Ljubiša Majdov, najuspješniji srpski džudo trener: Nemanju patriotizam vodi ka medaljama

Izvor: Glas Srpske

Ljubiša Majdov je najtrofejniji srpski džudo trener svih vremena. Zajedno sa sinovima Stefanom i Nemanjom piše istoriju srpskog džuda, a sve je počelo sa velikom željom na tavanu porodične kuće, gdje je napravio salu za trening i osnovao klub Randori.

Priznanje za najboljeg trenera Evrope dobio je 2018. godine, dok je priznanje za najboljeg trenera Republike Srpske dobio na Izboru deset najboljih sportista RS. Kao trener stigao je do svih mogućih medalja, a još je jedino ostalo da dođe do olimpijske, za šta će priliku imati iduće godine u Tokiju jer je Nemanja izborio normu za najveći sportski događaj na planeti.

Kako proživljavate Nemanjine borbe?

MAJDOV: Malo drugačije nego što drugi misle. Ne mogu tačno da opišem to što osjećam dok traje borba, jer to je neka mješavina osjećanja i nisam preemotivan, za razliku od moje supruge. Pokušam da više budem trener nego otac, da isključim emocije jer one znaju da pokvare situaciju.

Šta mu govorite tokom borbe?

MAJDOV: Gledam da li je borba krenula pravim tokom, da li treba da mijenjamo taktiku, da li dobro radi ono što smo dogovorili. Ako situacija nije povoljna za nas, onda mijenjamo plan borbe i uvijek imamo plan dva, plan tri i plan četiri. Vodim računa o preostalom vremenu, odnosno ima li dovoljno vremena za neke tehnike jer ako se spetljate i padnete, onda je tu obično kraj.

Kako se spremate za meč?

MAJDOV: Zajedno sjedimo i gledamo borbe svih takmičara, to jest način na koji rade svoje borbe. Jedan takmičar ne radi uvijek isto, već mijenja stil borbe pa se nekad moraš i prilagođavati, potom razoružati i “ubiti”.

Šta radite neposredno pred početak meča?

MAJDOV: Imamo svoje rituale i obično su vezani za motivaciju. Znam često da mu kažem da ako on pada, padamo svi zajedno – porodica, klub, država… Kažem mu ko će ako nećeš ti, te ga podsjetim na našu slavnu istoriju i kažem da zamisli da je na Košarama da brani zemlju i sve nas. Tima ga sokolim jer smo rijetki sportisti koji su dobili titule srpskih vitezova od udruženja iz Rume, pa tako moramo i da se ponašamo. Patriotizam je iznad svega i Nemanja je jedan od rijetkih koji ranjen ide na mečeve i dokazao je da takav može mnogo da postigne, dok bi drugi odustali. Najmlađi je prvak BiH i Srbije, prvi je šampion svijeta iz Srbije, prvi koji je osvojio medalju na završnom mastersu. Za njega se vežu te prve stvari kojima on ulazi u istoriju, što mu daje dodatni motiv.

Ko donosi odluku da li će se boriti nakon oporavka od povrede?

MAJDOV: Moje razmišljanje je da će Bog odrediti put i za sve će se pobrinuti. Šta će biti, biće i nećemo mnogo da kalkulišemo, mada smo svjesni rizika koji preuzimamo. Nema opravdanja poput ne mogu, neću, nisam spreman, nego idemo na vrh, što je jedna od motivacija.

Koji je prelomni trenutak u Nemanjinoj karijeri, odnosno kada se vidjelo da ima kvalitet za vrh svjetskog džuda?

MAJDOV: To je bilo u Zagrebu 2011. godine. Tada smo boravili u kampu i imao je sparinge sa ruskim džudistom, a nakon što ga je pobijedio, sav srećan je dotrčao da mi to kaže. Vjerujem da je to bio trenutak kada smo shvatili da ima materijala da napravi nešto više. Kasnije je samo nastavio sa pobjedama.

Jeste li vjerovali da će doći na sam svjetski vrh?

MAJDOV: Realno gledajući, bilo je teško nešto tako prognozirati, mada smo se potajno nadali. Počeli smo u skromnim uslovima, za razliku od ostalih velesila i uspjeli da doguramo do vrha. Priča je prosta, koliko radiš, toliko ćeš da naplatiš. Trudimo se mnogo, treniramo na Jahorini da budemo ispred svih. Na tom putu imamo pomoć doktora Aleksandra Jakovljevića, kao i Master fizikala u Istočnom Sarajevu, podršku Olimpijskog komiteta Srbije, Crvene zvezde i Džudo saveza Srbije.

Koja Vam je Nemanjina medalja najdraža?

MAJDOV: Generalno sve, mada je zlato sa Svjetskog prvenstva 2017. posebna priča. Nemanja se tada popeo na krov svijeta i to nakon sedam mečeva, a takmičenje je tada prvi put trajalo toliko dugo. Posebno sam ponosan i na medalju, odnosno medalje sa Evropskog juniorskog prvenstva, kada su Stefan i Nemanja zajedno bili na pobjedničkom postolju, što se prvi put desilo u istoriji da su dva brata na postolju.

Poslije dosta godina rada kluba, silnih treninga, takmičenja, putovanja, borbi… možete li izračunati koliko ste novca uložili do sada?

MAJDOV: Čovjek pravi kuću pa ne može reći koliko je para potrošio, a kamoli ovo što smo do sada uradili. Nije mi žao i 90 odsto toga mi se vraća, mada ne bih žalio ni da nisam uspio. Da sam čekao da mi neko dođe i pomogne, nikada ni bismo postigli ovaj uspjeh. Najbitnije je da sam djecu sklonio sa ulice, kao i mnoge koji treniraju u Randoriju, te vjerujem da je bolje ulagati u sport nego te pare kasnije davati za liječenje u komunama.

Koliko je teško odmoran stići na takmičenja širom svijeta?

MAJDOV: Za Nemanju nije toliko naporno, dok meni jeste, pomalo zbog rodnog lista, ali kada on dođe do medalje, sav umor bude zaboravljen. Tokom 2019. bili smo u Maroku, Rusiji, Gruziji, Turskoj, Azerbejdžanu, Kini, Bjelorusiji, Japanu, Brazilu, UAE, ponovo Kini… ali spremimo se za svaki meč, što se, uostalom, vidi po borbama i medaljama. Snagu nam daje podrška koju imamo od naših ljudi u tim državama. Kada je Nemanju zadesio peh u Minsku, odnosno povreda koljena, veliku podršku dobio je od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Njih dvojica su nas posjetili, što je velika čast za jednog sportistu, na čemu smo im veoma zahvalni.

Biografija

Ljubiša Majdov je rođen 28. maja 1972. godine u Foči, po profesiji je policajac, a osnovnu i srednju policijsku školu završio je u Sarajevu. Diplomirani je trener džuda kao najbolji student generacije i prvi koji je diplomirao na ovom studijskom programu na Fakultetu fizičke kulture u Palama. Nosilac je majstorskog zvanja u džudu, crni pojas peti dan. Zvanični je trener reprezentacije Srbije na svim oficijelnim takmičenjima evropske i svjetske Džudo federacije.