Sjećaš li se Vučka i Olimpijade?

Autor: Branko Nikolić

Uz dozvolu autora knjige, objavljujemo odlomke iz romana “Levat” Branka Nikolića.

…

Jedino se vrijeme za Olimpijadu moglo poredit sa ovim. Sjećaš li se Vučka i Olimpijade? Ja se vazda sjetim, eto tih nekih pola godine prije i tih nekih dvanaest dana Olimpijade što je smjestilo naš grad na svjetsku kartu. I danas me ljudi iz mnogih dijelova svijeta pitaju, a i sami pričaju o toj Olimpijadi iz februara osamdeset četvrte godine.

Ovako je bilo… prijavio se ja za poso u UPI-ju, položio test engleskog i počeo pripremni period sa radom u kafe SKI u Robnoj kući Sarajka. Tu me odmah ovi stariji prifate, uvedu u poso, cjenovnik oficijalni, kola 20 dinara, recimo. Naš interni cjenovnik kaže da je 30 dinara i tako sva ostala pića. E naveče se predavo pazar šefu i na pazar dodaš 15 posto, nas 8 konobara i šankera u smjeni, dvije smjene i eto pilava.

Prebace me na Dobrinju u restoran Vučko, tu su jeli ovi što su radili na Olimpijadi plus ono ala kart, po narudžbi. E ja skupljo one kupone od ovih što su jeli pa uvaljivo ovim ala kart i tako sam imo po danu 30 – 40 ručkova.

Jednom mi dođe društvo, njih šesnaest, Holanđani, čini mi se, sastavili stolove i traže jelovnik. Objasnim im da nemamo, al preporučim ono od ručka, imo kupona kolko oš i svi uzmu jedno od ta tri jela, piće i kafe. Trčo ja oko njih i gotivio ih jer opet šesnaest ručkova u padže. Kad viče ovaj jedan što sam najviše pričo s njim: ”Haj naplati.” A ja naučio ko kod nas vazda jedan plaća. Saberem sve ručno, nadodam još pića, pa i poigram se malo s cijenama. Reko ako prođe, na konju sam. Ćurim ja kroz kuhinjska vrata, onaj što je pito za račun gleda, pa još nako dvoje-troje gledaju u onaj račun, pa nešto pričaju, pa se zgledavaju. U reko, popušio sam ga. Izađem u salu, al ne gledam prema njima, ko ono imam posla na drugom kraju, žurim. Kad taj što je tražio račun viče: ”Hodi, evo”, i vidim iz daljine stavio ono što sam tražio i još najveću novčanicu tada sa strane. ”Hvala”, kažem, ”ostavite tu, pa ću ja pokupit kasnije.” Odoše oni, a mene sve nešto strah, kad i zadnji se poče odmicat od stola, priđem i vidim da ih je svih šesnaest napravilo istu proceduru – šesnaest puta plate račun, plus šesnaest puta bakšiš u najvećoj novčanici. Tito dragi, mogo sam dobar polovan auto kupit za te pare.

Naveče sam radio u tom istom restoranu, ali u baru i bilo puno. Niđe nikog osim ovih što su radili na Olimpijadi. Jedan dan dođe jedan sa punim kamionom đusa od narandže, Dirtmajers se zvao đus, i zamoli me da to dijelim džaba gostima, ono ko reklama od firme. Još meni dade jaknu zimsku, novu, i na njoj piše Dirtmajers, na džepiću, ono ko za uslugu. Oću, kako neću. I gosti su bili zadovoljni ukusom đusa, a ni moja cijena, ono upola od UPI-jeve im nije bila mrska. Bogami, trebalo mi je dobrih sedam dana da podijelim onih četrdeset kartona u pola cijene. Što ti je ta Olimpijada bila.

A eto, šta mi je tad bilo, nekih 18 godina i nešto, sa onim sarajevskim forama, najljepši, najjači, najpametniji, ma nisam se umišljo, tako sam se osjećo. E sad, nešto se upitam, otkud mi takvo razmišljanje? Pošto se sad poslije tolikih godina ne smatram ni lijepim, ni jakim, a najmanje pametnim, kako sam onda tako mogo razmišljat i kako su onda neke vrijednosti bile drugačije, a nekako opet iste.

Nisam mogao shvatiti kako se provode ti stranci kod nas? Šta je provod za njih? Ulice su bile potpuno puste poslije 18 časova. Nije to ometao ni snijeg od nekih 70 centima što je zapado noć pred Olimpijadu. Sjećam se jedne stare Dubrovčanke, hostese, što je rekla: ”Ah ti Gospe, bit će ovo mediteranske igre”, a sutradan nisi mogo nać zimske jakne i bunde za kupit, sve se rasprodalo za dan.

Jedne noći sam prepješačio do Aneksa. Taksija niđe zglave. Uhvatim neki autobus u Nedžarićima koji me izbacio kod Hepoka, e ja preko mosta pa prema “Brdu ljubavi”. Niđe živog roba na ulici, a nije bilo više od 23:00. Snijeg zapado, ulice čiste od snijega ko nikad, kad izleti drot preda me.
”Ličnu!”
Ja mu dam.
”Štaš ovde?”
”S posla.”
”Kakav pos’o?”
”Na Dobrinji.”

Tek se ja sjetih da mu pokažem akreditaciju, to smo imali svi koji smo radili sa nečim oko Olimpijade.
”E hvala, druže”, reče drot i salutira mi.
Kako sam se osjećo velik i ponosan što sam dio tog događaja te nastavim kući.

Sjećaš li se te godine za Olimpijadu kad su na Čaršiji zavrnuli onog glumca Kirk Daglasa za hiljadu dolara il kolko ono bi. Nije on to ni skonto, još gazdi i bakšiša ostavio, nego ga hostesa iz pratnje uvalila. Novine pisale o tome. Nama na poso dolazili hale da nam drže moralne pridike. Kažu iste novine nakav šeik u Holideju dijelio svom osoblju po sto dolara svaki put kad ih je sreo i o tome su pisali.

Al jok, ne valja nam ni taka zemlja, pa eto, dobili smo šta smo tražili. Dobro su bolan ljudi govorili: ”Čim je Tita zabolila noga, trebalo je ovu državu napustit”. Joža Zagorac, pomislih samo, svemu je on kriv i tome što sam ja tu gdje sam.