Crvena zemlja (Pisma majci iz tuđine)
Prije nekoliko dana objavili smo kolumnu Saše Kneževića u kojoj se podsjetio svoje kolumne od prije 25 godina. Zbog velikog interesovanja, objavićemo je u ovoj formi.
“Pisma majci iz tuđine” bile su kolumne Saše Kneževića koje su izlazile u listu “Javnost” 1995. godine.
Autor: Saša Knežević
Draga majko
Prošlo je, evo, četiri mjeseca otkako se nevidjesmo i nečusmo. Što se ne vidjesmo nije ni čudo, daljina je to, ali što se ne čujemo čudo je. Čuo sam da sad sva pisma čitaju, pa ti zato o politici neću pisati.
Beograd je ovih dana hladan. Ne znam je li svima tako ili je to za mene nekako posebno studen. Nigdje sunca. Ako ima Boga, možda je kod vas pobjeglo. Koga sunce u Beogradu da ogrije? Djecu jedino. Djeca ništa ne znaju. Zato ona jedina ne ćute. Ovdje se djeca svugdje igraju, na ulici, u parku, pred školom. Ne boje se mina (ovdje se bacaju kašikare), ni snajpera (ovdje se puca iz pištolja), čak ni aviona.
I nad Beogradom lete strani avioni. Veliki, bijeli. Oni ništa ne izbacuju iz vazduha. Fino slete na aerodrom i prospu đubre po Beogradu. Sve to prenosi televizija. Ovdje im ne treba CNN domaća TV se usavršila u pravljenju spektakla.
Možda se sjećaš kad je kod nas bila Olimpijada. Ovdje je nedavno bio Olimpijakos i to je bio mnogo veći spektakl od onog kod nas. Oni su vrlo važni, jer su iz Grčke, a Grci su izmislili Olimpijadu. Ne sjećam se da li je tu bio predsjednik Jugoslavije (tako se sad Srbija zove), ali ti moram reći da je on mnogo fini gospodin. Pametan je, nosi naočare i brkove i sad je počeo da putuje po svijetu. Sletove mu tamo prave kad dođe. Svugdje ga vole gdje god ode i uvijek kad se vrati priča da će rat brzo prestati. On misli na taj rat u Bosni. Ja naviko da govorim Bosna.
Neki pričaju ovdje da će Bosna opet u Jugoslaviji biti. Ne znam za Ercegovinu, ali oni pričaju da će nam opet prišlepati Sloveniju i Hrvatsku. Meni to u početku biko smiješno. Đe to poslije svega može, ali vidim ovo ozbiljni ljudi, stariji, još komunisti. Znaš ti kad komunisti na nešto zavru da će to tako biti ili njih neće biti. Dabogda ih ne bilo.
Tetka je izašla sa Alipašinog i sva se nekakva prosula. Kaže da je srela Hasana i Muberu i da im je žao što smo mi iz svojih kuća pobjegli. Voljeli bi ljudi da smo u njima bili dok su ih palili. Ovako ih valjda strah pored ruševina proći. Čudi me da mene nisu pozdravili. Ja sam im vazda jaja na Vaskrs nosio. Drugu djecu bilo stid. Mene nije. Domaća jaja krupna, još u crveno farbana. Sad nam je zemlja u crveno ofarbana. I nebo, tamo duše ratnika odlaze. Nebo nad Beogradom je sivo. Nečija je duša siva, srce se nekome u pepeo pretvorilo dok naš narod krvari.
Ti mi se čuvaj. Jedina si mi ti ostala.
