SAŠA KNEŽEVIĆ: Pustite djecu da polete
Autor: Saša Knežević
#studirajsrpski
Prije tri decenije, ili možda prije tri vijeka, bio je jedan Crveni karanfil i matursko veče. Po tome bi se dalo zaključiti da su moji ispisnici sada već stari ljudi. Živo mi je sjećanje na dvadesetu godišnjicu mature moje majke, na tridesetu je nisu ni zvali, možda nije ni imao ko. Ja nikada nisam išao na te godišnjice, nekad i negdje, nešto me je davno rastavilo od mojih drugara iz klupe. Sa nekim od njih sam upisao i fakultet, da bih ga završio sa nekim drugim drugarima od kojih me nikakvo nevrijeme nije, niti će ikada rastaviti. Na studije sam otišao sa potvrdom iz Vogošćanske brigade koja me je pet godina čuvala od svakojake mobilizacije i sličnih zaraznih boleština devedesetih. U Sarajevu sam studirao Svjetsku književnost. Znam da se moj otac nikada nije slagao sa mojim izborom studija. Nikad mi to nije rekao, jer se to ne govori onom koga voliš. U Novom Sadu sam se prepisao na Srpsku književnost i jezik, jer za Beograd nikad nisam bio dovoljno dobar, na čemu sam im vječno zahvalan.
Trideset godina sam apatrid, otadžbina i dom mi je tamo gdje je bila i Šantiću. Da sam pitao oca, ko zna šta i gdje bih postao to što bih postao. Ali on je prećutao. Pustio me je da sam postradam, ne uplićući svoje neostvarene ambicije u moje preplašene snove. Za svaku svoju grešku sam sam sebi kriv, za svaki svoj uspjeh sam sam sebi zaslužan. Otac nije ni mentor, ni mecena. Stoga, roditelji, pustite svoju djecu da polete, da odlutaju, da zalutaju, da vam se vrate ili se nikada ne vrate, da studiraju ono što žele, sutra će možda poželjeti nešto drugo, pustite ih da slupaju nos, na mladu je, zarašće. Niste vi ništa pametniji od njih, vaša je pamet samo malo starija. Pomozite im, ako možete, ako ne snaći će se i sami. Kad sam ja studirao plata moje majke je bila dostatna za paket šibica. Zahvaljujući dobrim ljudima nikad nisam bio gladan, za više, a uvijek vam treba više, pogotovo kad ste mladi, ja sam pisao. Izučio sam zanat naporedo sa onim što sam naučio na fakultetu. Ovaj tekst sam napisao prije dvadeset i pet godina u novinama koje su se zvale „Javnost“. Javnost je odavno zamrla, ali iza svake riječi (čak i pogrešnih) i svake misli (čak i grešnih) i dalje stojim, jer sam ja isti taj student Srpske književnosti i jezika samo mi je pamet malo starija.
