Godišnjica smrti nevesinjskog apostola slobode, Bogdana Žerajića

Autor: FILTER

Dan je bio baš ovakav, natmuren, kišovit, kada je tog 2./15. juna 1910. godine na sarajevskoj Carevoj ćupriji mučenik heroj ispalio pet hitaca na predstavnika okupacione vlasti u Bosni i Hercegovini, a šestim usnio snom pravednika i vinuo se u vječnost.

Dan prije svog čina, u radnji Paje Markovića kupio je novu košulju jer je ,,htio da ima čistu košulju kad umre”. Tom prilikom na ulici je sreo i Varešanina koji je bio u civilnom odjelu. Nije htio da puca, ako je sa sobom i imao oružje, jer Žerajić nije bio prost ubica, zločinac. Znao je da njegovo djelo ima smisla ako svoj naum ostvari upravo na dan kada je Varešanin imao da pročita carevo pisanije prvog dana otvorenja Sabora.

Prethodno je pokušao da podmiti poslužitelja na ulazu u bosanski Sabor i unutra ostvari svoj naum, ali mu to nije pošlo za rukom. Malo kasnije, pucao je na Varešaninov fijaker koji je tog dana upravo zbog kiše bio zatvoren. Postoje svjedočanstva da je Varešanin, nakon što se kočija zaustavila, prišao mrtvom Žerajiću i udarivši ga nogom rekao: “Đubre”. I nije to jedino oskvrnuće tijela mučenika. Dvije godine kasnije, ozloglašeni činovnik kriminalističke policije Viktor Ivasiuk, Bogdanovu lobanju držao je kao tintarnicu na stolu svog kabineta.

Zašto je pucao Žerajić? Možemo ga zamisliti da nam on sam na to pitanje odgovara onim Šantićevim stihom: “Mene sve rane moga roda bole…”

Slava Bogdanu Žerajiću!