Ispovijest najboljeg srpskog džudiste: Od malena sam želio da budem najbolji
Izvor: b92.net
Nemanja Majdov, najbolji džudista svijeta i vicešampion Evrope, govorio je o emotivnim detaljima iz svog života i karijere.
Govorio je i o djetinjstvu, usponima i padovima, vjeri, cijeni uspjeha…
Presudni momenat u životu svjetskog šampiona u džudou, koji je prije samo par dana osvojio srebro na Evropskom prvenstvu u Pragu, dogodio se u ljeto 2010. godine, kada je porodica Majdov odlučivala koji sin će imati prednost u daljoj profesionalnoj karijeri u džudou.
Nemanja i Stefan su bili izvanredni na tatamiju, obojica vrhunski talenti, već ih je pratila reputacija budućih šampiona, ali nedostatak finansijskih sredstava u kući doveo je do toga da je moralo da se “presiječe”.
Nije bilo porodici nimalo jednostavno zbog toga, ali se pokazalo da im je sudbina dodijelila prave karte. U špilu gdje se od prvog dana znalo šta je čija uloga.
“Moj uspjeh je jedan porodični projekat. Ja sam samo čovjek koji izađe na teren i odigra sa već dobijenim kartama. Moj otac je trener, majka je tu uvijek bila stub kuće, koja nas je uvijek okupljala zajedno, mene, mog oca i brata. Pravila balans između svega, balans između sporta i života. Majka je imala tu baš veliku, veliku ulogu. Nas trojica znamo da nam je ona najbitnija na tom cijelom putu. Moj stariji brat Stefan je na početku čak bio bolji od mene, ali u tom probijanju, zbog finansija smo morali da biramo između mene i njega. Da je umjesto mene izabran moj brat, možda bi bio još veći šampion od mene. Međutim, procjena je bila da je bolje da imam dvije godine više za napredak, a, nažalost, nismo imali finansija za obojicu”, priča Majdov.
Nemanja je rođen 10. avgusta 1996. godine u Istočnom Sarajevu, a prije tri ljeta postao je svjetski šampion u džudou, prvi Srbin kome je to pošlo za rukom.
Godinu kasnije je došao do srebra na Evropskom prvenstvu i time nastavio tradiciju osvajanja medalja sa najvećih takmičenja. Još kao junior postao je dvostruki prvak Starog kontinenta (2014. i 2016.).
Majdov je proglašen za najboljeg mladog sportistu Srbije po izboru olimpijskog komiteta
“To mi je bio stvarno veliki vjetar u leđa pored toliko mladih, talentovanih ljudi. Velika čast i privilegija. I 2017. sam dobio posebnu nagradu Olimpijskog komiteta. Od 2013. godine brat i ja smo prešli u Crvenu Zvezdu – od tada su finansije i planovi riješeni i to je bio jedan od ključnih momenata u karijeri, da bi se moglo ići prema svjetskom vrhu. Veliku zahvalnost dugujem cijelom timu na čelu sa Ivanom Todorovom. U 2018. i 2019. sam bio najbolji sportista Beograda, Republike Srpske i sportskog društva Crvena zvezda. Te godine je i moj otac dobio nagradu za najboljeg trenera, a ja za najboljeg sportistu od Zvezde”.
Sve je počelo sasvim slučajno 2003. Barem za one koji veruju u slučajnosti.
“Kada sam imao šest, sedam godina otišao sam na prvi trening. Dvojica trenera su osnovali klub i pitali su mene i mog brata da li želimo da treniramo džudo. Pola poteza sam već znao, zbog toga što je tata nas kao male učio da znamo udariti, da znamo da oborimo protivnika, ali nije nam govorio koji je to sport. Tata je bio policajac, inspektor, pa smo se mi tako kao mali “ložili” na policiju. Samim tim, na treningu kada je trener objašnjavao određene poteze, mi smo to već znali. Tako sam shvatio da sam ja džudo upoznao mnogo ranije, kada sam možda imao tri, četiri godine.”
Malo po malo, krenula je ljubav prema sportu, mada u prve dvije godine Nemanja nije bio toliko uspješan.
“Bio sam talentovan, bio sam strašno dobar, ali sam uvijek bio neka srednja kategorija. Bilo je puno djece, velika konkurencija. Nisam uspio da dođem do medalje prve dvije godine, a pojedini treneri su govorili da je brat najlošiji. Tad nas je tata doveo kući i pitao nas da li želite da budete šampioni ili ne. Ako želite, ako hoćete da posvetite čitav život tome, recite mi, ako želite da trenirate radi sebe i to je to, u redu, govorio nam je. Dao nam je pet minuta da odlučimo, ali to je značilo da ga slušamo do kraja života što se tiče za sporta. Nema predomišljanja, ni “vađenja” na pubertet, ni cura, ni rođendana, bilo šta da se desi obećao si i to je to. Rekao nam je da razmislimo pet minuta, a mi smo ne razmišljajući, u roku od 15 sekundi, rekli – da, hoćemo. Tako smo moj stariji brat i ja zajedno počeli ozbiljno da se bavimo džudom, a moj tata Ljubiša je postao naš trener čitav život.”
Put ka pobjedama, pored porodičnog dogovora i discipline, Nemanji je utro i njegov šampionski karakter.
“Ja sam od malena želio da budem najbolji. Čak i kad sam na početku gubio, uvek sam veče prije govorio da ću sutra ja da ih slomim, onda se desi da izgubim. Sljedeći vikend ponovo isto, i opet kažem uveče mami i tati sutra ću ih sve pobijediti. Bio sam uvijek optimističan. Cilj mi je bio od malena da budem najbolji na svijetu. Kada će to da dođe, za dvije, tri, pet, petnaest ili dvadeset godina, nije mi bilo bitno. Ali sam znao da ću, ako bog da, da postanem najbolji. Nikad nisam volio da gubim, bilo šta da radim. “Čovječe ne ljuti se” sam znao da igram, sve dok ne pobijedim. Jednostavno sam želio da u svim sferama budem šampion. Što se tiče mog školovanja, u osnovnoj i u srednjoj školi bio sam učenik generacije, pa sam završio fakultet kao najbolji student. Upisao sam magistarske studije, završavam takođe sa prosjekom 10.0. Mislim da u životu možete da budete najbolji u bilo čemu što radite, sve samo u zavisnosti koliko se potrudite i posvetite tom cilju, i koliko ste stvarno spremni da se odričete nekih stvari da biste postigli svoj cilj”.
Režim ishrane svetskog prvaka u džudou nije spartanski strog, kako bi neko mogao da pomisli.
“Samo je potrebno da si dovoljno svjestan da znaš šta treba da jedeš, a šta ne. Gledam da posle treninga unesem dovoljno proteina, dovoljno ugljenih hidrata prije treninga, ali se ne obazirem na to da ne smijem da pojedem palačinku, picu, ili da popijem koka kolu ili pivo. Ne treba pretjerivati, ali nam čaša koka kole neće smanjiti performanse. Uglavnom je hrana mamina kuhinja, od malena je tako. Uvijek su mi na svim pregledima bili perfektni nalazi.”
“Četiri sam puta operisao koljeno, a sada imam tek 24 godine. Koljeno se sastoji od četiri ligamenta, meni je prednji ukršteni pucao dva puta, zadnji ukršteni tri puta, medijalno kolateralni tri puta i lateralni jednom. Što je nemoguća varijanta, bilo koji sportski doktor će pitati kako ja uopšte hodam i kako se bavim sportom, a posebno rvem sa ljudima. Povrede su nažalost počele rano i imao sam nedoumice, šta, kako, ali ni u jednom trenutku nisam pomislio na odustajanje. Čak ni prvi put kada sam se povrijedio 2015. godine, kada mi je devet od deset doktora reklo da sam završio karijeru. Obišli smo čitavu staru Jugoslaviju. Jer ljudima pukne ligament i završe karijeru. Meni je u toj prvoj povredi puklo tri ligamenta od četiri. Tako da je moja noga bila prepolovljena, nije stajala na ligamentima uopšte”.
Tražeći rješenje naišao je na doktora Aleksandra Jakovljevića koji je i danas u njegovom timu.
“Doktor mi je rekao da jeste teško, ali skrpićemo. Tim riječima. Kako ne znam, ali ćemo da skrpimo, objasnio je. To mi je značilo jer je on bio jedini optimistični doktor, i neko ko je istinski želio da mi pomogne. Njegova veličina je to što nije ni sekunde rekao da sve zna najbolje, već je poslao moj nalaz na deset adresa, svim njegovim prijateljima i u Ameriku i u Rusiju i u Njemačku. Rekao je da koliko god da je dobar doktor, on nije kompetentan da takvom sportisti određuje sudbinu. Saslušao je mišljenja svih deset doktora i oko čega se većina složi, tako ćemo da radimo. Tako je stvarno i bilo. Krenuo sam da se oporavljam. Taj oporavak je trajao godinu dana. Vratio sam se naravno, ali nikad nisam pomislio da odustanem. Moja porodica i ja smo se posvetili jednom cilju i koje god da smo prepreke prošli to nas je samo ojačalo, i to nas je očeličilo da se popnemo na krov svijeta. Mislim da je to draž svega, jer smo krenuli ni iz čega, faktički iz nule, možda i iz minusa da tako kažem. Išli smo korak naprijed , dva koraka naprijed, jedan unazad, ali smo istrajali do kraja”.
Pored čvrstine karaktera, posvećenost je još jedna Nemanjina odlika koja ga je uvek gurala ka sportskim visinama.
“Uvijek sam bio sam jako posvećen, kako na početku, tako i danas. Čak sam četiri ili pet Novih godina slavio sam u sali, trenirajući sa svojim ocem. Nisam želio uopšte da slavim, ne zato što nisam taj tip, već sam znao da će to da napravi razliku u mom procesu u ishodu meča. Razlika je u psihičkom aspektu, jer bukvalno svjetski vrh određuju samo psihologije boraca. Svaki dan imamo ozbiljne treninge, ali taj dan znam da 99 odsto ljudi slavi, dok ja i taj dan treniram sa željom da napravim tu razliku u glavi. Kad stanem nasuprot protivnika, znaću da sam taj dan odradio trening, a on nije. Bukvalno će moj psihološki aspekt biti malo iznad njegovog, i to će da presudi u meču. To sam radio sve dok nisam postao prvak svijeta i isplatilo se na kraju”.
Zbog pandemije korona virusa morale su da se odlože olimpijske igre, što je poremetilo sve sportiste, ukljujučujući i Majdova koji ima najveće ambicije u Tokiju.
“Prošle godine sam odlučio da dam pun gas za Olimpijadu i bio sam u strašno dobroj formi. Od devet svjetskih turnira, na osam sam radio final blokove, što je u svim kategorijama nezapamćeno. Bio sam na vrhuncu forme kad su saopštili da se Igre odlažu. Gledam to sa pozitivnije strane i ne razmišljam da su uopšte Igre trebale da budu ove godine, već stvaram viziju da je to i trebalo da bude 2021. Gledam pozitivno i mislim da ću tada biti na 100 posto sebe”.
Biće to prve Igre na kojima će Majdov da nosi kimono sa srpskom zastavom i olimpijskim krugovima.
“Na velikim Olimpijskim igrama još nisam nastupao nijednom. U 2016. godini sam bio junior, tek 2017. sam bio senior i odmah sam postao prvak sveta u toj kategoriji. Postao sam jedan od najmlađih prvaka svijeta ikada u džudou, sa 21 godinom. Prve Olimpijske igre će mi, samim tim, biti u Tokiju, a nastupao sam na olimpijskim igrama za mlade. Tada sam osvojio srebrnu medalju”.
Ponosni član Olimpijske porodice u Srbiji je Vojvođanska banka, koja je prethodnih dana snimala zanimljiv spot sa našim džudistom.
“Odlično mi je bilo na snimanju reklame, svidjela mi se uloga. Sve mi je to jako zanimljivo, ko zna možda se jednog dana oprobam i u ulozi glumca. Mislim da šampioni u svom poslu, u sferi finansija, idu sa šampionima u sportu. Našli su se pravi ljudi sa pravim ljudima i to može samo da rezultira nekom zlatnom medaljom, nekom titulom. U današnje vrijeme ima dosta banaka, svi nude nešto svoje, ali prvo što pomislim kod Vojvođanske banke je to što je vezana za sport i olimpizam, što podržava Olimpijski komitet i sportiste koji žele da uspiju i da predstave svoju zemlju. Odlično je to što postoji neko da pogura te ljude, i da im pruži ruku kada im treba”.
Tokom snimanja za Vojvođansku banku Nemanja je radio sa jednim od naših najboljih glumaca, Milošem Bikovićem, koji je je na setu bio kreativni direktor.
“Miloš je jako profesionalan. Postali smo u kratkom periodu baš dobri prijatelji, jer smo prepoznali jedan u drugom neke zdrave vrijednosti života. Mislim da će ono što će on da napravi prevazići uspjehe svih ostalih. Drago mi je što ga poznajem, a najviše poštujem to što je dobar čovek.”
