Stradali u jamama Hercegovine će dobiti zajedničko spomen obilježje

Izvor: Nezavisne novine

Stradalnici hercegovačkih jama će, nakon osam decenija od ovih strašnih pogroma, dobiti zajedničko spomen obilježje, najavio je gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić na večeri posvećenoj sjećanju na žrtve postradale u jamama Hercegovine za vrijeme terora Nezavisne države Hrvatske.

“Grad Trebinje će, zajedno sa opštinama istočne Hercegovine, u narednom periodu javnim konkursom odlučiti kako će da izgleda to obilježje i gdje će da bude lokacija, da na jedno mjesto mogu doći ljudi da upale svijeće i da saznaju šta se to sve dešavalo”, istakao je Ćurić.

On je naveo da je značajno da i preživjeli svjedoci stradanja na jamama budu intervjuisani i da se zapiše ono što je bilo, ne zato da bi se sijala mržnja, nego da se ne bi zaboravio zločin nad precima.

U okviru komemorativne večeri i panela “Hercegovačke jame”, istoričar Draga Mastilović je napomenuo da korijeni zločina koji su zadesili Srbe, ne samo u Hercegovini nego i cijele NDH, sežu u 19. vijek kada je Drina označena kao granica dva svijeta – istočnog pravoslavnog i zapadnog katoličkog.

“Od tog vremena traju nastojanja da se srpskom narodu zapadno od rijeke Drine ospori pravo na život. Sve ono što nam se dešavalo u 19. i 20. vijeku vuče korijene iz takvih ideologija”, mišljenja je Mastilović.

On je naglasio da je na području istočne Hercegovine postojalo 36 jama koje su se za zločince u tom trenutku našle kao pogodna mjesta gdje bi mogli sakriti svoje zločine, ali su zločini bili toliko strašni i veliki da u tome nisu uspjeli.

Potomak jedne od stradalničkih porodica Manojlo Ćuk je naveo da su tri muškarca iz njegove kuće koji predstavljaju tri generacije prodice Ćuk živi bačeni u jamu u jednom od pogroma, pradjed Mijo, djed Jovo i stric Manojlo koji je imao samo 15 godina i čije ime on danas nosi.

“Generacije koje dolaze treba da znaju kako su Srbi stradali u Popovom Polju i da im se prenesu poruke koje su skupo platili naši preci”, istakao je Ćuk, podsjetivši da je 1990. godine on uputio prvi javni zahtjev za otvaranje jama koje su bile zabetonirane, kroz tekst “Beton i mrak” u lokalnom “Glasu Trebinja”, a samo nekoliko dana iza toga jame su počele da se otvaraju, a žrtve dostojanstveno sahrane.

“Par dana nakon izlaska teksta, prvo je otvorena Ržana jama, pa Pandurica, Bivolje Brdo, Šumanci… To je bila moja porodična obaveza i svi smo jedva čekali da se dogodi taj dan, da se otvore jame. Moja baka je uvijek živjela za tu ideju da neko iz naše porodice izvadi iz jame njenog sina i muža. Tog juna 1990. godine Hercegovina je bila tužna, ali ipak ponosna, jer smo mogli da izvadimo naše pretke i da ih pristojno sahranimo”, naglasio je Ćuk.

Danilo Kovač, profesor istorije u banjalučkoj Gimnaziji i viši asistent Odsjeka za istoriju Univerziteta u Banjaluci je rekao da o fenomenu hercegovačkih jama teško pričati, pisati i još teže suštinski razumjeti.

Nakon panela premijerno je prikazan film autora Nebojše Kolaka pod nazivom “Vratiću se” koji govori o osvim stradanjima.