Nele Karajlić: In memoriam Veso Đorem

Izvor: FB/ Dr Nele Karajlić

“Kažu da je Vrijeme najbolji sudija. Strog ali pravičan. Ne možeš ga potplatiti! Tako je Vrijeme presudilo da su osamdesete godine Periklovo doba sarajevske popularne kulture. Pjesme i filmovi, koji su u to vrijeme stvarani, žive punim plućima skoro pola vijeka kasnije. Sa njima su rasle generacije. Ali, tu kulturu nisu stvarali samo oni sa pozornice, ispred ili iza kamera. Postojali su ljudi koji su svojim djelovanjem krčili put talentima, stvarajući ambijent u kojem je dar umjetnika mogao da dođe do izražaja.

Jedan od njih bio je Veso Đorem, mršav mladić, živih očiju i brza jezika. Kad sam ga prvi put sreo, početkom osamdesetih, ličio na neku rijetku vrstu ptice. On je tada bio novinar, entuzijasta koji je sa grupom svojih sjajnih kolega od sarajevskih “Naših dana” napravio respektabilan omladinski list, nimalo ne zaostajući za svojim, zagrebačko-beogradsko-ljubljanskim blizancima. Bilo je to vrijeme previranja u kojem je omladinska štampa preuzimala ulogu avangarde.

Nas dvojica smo se sreli drugim povodom. Ponudio je da Zabranjeno pušenje, kao mlada neafirmisana grupa, bez ploče, svira na Ljetnoj pozornici na Ilidži. Nekada ponos Ilidže, pozornica je bila u jadnom stanju. Izjeo ju je nemar. Ličila je više na napušteni rudnik nego na mjesto velikog spektakla. Dovoljno ludi, prihvatili smo Vesinu ponudu da zajedno skočimo bez padobrana. To nam je ostalo u krvi. I Vesi i meni.

Koncert je bio za pamćenje! Napušteni rudnik izgledao je kao Karnegi hol, a broj ljudi premašio je čak i Vesina, uvijek ambiciozna očekivanja. Kako je vrijeme prolazio, tako se broj onih koji su mi se hvalili da su bili na tom koncertu povećavao. “Znaš gdje sam ja vas prvi put gledao? Na Ilidži! Na ljetnoj pozornici!” Kao da Ljetna pozornica nije bila prostor za nekoliko stotina ljudi, već za milion.

Taj koncert bješe odskočna daska za nas ali i za Vesu. On je svojom hrabrošću počeo da krči onaj put kojeg pomenuh na početku ove pripovjesti. Za par godina, što reče veliki pisac, Dario Džamonja, Veso Đorem je za kulturu Sarajeva učinio više nego Radnički univerzitet Đuro Đaković za pola vijeka.

Njegov koncept rada bio je usko vezan za ugostiteljstvo, ali bi se prevario svako ko bi pomislio da je Veso samo još jedan uspješni sarajevski kafedžija. Svaki njegov projekat bio je mnogo više od ugostiteljstva. Bio je duboko vezan za kulturu, čak šta više, bio je u službi kulture. Njegova Crvena galerija vrlo brzo je postala Meka za sarajevske muzičare i umjetnike. Postala je neka vrsta sigurne kuće za svakoga koje imao neke ideje. Veso je nalazio razumjevanja i za one uspješne, koji su odavno prešli granice Sarajeva, pa i Jugoslavije, ali i za mlade, neafirmisane početnike. Imao je vremena čak i za one koji su uzalud protraćili vrijeme baveći se umjetnošću. I za njih je Veso nalazio riječi podrške, sokolio ih, organizovao im koncerte, izložbe, književne večeri.

Kada god bi sjeli kod njega u kafanu, prišao bi nam i pitao nas da li su muzičari za neko piće?

Slučaj je htio da moja grupa počne i završi sa Vesom. Negdje sredinom devedesete Zabranjeno pušenje je u Vesinoj Crvenoj galeriji odsviralo svoj posljednji koncert u punom sastavu. Iza toga se nikada više nismo sastali.

Nakon Crvene galerije, njegova ambicija raste. On otvara sarajevski Dom pisaca, sa jasnim umjetničkim konceptom i željom da to postane nova centrala sarajevske kulturne scene. Nemirno doba, međutim, ne dade vremena Vesinoj ideji. Kako se približavao rat tako su se i teme kojima su se bavili oni koji dolazili u Dom pisaca polako sa umjetnosti selile u politiku. Nevjerovatno je koliko je različitih ljudi prodefilovalo kroz ovaj objekat, koji je, veoma brzo, postao mali parlament. Nacionalisti, šovinisti, komunisti, demokrate, anarhisti, konzervativci, liberali, Srbi, Hrvati, Muslimani, Jugosloveni, ekstremi, lopovi, kriminalci, profesori, advokati, šverceri, vajari, slikari, fudbaleri, penzioneri, saboteri, cirkusanti, glumci, režiseri, muzičari… i muško, i žensko i ono između, sve je to sjedilo u Domu pisaca u ona smutna vremena koja su najavljivala pakao, kao da ih je sve zajedno držalo uvjerenje da će Vesin Dom pisaca biti jedino mjesto koje će biti pošteđeno ratnih razaranja. Nojeva barka! Ne treba govoriti da su i Nadrealisti neke od svojih skečeva snimali u Domu pisaca. Između Vese i nas je postojala neka tajna veza.

Rat je digao zemlju u vazduh! Razbacao nas je na sve četiri strane. Veso i ja se nalazimo u Pragu devedeset treće. Sastavio nas je Emir Kusturica sa svojim Undergroundom. Veso je držao ketering, a ja trubu. Bili smo nerazdvojni tih šest mjeseci. Underground je po svemu jedinstven film. Ako ništa ono po činjenici da se u njegovoj izradi govorilo jedanaest različitih jezika, a ako su srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski različiti, onda četrnaest. Dakle, engleski, njemački, francuski, španski, italijanski, slovenački, češki, poljski, romski, bugarski, srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski. Sve je to Veso hranio! Podizanje vavilonske kule je za snimanje Undergrounda izgledalo kao postavljanje skromnog spomenika krajputaša.

Underground je Vesi bila odskočna daska za “napad na Prag”. Još u vrijeme snimanja otvorio je restoran “Doli Bel” čija je unutrašnjost, kao i svakom njegovom restoranu bila prava umjetnost. Kao da ulazite u muzej, a ne u kafanu.

Veso i ja smo se jedan drugom obraćali sa “druže”. Nije to bilo zbog toga što smo odrasli u društvenom sistemu koji se trudio da niko ne odskače od mase, koliko zbog toga što smo u tom “druže” prepoznavali neku zavjereničku lozinku, zavjet čiji nas stisak spaja. Ono “gospodine” nikada nismo koristili. Činilo nam se da je u sebi krilo neku vrstu nipodaštavanja, čak i podsmjeha.

Tako smo nas dvojica, dva “druga”, danima sjedili u keteringu, i, iz naizgled bezizlazne izbjegličke pozicije, snivali snove i kovali planove. Njegov je bio da poveže kulture gradova u kojima je živio, a moj je bio da napravim bend koji će svirati po cijelom svijetu.

Obojici su nam se snovi obistinili. Ja sam prokrstario planetu više puta, a on je, žestokim entuzijazmom, u Pragu napravio čak i više od onoga što je uradio u Sarajevu. Svaki od njegovih novih restorana bio je polazišna tačka za nove kulturne akcije. Organizovao je izložbe, prevodio knjige, postavljao koncerte. Postao je jedna od najvažnijih figura grada Praga. Most među narodima. Uvažavali su ga svi, i oni najvišim mjestima, i oni koji su tek trebali da krenu u osvajanje jednog od najljepših gradova Evrope. Nema ko nije sjedio u njegovim restoranima. Od Havela do Lu Rida. Zamišljam ga kako prilazi Havelu i pita da li je pisac za neko piće. Ali čovjek nije morao da bude slavan pa da osjeti Vesinu dobrodošlicu. I kokuz u Vesinom restoranu osjećao kao “gospodin”.

Opet su nas različiti vjetrovi oduvali na različite strane. Moj se život pretvorio u kovitlac u kome se ne zna gdje se liježe, a gdje budi, a njegov u uporan strpljiv i kreativan konceptualni rad.

Ponovo nas je spojila njegova ideja da No Smoking Orkestra napravi veliki koncert na Vltavi. U prvom trenutku sam pomislio da Veso više nije normalan. I bio sam u pravu. Samo je ludak mogao da podigne pontonsku pozornicu na sred rijeke “opjevane” u velikom Smetaninom djelu. Publika je bila na čamcima ispred nas i na obalama sa lijeve i desne strane. Ako je postojao dovoljno dobar razlog da se bavim muzikom, onda je to bio ovaj koncert na najnevjerovatnijem i najljepšem mjestu na svijetu. To je, ujedno, bio i koncert poslije kojeg sam shvatio da više neću da nastupam. Veso mi je još jednom bio međaš. Prvi i posljednji.

Napustio nas je prije neki dan, nakon duge i teške bolesti. Otišao je Gore. Valjda i Gore imaju potrebu za izložbama, koncertima, knjigama… Eto im čovjeka koji će im to sa lakoćom organizovati.

A sud o onome šta je uradio Ovdje, daće Vrijeme. Siguran sam, prema njemu će biti blagonaklono, jer, nema šansi, a da Vrijeme nije bar jednom ušlo u neku od Vesinih kafana, da mu Veso nije prišao i pitao: Vi ste Vrijeme? Jeste l’ za neko piće?”