće sa teškim ožiljcima na duši. Sve tri knjige su za mene antiratne – navodi Rakulj za “Glas”.

Romani vrijedni pažnje

Pisac i urednik Boris Maksimović kaže da je svjestan vlastite neobjektivnosti kada u svoj izbor uvrsti djelo njegove izdavačke kuće “Imprimatur”, ali da nijedna pročitanja knjiga o ratu u RS na njega nije ostavila utisak kao rukopis knjige Steve Grabovca “Mulat albino komarac”.

– Ovaj roman zaslužuje pažnju ne toliko zbog jezivih ratnih događaja kojima se povremeno bavi, koliko zbog ljepote pripovijedanja koja nam te i takve događaje donosi na način koji nas ostavlja bez daha. Stevo Grabovac je događaje iz ovog romana dobrim dijelom osjetio na svojoj koži, ali za razliku od mnogih sličnih djela, nije dozvolio da oni oblikuju njegov pogled na svijet. Ovo je roman o čovjeku koji nije želio da se miri s kartama koje su mu podijeljene, uzbudljiv je kao i život sam i jedno od djela za koje sam ubijeđen da mogu od nas da naprave bolje ljude. Čitati knjige Darka Cvijetića znači redovno ići do pakla i nazad. Između dva njegova do sada objavljena romana “Šindlerov lift” i “Što na podu spavaš” blagu prednost dajem ovom drugom, ali i jedan i drugi zaslužuju pažnju, jer je malo ljudi kao što je Darko koji znaju da objasne da rat nije nešto što se dešava samo nama i da nismo samo mi oni koji pate. Berislav Blagojević je u svom romanu “Tiši od vode” prikazao besmisao krvoprolića iz devedesetih kroz višeslojno pripovijedanje u kojem je uspio da spoji svoje tri velike ljubavi: geografiju, muziku i Danila Harmsa. Ovaj roman nam donosi priču o Danilu Mišiću, pacijentu broj 36918, koji dok leži u bolnici vodi svima nerazumljive dijaloge sa ovim ruskim piscem. Romanom odjekuje muzika iz jednog prošlog vremena koja je na presudan način obilježila generaciju koja je u njemu možda i najviše nastradala – navodi Maksimović.

Nepravedno zaboravljena poezija

Pisac, urednik i novinar Goran Dakić svoj izbor bazira na pjesničkom djelu jer je, po njegovim riječima, ratna poezija nepravedno zaboravljena.

– Ratna poezija Republike Srpske u potpunosti je prećutana i zaboravljena. Tek se ponekad, o godišnjicama ili prigodnim boračkim svečanostima, pojedini sjete pojedinih. Kao da se ispunila gorka i cinična rečenica jednog od tih pjesnika koji su vjerovali da zapisujući pojedine stihove zapravo pišu posljednji put, jer je nastupajuća smrt mogla lako biti baš iza naredne krivine, iza narednog brda, pokraj sljedećeg potoka. A tu rečenicu, koja je ujedno bila i naslov intervjua, rekao je Boro Kapetanović: “Čini mi se da su o ratu prvi pisali dezerteri”. I zaista – ko danas govori o pjesmama Radoslava Samardžije, Dejana Gutalja i Gorana Vračara? Gotovo niko. Samardžija je preminuo 2009. godine, Gutalj je prognao samoga sebe u Mokro i jedino još Vračar, pored Kapetanovića i Željka Pržulja, piše i pjeva. A njihove knjige “Osluškivanje boga” i “Govorim srpski” (Samardžija), “Nekrofilne i druge pesme” i “Jutro u Gestapou” (Gutalj), “Let iznad lukavičijeg gnezda” i “Svetla Sarajeva” (Vračar), “Džez rata” i “Lirika rata” (Kapetanović) predstavljaju majdan u koji još niko nije sišao po pjesničku rudu natopljenu krvlju i suzama. To su pjesnici i to su knjige u kojima je sabijeno najrazličitije ratno i ratničko iskustvo. Ima u tim pjesmama tragedije, ima suza, ali i smijeha; ima cinizma, teške ahasverske tuge, žestokih poklika. U pjesmama romanijskih pjesnika, Samardžije, Gutalja i Vračara prije svih, posebno mjesto pripada Sarajevu. Sve trojica su u njemu rasla, voljela i pisala. I sve trojica su iz njega pobjegla. Gutaljeva antologijska pjesma “Sarajevo” sažela je sav taj bol i svu tu ljubav prema jednom gradu koji je za njih to prestao da bude. Iskustvo slično onom Nešićevom, koji je, gle slučaja, gotovo istovjetno doživio svoje gradove – Osijek i Vukovar. Nije potrebna velika kritička pamet da se shvati da Vračareva “Molitva”, Samardžijina “Anđelija”, Kapetanovićeva “Reka” i iznad svega Gutaljevo “Sarajevo” imaju antologijsku vrijednost – istakao je Dakić za “Glas”.

Ljubav, humor i hrabrost

Književnik i autor brojnih knjiga na temu rata i srpske istorije Željko Pržulj kaže da vrhunsko pisanje o životu i smrti u rovovima, osim zemlje i blata, nudi ljubavi, humora koliko i hrabrosti.

– Moram pomenuti zbirku pripovjedaka “Snajper”, Jovana Lubardića, kojom se ovaj provjereni i dokazani srpski pisac i intelektualac, profesor na Sorboni, onim što najbolje zna da radi, da piše, stavio u službu svog naroda. Zbirkom pripovjedaka “Snajper” prvi je pred čitaoce van Republike Srpske stavio slikovito opisane patnje, plemenitost i junaštva Srba. Osim pisanja Lubardić se dao i u otkrivanje talenata, tako da zahvaljujući njemu, njegovoj upornosti i pomoći, nekoliko anonimusa sada se mogu pohvaliti da su srpski pisci – rekao je Pržulj za “Glas”.

Pržulj je u svoj izbor dodao knjige “Dnevnik ratnog hirurga” dr Miodraga Lazića i zbirku pjesama “Govorim srpski” pisca Gorana Samardžića.

– Legendarni hirurg Miodrag Lazić uporedo sa spasavanjem života srpskih vojnika i civila vodio je i jedan neobičan dnevnik. Osim čisto ljekarskih izvještaja i analiza, on je skoro romansirano bilježio i događaje i ljude izvan bolnice. To će sigurno ostati neprevaziđeno svjedočanstvo borbe Srba zapadno od Drine. S druge strane, Goran Samardžić, srpski tenkista, se pokazao kao još bolji pjesnik. Lirskim stihom, koji je mirno mogao primijeniti i u ljubavnoj poeziji, Samardžija je čitaocima prezentovao događaje, život i razmišljanje iz rova. Pokazao nam je da i u toj zemlji i blatu ima ljubavi, humora koliko i hrabrosti – navodi Pržulj.

Urednik književnog časopisa “Srp” Milan Milošević za “Glas” kaže da snagu u sprečavanju naslućenog, doživljenog, a neizbježnog, kao i nepristrasnost koju očekujemo od lica sa akademskom vokacijom, ne nalazimo baš često kod autora koji su pisali o ratnom sukobu u BiH.

– Iznad iznijeti kriterijum mi znatno sužava mogućnost izbora “obavezne” lektire za sve one koji se, bivajući strani toj kletoj deceniji, žele bolje uputiti u istu. Razmišljanja običnog vojnika i njegove strahove u ulozi bojovnika i u ulozi preplašenog domaćina, prostog čovjeka, možete da pronađete u “Osluškivanju Boga”, zbirci lirskih jadikovki Radoslava Samardžije. Tutnjavom rata prekinutu idilu odrastanja u provinciji i spoznavanje ratnih tegoba umjesto obećane “bolje budućnosti” možemo da pronađemo u romanu Saše Kneževića “Kad će sreća pa se zarati”. Ovaj roman preporučujem i zbog doziranog humora, rijetkog pratioca romana sa sličnom tematikom. Ovaj nasumičan izbor bih zaokružio zbirkom priča “Princeza od zida” Veselina Gatala. U njoj nalazimo zreo pogled na rat, poraće i njihove kljaste potomke – indiferentnost i defetizam – kaže Milošević.

Lista

“Nekrofilne i druge pjesme” – Dejan Gutalj

“Jutro u Gestapou” – Dejan Gutalj

“Govorim srpski” – Radoslav Samardžija

“Osluškivanje Boga – Radoslav Samardžija

“Braća po ulici” – Željko Pržulj

“PTSP sindrom” – Željko Pržulj

“Otadžbinske teme” – Nikola Koljević

“Smrt ne boli” – Momo Kapor

“Zavjetno pamćenje pjesme” – Ranko Popović

“Mulat albino komarac” – Stevo Grabovac

“Lirika rata” – Boro Kapetanović

“Džez rata” – Boro Kapetanović

“Let iznad lukavičijeg gnezda” – Goran Vračar

“Svetla Sarajeva” – Goran Vračar

“Crna Svitanja” – Vladimir Vukić

“Što na podu spavaš” – Darko Cvijetić

“Tiši od vode” – Berislav Blagojević

“Snajper” – Jovan Lubardić

“Dnevnik ratnog hirurga” – Miodrag Lazić

“Kad će sreća pa se zarati” – Saša Knežević

“Princeza od zida” – Veselin Gatalo