Fenomen Gazda Jezde: Prevarant kakvog Srbija ne pamti

Izvor: nova.rs

Kada se spomene “Jugoskandik” većini starijih se odmah digne kosa na glavi, iako se te 1991. to ime izgovaralo sa stahopoštovanjem, a odlazak da se oroče pare bilo je ravno odlasku u crkvu, a kad se izvuče kamata bilo je vrijeme za sveopštu radost.

Međutim, ovaj El Dorado kratko je trajao i okončao se munjevito, kako se i pojavio, iznenadnim bjekstvom osnivača i vlasnika štedionice Jezdimira Vasiljevića zvanog “Gazda Jezda”, koji se poslije skoro decenije izgnanstva vratio bez prebijene pare u zemlju uz obećanje da će pare biti vraćene, ali od toga nije bilo ništa. Za to vrijeme stigao je i do rijalitija iz kog je istjeran poslije pet dana, da bi se opet izgubio na relaciji Srbija-Njemačka.

Priča o Jezdimiru Vasiljeviću iz sela Topolovik kod Velikog Gradišta počela je 1991. godine. Tad je većina onih starijih po prvi put čula za njega, a mlađe generacije rijetko znaju i ko je on, osim ako se ne pojavi naziv firme Jugoskandik kroz neki domaći film, a ni to im baš ne znači nešto.

Neke osnovne generalije kažu da je Gazda Jezda rođen u novembru 1948. u zemljoradničkoj porodici. Osnovnu školu je završio u Velikom Gradištu, kako je govorio kao “đak pješak”. Na vrhuncu slave pričao je da je magistirao fiziku u Australiji, ali to niko nije mogao da potvrdi.

Gdje je proveo mladost, ni to se ne zna. Navodno je sa 20 ili 23 otišao iz Jugoslavije u bijeli svijet gdje je prema sopstvenom priznanju radio kao vulkanizer, kinoperater, trgovac, radnik na plantaži voća, a stigao je i da postane berzanski broker. Tvrdio je da je proputovao svijet i radio u Kanadi, Sjedinjenim Državama, Australiji, Šri Lanki, Tajlandu, Njemačkoj, Španiji, Švajcarskoj, Hong Kongu, Monaku, Austriji….. Istina, govorio je nekoliko stranih jezika, doduše ne sa gramatičkom preciznošću, ali je govorio, što su potvrđivali i njegovi malobrojni poznanici.

Kada se pojavio u Jugoslaviji i da li je povremeno dolazio u zemlju u pauzama beskrajnih putovanja, nikad nije utvrđeno. Kako je otišao, tako se iznenada vratio u zemlju u osvit raspada i početka građanskog rata.

Njegovi preduzetnički tragovi zabilježeni su 1990. kada je premijer Savezne vlade bio Ante Marković, rodonačelnik ekonomskog preporoda Jugoslavije, koji je izjednačio dinar sa njemačkom markom i austrijskim šilingom. Jezdimir Vasiljević te 1990. u Požarevcu osniva preduzeće “Jugoskandik DD”. Preduzeće je prema davnim svjedočenjima osnovano skromnim kapitalom, a bavilo se prodajom tehničke robe, prije svega televizora stranih marki i video rekordera i plejera za kojima se od Triglava do Vardara ludilo, a sve zbog naraslog ekonomskog standarda jer su mnoga domaćinstva rješila da modernizuju svoju tehniku, odnosno zamijene je novom. Zabilježeno je da je Gazda Jezda iz Hong Konga uvozio televizore koji su koštali oko 300 ondašnjih nemačkih maraka, a prodavao za 900. Roba se osim za keš mogla kupiti i za popularni poček, što mu je omogućilo da brzo stekne kapital. Ubrzo poslije televizora na red su stigli i japanski automobili koji su se mogli kupiti na više rata. Ovi biznisi sa kapitalom koji je brzo stekao omogućili su da se otisne u vode bankarstva, svijeta koji je za njega bio potpuno nepoznat. Iako nije završio ekonomski fakultet očito je zahvaljujući životu na zapadu stekao neka laička znanja.

Plivanje u vodama bankarstva

Početkom 1991. svoje trgovinsko preduzeće registruje kao štedno kreditnu zadrugu, gdje je mogao da prikuplja dinare klijenata, ali pošto nije bio banka, nije mogao devize. Međutim, kako je u zemlji nastao opšti haos nikakva kontrola nije mogla da ga spriječi, da osim dinara prikuplja i njemačke marke, dolare, šilinge dajući oročenje na depozite na period od tri mjeseca do pola godine i kamatu na oročene devize od četiri posto, koja se isplaćivala u dinarima u zemlji koja je zbog haosa srljala u propast. Spominje se da je tad Gazda Jezda omogućio uplate štedišama u inostranstvo na račun firme ITC za koju se tvrdilo da je Gazda Jezda bio njen suvlasnik. Glasine da banka izmiruje redovno sve obaveze bile su ljekovite za većinu onih koji su pohrlili da lagodno žive od kamata. Bolja reklama nije mogla da se napravi. Kako se broj štediša uvećavao javila se potreba da se povećaju izdaci za redovno izmirenje obećanih kamata, zbog čega su neki ekonomisti tvrdili da je u tom trenutku Gazda Jezda sa državom sklopio prećutni dogovor po kome su dobili pravo na monopolsku trgovinu važnom robom (nafta) u zamjenu za pomoć u serviranju kamata štediša. Da je jasno da je u pitanju dogovor sa državom najbolje svedoči činjenica da je Gazda Jezda devize koje je prikupio od štediša deponovao u trezor Narodne banke Jugoslavije, institucije koja mu nikad nije dala dozvolu da se bavi bankarskim poslom.

U svom poslovanju Jezdimir Vasiljević je dolazio pod udar mnogih kontorla i inspekcija. Iako su inspektori na terenu svoj rad savjesno obavili i utvrđivali nepravilnosti zbog koji su podnosili prijave, sve su one bile stopirane i završavale u fiokama.

Jugoskandik je nastavio da sjajno posluje. Prilivi deviza štediša uz poželjne kamate su samo rasli, a kada je odlučio da kamatu sa četiri posto poveća na 10 odsto mjesečno i da je umjesto u dinarima isplati u devizama, usljedila je opšta pomama. Građani su masovno pohrlili da devize oročavaju pravo kod njega. Prodavali su se stanovi, kuće, imanja, stoka, automobili sve ono što je moglo da donese devize koje bi se oročile, a onda bi se lijepo živjelo od kamate.

Istina, finansiranje tolikih kamata bilo je moguće jedino uz nabavljanje proizvoda poput nafte koji su donosili ogroman novac, pa je u tu svrhu osnovana firma Jugoskandik-Petrol koja je naftu nabavljala po cijeni od 0,35 feninga, a u Srbiji se prodavalo za 0,8 feninga po litru. Iako se na uvoz nafte morala platiti carina, porezi po kumulativnoj stopi od 160 posto, on je plaćao po stopi od četiri posto.

Za građanski rat koji je planuo u Hrvatskoj, Jugoskandik je počeo da nabavlja i pojedinu vojnu opremu, pancire, šljemove, i komunikacionu opremu, mada je Gazda Jezda tvrdio da nikad nije prodavao oružje. Kapital se sve više uvećavao, stekao se utisak da postaje veoma moćan pa je početkom 1992. godine dobio nadimak Gazda Jezda. Sa velikom količinom novca došla je i moć, pa je odbio da uplaćuje NBJ obaveznu deviznu rezervu. Pričalo se da je počeo sprovoditi selekciju komintenata prema dopadljivosti, pa je njima ekspresno isplaćivao kamatu na oročene devize.

Na Svetom Stefanu

U proljeće 1992 odlučuje da ode u Crnu Goru gdje pronalazi utočište i nastavlja biznis uz dogovor sa tadašnjom vrhuškom. Tad je pukla vijest da je Gazda Jezda zakupio ostrvo Sveti Stefan i dva luksuzna hotela u Miločeru na pet godina za sumu od 570 miliona maraka. Plan Gazda Jezde bio je da zakupljeno područje pretvori u bescarinsku zonu. Na svečanoj predstavi potpisivanja ugovora crnogorski zvaničnici se nisu pojavili, a kasnije je istraživanjem novinara utvrđeno da je Gazda Jezda uplatio sumu od sedam miliona dolara na ime zakupa, a dva miliona na obnovu, a još pet miliona dolara investirao u mito za rukovodice. Osim ovog, sa Vladom CG sklopljeni su i ostali poslovi pa je tako Jugoskandik dobio na raspolaganje sve naftne terminale i pet benzinskih pumpi. Dobit je dijeljena na ravne časti pola-pola. Sličan aranžman sklopljen je i u Srbiji sa Skupštinom grada Beograda kada je na korištenje dobijeno 15 benzinskih pumpi, a zauzvrat uplaćeno četiri miliona maraka. Ubrzo je Jugoskandik postao ekskluzivni snabdjevač benzinom države koja je potonula u totalnu blokadu.

Fišer – Spaski

Sa uzrečicom “Nek se valja” Gazda Jezda je volio da gradi imidž neobičnog preduzetnika. Ostao je upamćen kao donator Dječije klinike u Tiršovoj kojoj je poklonio milion maraka. U februaru 1992. postao je sponzor fudbalskog prvenstva Jugoslavije, ali ono po čemu će ostati zauvijek upamćen, osim po prevari štediša, je organizacija „reprize“ šahovskog meča stoljeća između Bobi Fišera i Borisa Spaskog. Napravio je senzaciju vrativši genijalnog američkog šahistu iz duboke izolacije u žižu svjetske javnosti i to u vrijeme kada su na snazi bile najteže sankcije i blokada zemlje. Zbog toga je dospio na crnu listu Stejt Departmenta.

Za to vrijeme u banku je nastavljeno i dalje da se ulaže, kamata od 10 posto se isplaćivala redovno, a povjerenje građana je bilo ogromno. Deponovana sredstva su rasla po 30 miliona maraka mjesečno. U januaru 1993. kamate na oročene devize skočile su na 14 posto, međutim tad je nastao problem. Pošto je novca za finasiranje štediša bilo sve manje jer su se i prilivi počeli smanjivati došlo je do pucanja lanca. Gazda Jezda nije uspio ni zlatnicima da rješi probleme. Ulagači su na vrijednost 100 posto uloženih deviza dobijali 60 posto vrednosti zlata. Uprkos svemu tome štediše su i dalje masovno ulagale novac i činilo se kao da se bajka nastavlja sve dok nije uslijedio slom.

Početak sloma

Taj slom uslijedio je u noći 7. na 8, mart 1993, kada Jezdimir Vasiljević napušta Srbiju. On u svom automobilu i pratnjom prelazi u Mađarsku.

-Nisam pobjegao. Izašao sam da bih nastavio borbu protiv državnog kriminala-, rekao je Gazda Jezda kada se uključio u program državne televizije.

Gazda Jezda je uvjeravao građane da će banka nastaviti da radi, međutim umjesto smirenja nastao je očaj, panika i haos. Ljudi su masovno jurnuli na poslovnice ove banke kako bi uspjeli bar da spasu nešto. Kolone ljudi su satima stajale po hladnoći čekajući da spasu svoju ušteđevinu. U trenutku kada je otišao, obaveze prema štedišama iznosile su 312 miliona maraka. Neki srećnici su uspjeli da izvuku svoj novac jer je banka imala sredstva da im isplati, ali onda septembra 1993 slijedi slom, rashodi počinju da se uvećavaju, ljudi zahtjevaju i glavnicu i isplatu kamata, novca je bilo sve manje, a priliv novih štediša bio je prekinut. Ono što je ostala enigma do dana današnjeg bilo je šta je Gazda Jezdu natjeralo da ode iz zemlje: da li prijetnja, da li nekom nije želio da plati reket, da li se zamjerio tadašnjem predsjedniku Slobodanu Miloševiću jer je imao i političke ambicije, do kraja nikad nije razjašnjeno iako je banka bila daleko od bankrota. Kada je otišao iz Srbije, Gazda Jezda je ostavio vilu na Senjaku vrijednu dva miliona dolara, kuću na Banjici, stan u centru Beograda, dvije televizije, učešće u jednoj televiziji , 124 luksuzna automobila, devet kamiona. Ostalo je zabilježeno da je živio u Mađarskoj i Izraelu odakle se javio 1994. i opet obećao da će vratiti pare štedišama, a zatim u Kolumbiji, Ekvadoru, pa i u Rumuniji.

Sva bjekstva Gazda Jezde

U Srbiju se Gazda Jezda vratio februara 2001. godine, prinudno, kada je prilikom povratka sa Kipra uhapšen na beogradskom aerodromu. U pritvoru je tada proveo devet mjeseci, a pušten je 22. oktobra 2001. kada je sud odlučio da prihvati jemstvo, hipoteku na jednu kuću na Dedinju u iznosu od 500.000 evra, koja se ne vodi na njegovo ime. Poslije Vasiljevićevog ponovnog bekstva iz zemlje to jemstvo je propalo tako da založena kuća data na javnu prodaju.

Drugo hapšenje Gazda Jezde uslijedilo je aprila 2009. u Holandiji, po potjernici Okružnog suda u Beogradu iz 2007. Izručenje je trajalo skoro godinu dana jer je Gazda Jezda pokrenuo žalbu i kako se tvrdilo, pokušao da izdejstvuje da bude izručen Ekvadoru čije je državljanstvo posjedovao. Međutim izručen je Srbiji marta 2010. Vasiljević je sa aerodroma sproveden u pritvor Okružnog zatvora u Beogradu. Prilikom saslušanja ispred suda okupile su se prevarene štediše koje su tražile da Vasiljević bude pušten iz pritvora te da im isplati deviznu štednju koja im je propala. Vasiljević je u pritvoru proveo četiri i po godine. Presudom od 20. februara 2013. Vasiljević je osuđen na pet godina zatvora. Iz pritvora izlazi odmah jer je odslužio četiri i po godine. U zatvorsku kaznu Vasiljeviću je uračunato vrijeme koje je bio u pritvoru, i to u tri navrata, tako da je prvostepena presuda gotovo pokrila vrijeme koje je u njemu proveo. Da je rođen pod srećnom zvijezdom vidjelo se kada je 15. aprila 2013. počela primjena novih odredaba Krivičnog zakonika po kojoj je prekvalifikovano djelo za koje je Vasiljević osuđen i zaprijećena blaža kazna, pa zastarjelost ne nastupa poslije 30 godina (2023), već 6. marta 2013, tačno 20 godina od kada je pobjegao prvi put iz Srbije. Vasiljević je usljed zastarjelosti, u jesen 2013, oslobođen optužbi za pljačku 18.000 štediša.

Te 2013. obreo se u Čačku, gdje je živio u stanu jednog prijatelja, kada je najavio da planira proizvodnju raznih rakija i da traži proizvođače alkoholnih pića za ovaj posao. Međutim, Gazda Jezda oktobra iste godine ulazi u rijaliti Farma na TV Pinku. Čim je ušao u rijaliti, Vasiljevića je dočekala pjevačica Zorica Marković i pitala ga kad će da joj „vrne“ 17.000 maraka koje je uložila u Jugoskandik. Zbog buke oko njegovog ulaska na farmu istjeran je pet dana kasnije iz rijalitija i od tada je navodno u Njemačkoj.

Srbija je posljednji put za Gazda Jezdu čula prošle godine kada se javio za jedan tabloid i dao kraći intervju u kome je za propast optužio aktuelnog predsednika Crne Gore Mila Đukanovića. Rekao je da mu je on srušio „bankarsku imperiju kada je preoteo naftu kojom je trgovao“.

–Uzeo mi je 140 miliona maraka u gorivu kojim sam trgovao. Takođe, nestalo mi je devet miliona, koliko sam imao u banci u Crnoj Gori, a potrošio sam i još desetak miliona na sređivanje Svetog Stefana. Kada mi je uzeo naftu, u Crnoj Gori se pričalo da postoji Milova i Jezdina nafta. Onda je Milov brat, koji je gliserom švercovao cigarete i unosio gorivo, otvorio banku, koja je ubrzo propala, a država je morala da snosi troškove– rekao je Vasiljević u intervjuu.

Vasiljević je rekao i da mu Srbija uopšte ne nedostaje i dodao da je tužio državu da mu plati 165.000 evra, zato što je proveo četiri godine protivzakonito u zatvoru. Kao i da mu je odbijena tužba, pa se žalio Vrhovnom sudu i najavio da će da ide do Strazbura ako bude odbijen.