Goran Vračar: Nadam se boljem razvoju kulture u Istočnom Sarajevu

Izvor: Filter

Srpski književnik Goran Vračar govori o stanju u kulturi danas u Istočnom Sarajevu, o očekivanjima na tom polju u narednom periodu. 

Vračar se osvrće i na uticaj medija na razvoj i promociju kulture, te ističe da očekuje da će se stvari po pitanju razvoja kulture odvijati bolje nego što je to slučaj bio do sada. 

Da li su se u Vama, zbog opšte situacije u društvu, kulturi posebno, ohladila sjećanja na 2019. godinu, kada ste za zbirku pjesama „Ispovest ludaka“ dobili nagradu „Rastko Petrović“?

Goran Vračar: Čovjek se uvijek rado sjeća svojih uspjeha jer, kad godine minu a minuće svakako, čime maltretirati potomstvo i društvo ako ne sa „kad sam ja ono dobio nagradu…“ Godina 2019. je i inače bila veoma uspješna u mom slučaju jer sam dobio još nagrada, a iz štampe je izašao moj roman prvenac „Sedmi dan“ u izdanju Matične biblioteke Istočno Sarajevo. Naslovnu stranu, kao i za „Ispovest ludaka“, radio je Borko Močević, zasigurno najbolji slikar u Bosni i Hercegovini i moj veliki prijatelj. Što se poezije tiče, neće tu biti ni požara ni eksplozije jer trenuno istražujem i igram se formama pokušavajući da pjesmama udahnem drugačiji ritam. Ovako to izgleda kao da komponujem, ali vjerujte – nije lako pisati poeziju, a da se ne pređe u dosadu. Potrebno je unijeti nešto novo i drugačije da biste bili interesantni. Osim toga, ne volim ni hiper-produkciju. Ko puno priča, budite sigurni, vrlo malo vrijednoga ima da kaže.

Kakva je budućnost, konkretno, književnog stvaralaštva u Istočnom Sarajevu i da li očekujete značajnije promjene na bolje po tom pitanju?

Goran Vračar: Od nove Gradske uprave očekujem prvo da zauzme pozicije kako bismo uopšte mogli razgovarati, jer su politička dešavanja u našem gradu prerasla u Alanfordovske situacije koje bi, da nisu žalosne, bile veoma smiješne. A kako nova vlast još i nije vlast, tako i ljudi koji se bave bilo čim, a pogotovo kulturom, nemaju sagovornika. O kakvom onda planu ili projektima možemo uopšte razmišljati, a kamoli razgovarati? Ja se iskreno nadam da će se stvari odvijati u pravcu razvoja kulture što je do sada bilo sporadično i uglavnom isprovocirano našim prijateljskim vezama sa načelnicima opština koji su uvažavali i poštovali ono što smo stvorili i uradili u prethodnom periodu. Ako uzmete u obzir moje nagrade iz 2019. i 2020. godine, Željkovu trijumfalnu pobjedu na konkursu u Sankt Petersburgu, gdje je 25 zemalja poslalo najbolje što je imalo, fenomenalnu izložbu Borka Močevića u Galeriji „Romanov“ u Sarajevu, doći ćete do zaključka da smo mi svoje vrijednosti dokazali. A da li to iko vidi pitanje je za vlast, a ne za mene.

Kako je Vama 2020. godina izgledala i šta to planirate u 2021. godini? 

Goran Vračar: Prošlu, 2020. godinu sam iskoristio za neke nove radove pa sam tako poeziju stavio malo po strani, za sada, i napisao još jedan roman koji je prošao na konkursu za sufinansiranje Ministarstva kulture Republike Srpske. Dakle, 2021. godina će započeti mojim novim romanom „Metastaza“, a u izdavačkoj kući „Filip Višnjić“ iz Beograda ostalo je još da izaberem naslovnu stranu moje zbirke poezije, ujedno moje prve knjige koja će biti objavljena u Srbiji. Takođe sam napisao pozorišnu predstavu i sada sam u svakodnevnim kontaktima sa glumcima Jelicom Kovačević i Aleksandrom Lazićem. Predstava bi, po našim planovima, trebala biti spremna za premijeru do kraja marta ove godine.

Koliko mediji, prema Vašem mišljenju, doprinose razvoju i popularizaciji kulture u Republici Srpskoj? 

Goran Vračar: Mediji su naši najveći neprijatelji. Ma koliko doprinijeli pojedinačnoj afirmaciji toliko i srozavaju kulturu uopšte. Nije se jednom desilo da, popunjavajući prostor po svaku cijenu, u goste pozovu nekoga ko je, osim što je prodao dvije ovce i sam sebi štampao knjigu, u korice smjesti gomilu gluposti koje su u rangu ”žali bože papira”, ali to nipošto ne predstavlja prepreku da ga urednik programa potpiše kao pjesnika ili književnika. Isti je slučaj i sa slikarstvom gdje čim učestvujete u nekoj seoskoj koloniji za koju učesnike bira nastavnik likovnog i predsjednik mjesne zajednice i nacrtate limun na kariranom stolnjaku ili brdo iznad koga je plavo nebo i sivi oblak, automatski postajete slikar. Malo se ljudi u medijima razumije u kulturu, ali su zato političarima puna usta kulture u septembru svake druge godine. Pa možda jednom i postanemo kulturni, ko zna.

Koliku podršku književne publike imate u svom radu?

Goran Vračar: Da je do publike Borko, Željko i ja bismo bili ovjenčani slavom, sjedili bismo u nekoj kulturnoj instituciji i od države primali pozamašne plate samo u cilju da stvaramo i dalje. Tako je radila Jugoslavija, da ne kažem Titova država, koju danas svi pljuju, pa su književnici bili urednici kojekakvih edicija u „Svjetlost“ i „Veselinu Masleši“, a u stvari su bili plaćeni da pišu. No, danas, ako nađete pisca u, npr. „Zavodu za udžbenike“, zovite me da se fotografišem sa njim.

Kako ocjenjujete trenutno stanje književne kritike u našem okruženju?

Goran Vračar: Mi nemamo književnu kritiku nego pljuvače i tapšače. Ili vas ne vole pa popljuju sve što ste napisali i uradili ili vas vole zbog raznih odnosa, rodbinskih, kumovskih ili prijateljskih, pa vas hvale da bi se i Dučić i Andrić postidjeli. Za kritiku je potrebno ogromno znanje, a mi smo napravili distancu između književnika i profesora književnosti koji jedini mogu da sagledaju i analiziraju djelo i daju analitički i kritički osvrt na objavljeno djelo. No, vjerovatno iz straha književnika na šta će to da liči i izostanka želje države da uredi segment kulture (kao i mnoge druge segmente), takve kritike ljudi pišu samo iz čistog zadovljstva. A kritikom se ne može platiti račun u prodavnici. Tamo ipak treba ponijeti novac.