Prvi mart za neupućene

Autor: FILTER/A.K.

U jednom dijelu lošije uređenog bh entiteta danas se slavi datum koji je otvorio Pandorinu kutiju na ovim prostorima. Šta nam kažu proste činjenice o tom danu i zašto bošnjački korpus toliko insistira na njemu kao na prazniku?

–Ignorišući volju srpskog naroda i njegovih predstavnika u organima vlasti, koalicija SDA-HDZ, odlučila je da krene putem izlaska iz SFRJ. Odgovor srpskih predstavnika je bio osnivanje Skupštine srpskog naroda i proglašenje Srpske republike BiH.

-Tadašnji zakonski uslov za afirmaciju rezultata referenduma bio je da na referendum izađe više od dvije trećine građana, odnosno više od 66 odsto, te da isti broj afirmativno glasa, a izašlo je 63,6 glasača.

-Prvog marta 1992., sitni kriminalac Ramiz Delalić Ćelo (rođen u Priboju) zajedno sa još trojicom saučesnika, presreo je kolonu srpskih svatova na Baščaršiji. Epilog je poznat. Prva žrtva u Sarajevu bio je mladoženjin otac Nikola Gardović. Simbolički se poslala poruka Srbima da od dana referenduma više nemaju prava kao ostali. Bio je to uvod u krvavi građanski rat. Za ubistvo srpskog svata niko nije odgovarao.

–Odluka o proglašenju Prvog marta “državnim” praznikom donešena je ratne 1995. godine i nijedan organ Dejtonske BiH nije potvrdio tu odluku. Posljedica toga je da se taj datum obilježava samo u Federaciji.

–Paradoks je da lošije uređeni bh entitet slavi kao “državne” praznike koji poništavaju jedan drugi. Preteča današnjeg Parlamenta BiH bilo je predstavničko, zakonodavno i izvršno tijelo Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, ZAVNOBiH. Ne uzimajući u obzir sam legitimitet tog tijela koji je upitan (ko je birao delegate i na koji način), činjenica je da su 25. novembra 1943. usvojeni postulati na kojima je kasnije počivala SR BiH. A to je da BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih. Prvog marta 1992. je odlučeno da će ova zemlja da počiva na preglasavanju i nepoštovanju prava onih koji budu u manjini.

Umjesto ratobornih izjava koje svake godine na ovaj datum dolaze iz lošije uređenog bh entiteta, za početak bi bilo ljudski da odu i polože cvijeće na mjestu pogibije Gardovića. Time bi ulili tračak nade da postoji iskrena volja za suživotom.

U kakofoniji zveckanja oružjem, čuli su se i pomirljivi tonovi Željka Komšića o tome da je BiH zemlja svih nas. Upravo zato što jeste, 01.03. nije i nikada neće biti “državni” praznik koji će se slaviti na cijeloj njenoj teritoriji. Jer ovo je i naša zemlja.