Ispovijest bivšeg oficira HVO-a: Doktor Laza mi je spasio život pa donio flašu viskija

Izvor: Glas Srpske/D.Momić

Nazvao me jedan veliki prijatelj, uz samo jednu kratku rečenicu: “Umro nam je doktor Laza!” Čitav dan mi je ta rečenica odzvanjala u ušima i ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti! Moj prijatelj, brat, ljudina, doktor i opet naš Lazo…

Ovim riječima od doktora Miodraga Lazića, “hirurga napaćenog srpskog naroda”, kako se sam potpisao u posljednjoj poruci prije nego što ga je u utorak ujutro u niškoj bolnici pokosio virus korona, oprostio se nekadašnji funkcioner HDZ-a BiH, bivši predsjednik FBiH i predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta BiH i ratni komandant Hrvatskog vijeća odbrane Niko Lozančić.

– Umro je jedan veliki čovjek i još veći humanista! Otišao je u vrijeme koje kao da je sam birao! Skromno i tiho, bez pompe, a mnogima je pomagao i pomogao! U teškim vremenima bio si doktor i čovjek… U teškim vremenima napustio si ovaj pokvareni svijet! Počivaj u miru, brate Lazo, i neka ti je laka zemlja – napisao je Lozančić na svom “Fejsbuk” profilu.

Ovaj bivši komandant HVO-a za “Glas Srpske” govori o poznanstvu sa doktorom Lazom i o tome kako mu je u vrijeme najvećeg ratnog vihora 1993. godine spasio život u ratnoj bolnici “Žica” u tadašnjem Srpskom Sarajevu.

– Ranjen sam u sukobu HVO-a i Armije BiH u Kaknju i dovezen u bolnicu “Žica” u teškom stanju. Otkud ja kao oficir HVO-a u srpskoj bolnici je malo duža priča, ali ono što je mnogo bitnije od svega toga je lik i djelo doktora Laze. Samo onaj ko ima sreće u životu sretne jednu takvu ljudsku gromadu, a ja sam imao tu sreću. To što mi je bukvalno spasio život je posebna stvar, ali i da to nije uradio, ja bih bio hendikepiran i siromašan da nisam upoznao takvog čovjeka – kaže Lozančić.

On se prisjeća jedne nevjerovatne situacije koja se dogodila svega par dana poslije operacije koju je preživio samo zahvaljujući doktoru Lazi.

– Nekih sedam dana poslije operacije ležao sam u bolnici, razmišljao o svojoj porodici i o tome da li ću je ikada više vidjeti. Dok sam tako ležao, naišao je doktor Laza i upitao me: “Šta je, šta si se zamislio?” Nisam mu rekao da razmišljam o tome hoću li na kraju izaći živ iz bolnice, jer bez obzira što je sve bilo korektno, ne samo s njegove strane, nego od svih u bolnici, razmišljao sam o tome ko zna na šta se sutra može okrenuti i kako mogu završiti. Zato sam mu rekao da razmišljam hoću li ikad više sjesti u kafanu i popiti viski i “kolu” – prisjeća se Lozančić.

Kako sam to rekao, nastavlja on, doktor Lazo se okrenuo i otišao.

– Poslije par minuta ušao je u sobu sa tacnom na kojoj su bile flaša “Džek Danijelsa”, dvije čaše i dvije flaše “kole”, a preko ruke je imao bijelu krpu kao konobar. Nasuo je viski u čaše i meni pružio jednu. Da budem iskren, mislio sam da me provocira, pa sam ga onako bojažljivo upitao “ide li viski sa lijekovima” i pogled sam skrenuo prema dvije boce infuzije koje su mi visile iznad glave. A on se nasmijao i rekao: “Ajde bolan, ja sam ti to propisao. Smiješ popiti jedan, neće ti škoditi.” Stresao je viski, a onda i ja za njim. Tad mi je dodao flašu i rekao: “Sakrij ovdje negdje, popiće ovi banditi, nek imamo nas dvojica po jednu kad navratim.” Ostao sam mjesec dana u bolnici i za to vrijeme smo popili taj viski, a ja danas pričam s vama samo zahvaljujući njemu – kaže Lozančić, dodajući na kraju da je nebrojeno puta u društvu pričao o tome i da svi njegovi poznanici znaju kakva je ljudina bio njegov prijatelj i brat doktor Lazo.

Kontakt

Poslije mjesec dana u “Žici”, Lozančić je prebačen u Hrvatsku, a kasnije je uspostavio kontakt sa doktorom Lazom, koji je poslije rata par puta bio kod njega u Kaknju.

– Posljednji put smo se vidjeli prije par godina, ali smo se redovno čuli telefonom, a posljednji put oko pravoslavnog Božića – kaže Lozančić, dodajući da “ništa od ovoga što se objavljuje o njegovoj ljudskoj veličini nije preuveličano, jer nema dovoljno riječi kojima se može opisati kakva ljudina je bio doktor Lazo”.