“…i poželjela sam da se vratim u Rusiju!”
Autor: Nataša Lalović, doktorand na Državnom institutu za ruski jezik „A. S. Puškin“, Moskva
Sjećam se sebe te godine… Uzavrela glava, osamnaest godina, a treba izabrati profesiju, životni put. Savjeti su se dijelili na: „izaberi nešto perspektivno“ i „izaberi ono što voliš“. Ali, ko može biti toliko vidovit da zagleda u perspektivu budućnosti i toliko osviješćen da zna šta će voljeti godinama, decenijama i cijelog života?! Ja tada nisam bila ni vidovita, ni pametna, već sam željela neku promjenu.
Poslije osam godina učenja engleskog i njemačkog jezika, upisati se na Studijski program za ruski i srpski jezik i književnosti, pritom ne znati čak ni ruski alfabet – bilo je dovoljno blesavo. I mogu da razmišljam o tome s lakoćom tek sad, kad je to iza mene. Moje nevješto sklapanje rečenica na ruskom jeziku i nije bilo baš uvijek simpatično, posebno na ispitima! Da li iz inata, talenta ili čega god, bila sam uspješan student. I, kad sam osjetila da se loptica zakotrljala, upisala sam i doktorske studije. Željela sam usavršavati se u Rusiji, ali nisam znala kako doći do toga, a malo sam se i plašila (jer nije mi više osamnaest).
Prvo sam 2018. godine bila na programu za usavršavanje nastavnika ruskog jezika u trajanju od mjesec dana u Sankt Peterburgu. I poželjela sam da se vratim! I sada sam u Moskvi na Državnom institutu za ruski jezik „A. S. Puškin“ na doktorskim istraživanjima. I ni sama nisam svjesna prilike koju imam, dok ne sjednem u salu Ruske državne biblioteke, koju od milošte zovu Lenjinka, i ne počnem da tražim potrebnu literaturu, a ispostavi se da je to spisak bez kraja. I nema veće sreće za istraživača, nego kad mu je sve to dostupno. Lenjinka je čitav jedan grad nauke, otvoren i besplatan svima koji čitati žele.
A Rusi zaista još čitaju. Ljudi idu sa pijace, sa kesama u rukama i svrate u Lenjinku da sjednu i pročitaju štošta. U metroima još ima ljudi svih uzrasta, koji listaju knjige ili čitaju na elektronskim uređajima. I, kao najljepšu osobinu Rusa ću da navedem njihovo lijepo izražavanje i kulturno ponašanje. Čini mi se da svaki Rus, koji ima bar osnovno obrazovanje (a ni to nije pravilo) u svakom momentu vam može izražajno izrecitovati nekoliko stihova, možda čak i napisati. Tako im zavidim!
Ipak, Rusi i njihova država se ne daju idealizovati. Previše je sve raznoliko da bi bilo ili očaravauće ili razočaravauće. U jednom danu u Moskvi moguće je osjetiti i velikodušnost, gostoprimljivost, iskrenu dobrodošlicu prema strancu, ali i nepovjerenje, negodovanje, nepristupačnost… I kad me raduju i kad me nerviraju, imam jedan lijek – kažem sebi: „Sve je to Rusija“. Tad postanem zahvalna što sam ovdje i što imam priliku da upoznam jednu tako veliku naciju.
Volim to što se ovdje talenti njeguju. Mladom čovjeku se pomaže da pronađe svoje talente i usavršava ih. Pa ja sam nakon samo dva mjeseca u Moskvi dobila preporuku da glumim u predstavi! I sad osjetim neki nemir kad pomislim da sam igrala Juliju na sceni moskovskog pozorišta i za to dobila pohvale i gledalaca i pozorišnih glumaca, da sam na srpskom jeziku govorila ruskoj publici i da sam učila od režisera i glumca, kog sam gledala u seriji „Institut za dame“, prvoj ruskoj seriji koju sam odgledala…
Odmah prvog mjeseca upoznala sam bivše i sadašnje studente sa naših prostora. Od njih sam dobila najvrednije savjete, koji su mi olakšali privikavanje na novu sredinu. Nevjerovatno je da se do najsitnijih detalja sjećaju šta je njima bilo teško ili neobično kad su prvi put došli, prije 3, 5 ili 10 godina. Oni se kreću u različitim sferama, ali se, gle čuda, najradije sreću u kafani. Srećom, ovdje ima dosta srpskih restorana, ali me najviše iznenadilo što ima mnogo bendova i solista koji izvode naše pjesme i imaju brojnu rusku publiku. Za ovo kratko vrijeme srela sam mnogo ljudi koji se interesuju za našu istoriju, jezik, kulturu, muziku, tradiciju, običaje… Ovdje postoji Srpski folklorni ansambl „Tamo daleko“, u kojem čak polovinu članova čine stranci, a umjetnički rukovodilac i glavni pokretač svih ideja je Rumun iz Temišvara. Nema ništa ljepše nego gledati te ljude kako uče da pjevaju naše pjesme, traže prevod na ruski ili engleski (što posebno biva simpatično!), zapitkuju o nošnji ili nekom elementu u koreografiji; i gledati nas kako im pričamo o svojim običajima i tradiciji, dok nam obrazi rumene.
U februaru smo imali posebnu čast da predstavimo svoju zemlju baš u Kremlju! Među predstavnicima iz raznih država svijeta, pred nekoliko hiljada gledalaca na bini Kremlja zaigrali smo srpsko kolo i oduševili moskovsku publiku. Eto, baš tad se rodna zemlja voli i posebno se cijeni kad je i stranci cijene!Nekoliko mjeseci u Moskvi je toliko zasićeno doživljajima, utiscima, iskustvima da imam osjećaj da sam polovinu života proživjela upravo ovdje. Da mogu, sada bih čestitala onoj blesavoj osamnaestogodišnjoj djevojčici na izboru!
