Čemu nas je učio Hans?

Autor: Bojana Marković

Onako kako počinju sve bajke, počinjem i ja priču o dječaku koji je rođen nekada davno, na dalekom sjeveru Danske, na ostrvu Fin u malom mjestu Odense. Rođen je davne 1805. godine u siromašnoj porodici koja je živjela od male obućarske radnje. Nazivali su ga ružnim, neobrazovanim i neuglednim, ali to ga nije spriječilo da sanja najljepše snove i pretoči ih u najljepše bajke prevođene na 40 svjetskih jezika. Na današnji dan rodio se tvorac vanvremenskih bajki Hans Kristijan Andersen. Napisao je preko 150 priča, a bez sumnje svi smo čitali “Palčicu”, “Malu sirenu”, “Ružno pače”, “Princezu na zrnu graška” i mnoge druge. Čitali jesmo, ali smo pouke nažalost zaboravili.

Čemu nas je učio Hans?

Hans je oduvijek sanjao o idealima koji su mu bili nedostižni. I nakon dva vijeka, one koji sanjare nazivaju ludima. Tako je bilo i u njegovoj priči. Svoj prvi roman “Improvizator” objavio je sa trinaest godina. Sputavan od strane kritičara i publike, zanemaren, napušten, usamljen i često sam, sve nagomilane iluzije i želje skromno je prenosio na papir, ne sluteći da će ga baš one poslati u nezaborav. U bilješkama o piscu kažu da mu je otac napravio pozorište lutaka, a kako nije imao priliku da glasno kaže šta misli i sanja, svoj duh, emocije i karakter sašio je u platna lutaka. Rano ostaje bez oca, a majka koja je ljudima prala rublje za sitan novac, nastavlja da brine o Hansu. Od sakupljene ušteđevine on uspijeva da završi školu i upisuje fakultet. Upoznavao je brojne slavne ličnosti, putovao Evropom, a uz to nastavio da piše romane, predstave, priče i bajke. Nastaju njegova najpoznatija djela: “Mala princeza”, “Princeza na zrnu graška”, “Nove bajke i priče”, “Djevojčica sa šibicama”, “Slikovnica bez slika” i mnoge druge. Ubrzo su ga prozvali “kraljem priče”, a on kao i njegovo “Ružno pače” sa kojim se očigledno poredio i čiju je sudbinu sam živio, postaju bijeli labud, oličenje iskrenosti, dobrote, ponosa i inata.
Ako ste se bar malo zamislili, nakon ovih redova, želim da tu ostanete na kratko. Sjetite se koliko ste puta odustali od svojih želja, ambicija i snova? Koliko puta ste se predali nemoći, a da se i ne pokušate izboriti za ono dugo sanjano, skriveno u hodniku podsvijesti? Odustali ste, jer je tako lakše. A snovi i želje bježe od onih čije srce nije spremno da klija, raste i nadraste oblake.

Ja sam ono dijete koje bi reklo da je car go!

Od svih Andersenovih bajki, onu koju čitam i u tridesetim, izdvojiću danas. Vi koji niste, toplo Vam je preporučujem. Riječ je o bajci “Carevo novo odijelo”. Sad se vjerovatno pitate zašto baš nju. Priča počinje ovako. Živio jednom jedan car koji je smisao života vidio u lijepim i raskošnim haljinama. Njegovi vidici nisu micali dalje od pojma ljepote i opipljive materije. Kako bi iskoristili slabost vladara, varalice su smislile način da zarade gomilu para tako što će caru sašiti novo, nevidljivo odijelo. Bilo je satkano od čudesnih tkanina, sa posebnim svojstvom, da su nevidljive samo glupima. I tako su varalice danima šile odijelo bez rukava, kragne i nogavica. Svi koji bi došli da vide kako teče posao, izvjestili bi cara da odora samo što nije gotova. Bježeći od same pomisli da su glupi, ubjediše i sebe i vladara da kreacija postoji. I tako, dan po dan, dođe i onaj u kom car zajedno sa cijelom svitom prohoda odajama potpuno go. Svi su se divili neviđenoj gluposti, dok jedno dijete nije uzviknulo “Car je go!” Sad Vas pitam, možete li prebrojati careve koji danas vladaju? Koliko je onih koji bi bez srama goli hodali, nepriznavajući svoju glupost, neznanje, pohlepu i malodušnost. Već kad ste ih prebrojali, osvrnite se i na one koji nose nevidljivi plašt, lažno se osmjehuju, lažu, obmanjuju, tapšu po ramenu, cinkare, ogovaraju i tužakaju. Broj do kojeg ste došli nesumljivo ima više nula. Pokušajte dosegnuti koliko je veselih dvorjana, koji za šaku novca kupuju strah. Ima i njih. Znam.

Odvajam dva puta “enter” , pa ću da Vas zamolim da zamislite dijete. Glas savjesti, iskrenosti i neiskvarenosti. Mjesto mu nije u prethodnom poglavlju. Lišeno je ambicija povezanih sa materijalnim svijetom. Jedino se dijete usudilo da kaže istinu. Znači da je i hrabro. I da Vas ne zamaram više. Koliko je djece među nama? Ko je uspio da u svom životu izvuče pouke kojima su nas učili od malih nogu? Malo je onih koji su spremni da se trgnu iz svijeta laži. Čak i onda kad prihvate istinu, ona više nema nikakav uticaj na laž, jer je njen korijen duboko u temeljima društva.

Na kraju, ako ste dokoni, uzmite svoju omiljenu bajku i pročitajte je ponovo. Saberite i oduzmite gdje ste prevarili dijete u sebi, a u danima koji dolaze pokušajte mu se odužiti za sve što je ono dalo Vama i svijetu.