Borka Pejović Božović: “Voljeti, to je jedino važno”
Autor: FILTER/ V.P
Da riječi mogu biti slađe od meda a ugodni razgovori melem i lijek za dušu, dokazala nam je likom i djelom današnja sagovornica. Veliki zaljubljenik u prirodu i cvijeće, po struci trgovac a po duši pjesnik – Borka Pejović Božović.
Borka Pejović Božović, rođena je 1943. godine u Čelebićima kod Foče. Živjela je u Zagrebu, Radlju, Dravogradu i Prevalju (Slovenija) a od 1970. do 1996. u Sarajevu. Duži niz godina nastanjena je u Palama u kojim neprestano stvara djela za koja ne postoje ni vrijeme ni prostor.
Ljubav ka poeziji, slikarstvu, prirodi ali i umjetnosti uopšte javlja se još od njenog ranog djetinjstva, za čijim trenucima često čezne i rado ih se sjeća. Oduvijek je željela biti drugačija, unikatna, jedinstvena, biti svoja. Upravo je ta želja vodila ka pisanoj riječi, ka stihovima, poeziji i zbirci simboličnog naziva “ Iz moje duše.” A, njena nam je duša rekla sljedeće:
“Poezija je za mene pražnjenje bića. Kroz pisanje se čovjek ogoli, otkrije, istakne sva svoja osjećanja. Lirika je strast i prokletstvo, isto kao i ljubav. Ovi stihovi su stvarani iznutra. Iz duše.
Ono što me istinski čini srećnom, jeste spoznaja da sam ostavila neizbrisiv trag i nešto što će me zauvijek otrgnuti od čeljusti zaborava, a to je upravo ova zbirka osjećanja. Imati nešto slično pokloniti djeci i unucima kao i svim budućim generacijama, je beskrajno zadovoljstvo i blagoslov” naglašava Božovićeva.
Sve o čemu Borka piše, je u znaku ljubavi, čistote duše, čistote srca, jednog bića, jedne žene. Tračak melanholije, tuge, ponekad i dovoljno neizrecivog bola je nešto što se konstantno provlači i nečujno šunja kroz napisane stihove. A, čekanja, ona su tek nešto posebno, čak i ako su uzaludna, ali ništa nije ‘zalud ako čekaš ljubav, o čemu svjedoće i sljedeći stihovi:
“Čekaću te na onom svijetu,
Zuriti se nemoj za godina trista.
U haljini bijeloj čekaću tvoj prsten,
Poznaćeš me lako, ja ću biti ista.”
“Ljubav, to je najplemenitije stanje uma, tada je čovjek cio.” Ovim riječima, nam ova poetska duša kazuje naravoučenije, ili poruku o životu.
“Jedino što je važno, jes voljeti. Ljubav je nešto najljepše u čovjeku, pa maker ona bila i neuzvraćena. Ljubiti i voljeti…ali voljeti i kad nisi voljen, to je već vještina koju savladuje tek odabrani.”
“Nisam žena za prkose”
“Vrijeme sve liječi”
“Poklonjene misli”
“Zašto nisi pored mene”
Su samo neki od brojnih naslova ove zbirke poezije.
Naš razgovor se završio uz osmijeh i obećanje da će novih stihova biti više i da neizbrisivi tragovi duše na papiru tek predstoje.
I, čuvajte dušu, poezijom!
