PETRONIĆ: Češće držim sablju nego cvijeće u ruci

Izvor: SRNA

Predsjednik i trener Mačevalačkog kluba “Romanija” iz Istočnog Sarajeva Marijana Petronić, koja za sebe kaže da češće drži sablju u ruci, nego cvijeće, jedna je od velikih entuzijasta koja se nada da će uspjeti u nastojanju da ovaj grad postane centar sportskog mačevanja.

Petronićeva je za Srnu rekla da je Klub, koji vodi od njegovog formiranja 2016. godine, jedinstven po tome što se jedino oni, osim mačevanja, bave i sportskom sabljom, koja je uvedena i u Mačevalački klub “Pale” na čijem je čelu.

“Mačevanje nikada nije bio masovan sport, a ovaj klub ima od osam do deset članova, što je dovoljno za jednog trenera. Ne raspolažemo velikim prostorom, tako da je ova grupa idealna za rad. Treniramo u maloj sali koju nam je ustupila mjesna zajednica Mirjevići na Vracama, a nadamo se da ćemo naći veći prostor kako ne bismo morali raditi u grupama”, rekla je Petronićeva.

Ona je istakla da ima zainteresovanih za ovaj sport, te da je bilo mnogo prijava na Palama kada je klub, nakon pauze zbog epidemije, ponovo počeo da radi.

Petronićeva kaže da se ovim sportom treba početi baviti sa 11 godina, dok gornja starosna dob nije limitirana jer je mačevanje jako rastegljiva aktivnost koja može zadovoljiti i rekreativne sportske potrebe.

“Za početak, dovoljna je dobra volja, čista trenerka i patike. Od toga se kreće, a Klub za sada može da pokrije potrebe za maskama. Međutim, ako nam se pojavi novo dijete, morali bismo tražiti soluciju kako da mu nabavimo opremu”, rekao je Petronićeva.

Roditelji se, kaže ona, teže odlučiju za kupovinu opreme, tako da sve nekako uspijevaju nabaviti preko kluba i “bukvalno odlazeći od vrata do vrata tražeći pomoć”.

Ona je istakla jako dobru saradnju sa Mačevalačkim savezom Srbije koji su, prije par godina, pokrenuli akciju i na prvenstima u Tovolju i Budimpešti, skupili i donirali im dosta opreme za mač.

Što se tiče sablje, navela je ona, imaju samo dvije električne jakne, što je nedovoljno za klupsko takmičenje.

Uprkos skromnim uslovima za rad, Petronićeva je istakla da jedino oni u Republici Srpskoj i Federaciji BiH održavaju turnir pod nazivom “Mačevalački susreti MK Romanija Istočno Sarajevo”.

Ona je navela da su prije dvije godine na takmičenju na međunarodnom nivou, imali takmičare iz Srbije, Hrvatske i Sjeverne Makedonije, dok je na ovogodišnjem turniru, održanom 4. decembra, učestvovalo 35 domaćih takmičara, jer je dolazak najavljenih učesnika iz regiona otkazan zbog epidemije virusa korona.

Tom prilikom, Miloš Vukajlović je osvojio zlatnu medalju u takmičenju za sablju do 11 godina, a kao posebno talentovane istakla je izuzetno spretnog srednjoškolca Marka Mastilovića i Isidoru Erić, koji su članovi Kluba od samog početka i nikada nisu izostali sa treninga koji se održavaju dva puta sedmično, što je dalo vidljive rezultate.

“Do sada nijednom nisam vodila djecu na veća takmičenja jer su to za nas veliki izdaci. Kada organizujemo turnire na našim prostorima, uvijek nam u susret izađe pekara Zlatno zrno, koja za sve učesnike obezbijedi besplatnu hranu i sokove. Srećni smo što smo u prošloj godini uvršteni u opštinski budžet tako da smo na godišnjem nivou na raspolaganju imali 1.000 KM, a nadamo se da će tako biti i ove godine. Pomogla nam je i Turistička organizacija Jahorina“, rekla je Petrinićeva.

Ona je naglasila da mačevanje spada u borilačke bijele sportove, zajedno sa tenisom i skijanjem, i ako se radi na profesionalnom nivou, nije ni lakši, ni teži od ostalih sportova. Ovaj sport se ne zasniva na snazi kao ostali borilački sportovi, već zahtijeva kondiciju, brzinu, preciznost, eksplozivnost, koncentraciju.

“To je sport gdje se bod postiže uz pomoć sportskog rekvizita, odnosno sablje, mača ili floreta u kontaktu sa protivnikom”, dodala je sagovornica.

Prije nego što je postalo sportska disciplina na prvoj modernoj olimpijadi 1896. godine, mačevanje se dugo smatralo aristokratskim sportom, njime su se bavili vitezovi, gospoda, ugledni ljudi, a kasnije i dame. To je bilo pitanje časti, išlo se do prve kapi krvi.

Petronićeva, koja ima 52 godine i veliko sportsko i takmičarsko iskustvo, istakla je da će se truditi da održi kontinuitet u radu ovog kluba sve dok je zdravlje bude služilo.

“Činiću to kako bismo i mi mogli reći da, kao države u regionu, imamo tradiciju u ovom sportu”, dodala je ona.

Ona kaže da za sada ne vidi svog nasljednika, jer se očekuje da osoba koja trenira djecu ima završen Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta ili da bude sertifikovana od Svjetske mačevalačke federacije.

“Naći čovjeka takvog profila danas nije lako, ali se nadam da će se pojaviti neko ko će nastaviti rad u klubu”, navodi Petronićeva.