ZVONKO BAJAGIĆ: Svjedok burnih vremena

Na ulazu u Vlasenicu, od 2002. godine stoji bilbord sa porukom “Teško Bogu sa nama kakvi smo”. Autor bilborda je Zvonko Bajagić, čuveni srpski domaćin iz Vlasenice.

Autor: FILTER/G.Šarac

Svodovi doma Zvonka Bajagića, uglednog domaćina iz Vlasenice, ukrašeni slikama, ikonama, ratnim trofejima iz prethodnih ratova, nijemi su svjedoci mnogih, do sada neispričanih priča. Bilo da su radosne bilo tužne, svaka u sebi nosi iskrenu odanost SPC, srpskom narodu i Republici Srpskoj.

Progonio ga je SFOR, upadali su mu u kuću maskirani razbojnici koji govore naš jezik,  i dalje je na američkoj “crnoj” listi, firma mu odavno ugašena. “Mamili” su ga američkim dolarima, pred njega stavljali kartu svijetu da bira državu gdje će da živi sa porodicom, samo da nagovori Radovana Karadžića da se  preda. Zašto su to tražili baš od Zvonka Bajagića? Zato što se Bajagići i Karadžići, starinom iz oblasti Pive u Crnoj Gori, odvajkada međusobno poštuju- bjašnjava Zvonko. Ne krije da je razlog njegova aktivna uloga u Odbrambeno-otadžbinskom ratu i što je jedan od osnivača SDS-a.

Pismo američkog generala Džona Silvestra, komandanta SFOR-a u poslijeratnim godinama, koje je pukim slučajem “preteklo” silne premetačine, svjedoče o tome. Bajagić sa detaljima opisuje susrete sa američkim oficirima i vojnicima koji su “dolazili” u kuću sa nepristojnom ponudom i uperenim puškama.

 –Dolazi zamjenik tog generala Silvestera, nizak čovjek i On mene nagovara da ja pristanem da odam Radovana. Ubjeđuje me da ću biti istorijska ličnost, nude mi milione dolara, prvo 3 pa 5 na kraju 10 miliona i baš je tu sjedio gdje vi sjedite. Nude mi te pare i da ja kažem svojim advokatima na koje račune da uplate silne milione, da biram državu gdje da živim. A ja pitam njega znate li šta to meni vrijedi, a on kaže pa 10 miliona američkih dolara. Ne, ja mu kažem to je za mene 30 srebrenjaka. A ako ste hrišćanin znate da je Juda izdao Isusa Hrista za 30 srebrenjaka. Ja to ne mogu i kada bi znao gdje su ja ne bih izdao, pa i da glava ode- zamahom ruke po vratu Zvonko Bajagić kao da potvrđuje spremnost da položi i život ali da ne iznevjeri svoja nacionalna i hrišćanska uvjerenja.

Bajagićeva ispovjest imponuje, hrabri da još ima ljudi koji su spremni da lični komoditet žrtvuju, a milionima američkih dolara  pretpostave odanost vjeri,srpskom rodu.

Ipak, skupo ga je sve koštalo. Stalne premetačine, u prvim godinama nakon rata, pljačka kuće i brutalno premlaćivanje ukućana ostavili su traga na njegovoj porodici. Prašta onima koji su ga zaboravili, prije svega saborcima iz SDS-a, s kojima je 90-tih pravio stranku. Zahvalan je Miloradu Dodiku koji kako kaže zna da cijeni njegovu žrtvu za Srpsku. Njegov politički “transfer” iz SDS-a u SNSD-a odjeknuo u javnosti, danas samo poziva na zajedništvo i međusobno praštanje.

Zvonko Bajagić je svjedok brojnih političkih susreta tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. U živom sjećanju mu je dolazak Džimija Kartera, bivšeg američkog predsjednika koga je u njegov dom u Vlasenicu, sredinom decembra 94. doveo predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.

Karter je bio kod Radovana u toku rata. Jednom su valjda krenuli za Beograd i svrate ovdje kod mene u kuću da ja spremim ručak, da vide gosti iz Amerike kako izgleda srpska kuća, kako se blagosilja trpeza, kako se pije rakija, a rakija se ne pije ćutke već se uz svaku neko pomene. Bio je ovdje i Baburin, kako se zvao, Sergej Baburin, njega je u mirovnu misiju u BiH slao ruski predsjednik Boris Jeljcin. Slika tih susreta nemam kaže Zvonko jer mu je SFOR u pretresima kuće odnio sve i jednu forografiju. 

Sjetio se i kada mu je pred kuću u Vlasenici “banuo” Aleksa Buha tada ministar spoljnih poslova Republike Srpske sa četvoricom američkih senatora. Primim ja njih kako dolikuje i krene priča o ratu a ja njima pokažem molitvenik Alijinog vojnika (Alije Izetbegovića op.a.), koji je naša Vojska zarobila negdje oko Trnova- prebira po sjećanju Bajagić i nastavlja. Pokažem ja njima zadnju stranu tog molitvenika, a žao mi što ga dadoh jednom senatoru jer me nagovorio Aleksa.  Pogledajte šta imaju na zadnjoj stranici tog molitvenika, sve su upisani najveći srpski praznici i datumi. Što će to njima –kazuje Zvonko, a kao da su pred njim u tom trenutku začuđeni američki senatori i odgovara, jer su na te datume muslimani počinili zlo Srbima, a primjera je koliko god hoćete, na žalost. A onda im pokažem molitvenik srpskog vojnika, šta tu piše, ne pišu muslimanski praznici. Senatori su bili zbunjeni -kaže Bajagić, navikli na stereotip o zlim Srbima i muslimanima žrtvama ova priča ih dojmila. Baš kao i sljedeća.

Teško je i pojmiti da je u kući srpskog domaćina u maloj Vlasenici boravio američki predsjednik i senatori, a saznajemo da su Bajagićevi gosti bili ruski patrijarh Aleksej i srpski patrijarh Pavle. Po povratku iz Srpskog Sarajeva gdje su u maju 94. osvještali zemljište za crkvu na Grbavici, koja na žalost nikada nije izgrađena jer su Srbi nakon Dejtona napustili te prostore, patrijarsi su bili u njegovom domu. 

Kao svjedoka na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu, tužioci su ga pitali ko je on pa ga posjećuju patrijarsi, vladike, američki predsjednik, senatori, izaslanik ruskog predsjednika, ali su kaže Bajagić zaboravili da ga pitaju o posjeti muftije beogradskog Hamdije Jusufspahića.

 Možda ste to namjerno izostavili. Niste spomenuli ime starog muftije beogradskog Jusufspahića, koji je kod mene dolazio kada god je išao u Sarajevo kod reisa. Uvijek je svraćao na večeru koju sam mu spremao po islamskim običajima, to znaju njegova djeca.To ne kažete a kažete da su bili ovi. Jesu ali vrata moja kuće su  otvorena za ljude druge vjere-zaključuje Bajagić kratak osvrt o svojoj burnoj istoriji. U kojoj se našlo mjesta i za ikonu Bogorodice Kasperovskaje, porodičnu relikviju sa kraja 19-tog vijeka koja se smatra se jednom od poštovanijih u ruskom narodu. Ikona je čudnim putevima poslije Prvog svjetskog rata došla u njegov dom i voljan je da pokloni ruskom šefu diplomatije Sergeju Lavrovu u znak zahvlnosti za sve što Rusija čini za srpski narod, ako mu se kaže ukaže prilika.