Đoko Mazalić o starom gradu kod Buloga 1939. godine

Autor: FILTER/A.K.

Đorđo Đoko Mazalić (Kostajnica, 5. maj 1888. — Sarajevo, 28. februar1972.) bio je najstariji profesionalni srpski slikar, jedan od začetnika impresionizma na prostorima Bosne i Hercegovine i majstor pejzaža i porteta.

Između dva svjetska rata pisao je likovne kritike, bavio se restauriranjem i konzervisanjem slika i umjetničkih predmeta, pisao članke i studije o ikonama, o tehnologiji starih ikonopisaca i o starim bosanskim gradovima.

U jednom od svojih kratkih putopisa ostavio nam je opis starog grada kod Buloga.

Starine u okolini Sarajeva

Prilikom mojih slikarskih studija po bližoj i daljoj okolini Sarajeva nailazio sam na tragove davne prošlosti, koji su djelomično već poznati, ali se o njima nije ništa pisalo, dok ima i drugih nauci sasvim nepoznatih. Ovdje iznosim opis tih starina i vlastita zapažanja uz priče okoline, koje su često s njima u vezi. Naročito se to tiče starih gradova, koji u narodnoj mašti izazivaju uvijek sanje o zakopanom blagu, o prokletoj Jerini, o Mariji Tereziji, divovima itd., ali začudo nikad o bijeloj gospi, što se pojavljuje na gradu, a ni o kakvoj drugoj prikazi. Isto vrijedi i za starinska groblja. Njih se narod ne boji, ali svog, današnjeg, već. Opisujući stare gradove u Bosni Truhelka je izabrao one »najljepše«, kako sam veli. Svakako najljepše po sadanjem izgledu, jer sudeći po osnovama i ostacima ima ih još dosta, isto tako lijepih. Gradovi, koje je izabrao, gotovo svi su utvrde (castra), koje su služile ratnim svrhama i većinom se nalaze u sjevero-zapadnom uglu nekadanje Bosne i to u graničnom području, ostali na donjem toku rijeke Bosne, jedan u Hercegovini, a samo dva pravo bosanska grada, Visoko i Bobovac. Ali o njima nam je Truhelka iznio samo istorijske podatke, ne opisujući ih inače, i ne donoseći slika njihovih osnova, te bi ih trebalo nanovo uzimagi u studij. Gradovi, koje je Truhelka uzeo u razmatranje su ujedno oni, o kojima ima prilično istorijskih podataka.

Naš srednji vijek razlikovao je grad (castrum) od dvora (bürg), a za naše građevinarstvo, za istoriju umjetnosgi i opštu, važno je ispitivati i vlastelinske dvorove, čijih ruševina ima u Bosni i Hercegovini veliki broj. Iako često do temelja porušeni njihove osnove, položaj, način zidanja i važnost u nekom kraju, dadu se dosta lako ustanoviti. Oni su i u vezi sa starim grobljima koja se nalaze u blizini. Uopšte gdje njih ima t. j. bosanskih, srednjovjekovnih grobalja, valja u blizini tražiti dvorove vlastele. Po neki natpis, šara ili drugi nalaz doprinijeće u mnogom pomanjkanju drugih sredstava za stvaranje zaključaka.

Istina je da su naši srednjevjekovni dvorci sagrađeni na teško pristupačnim glavicama i često vrlo udaljenim od današnjih saobraćajnih arterija, njihove ruševine obrasle u gust šiprag, često u bezvodnom kraju, te njihovo ispitivanje iziskuje veliki fizički napor i znatne materijalne žrtve, ali za arheologa to ne bi smjele biti prepreke, jer pravo zadovoljsgvo nastaje tek onda kad se u takvim okolnostima uspije izvršiti jedan rad — kao makar i kao makar i mali doprinos nauci, koja je u nas još dosta oskudna, u koliko se tiče Bosne srednje vijeka ili rad, koji će dati pobuda drugome, da ga svestranije obradi i manjeke dopuni smislu i objavljujem slijedeće bilješke.

Stari Grad kod Buloga

Iza ugla što ga čine sastavci obje Miljacke — Mokranjska i Palanjska – podiže se naglo kamenit, ispresijecan greben, čiji završetak je vrh brda Lipovica na koti 1074. Negdje na sredini toga grebena, oko 250 m iznad sastavka obiju rijeka, strči ogromna stijena poput kakve katedrale, teško pristupačna sa sjeverne strane, a nikako sa tri ostale, jer se na tim stranama izdižu zidovi stijene gotovo okomito u vis 50—70 metara. Stijena je inače široka oko 60, a duga do 100 metara. Sastoji se od donjeg, većeg dijela i manjeg, koji se na njemu izdiže do 20 m visine, ostavljajući na zapadnoj i južnoj strani prilično širok prostor oko sebe. Nečija smjelost u srednjem vijeku izrabila je zgodan i skoro nepristupačan položaj te stijene da podigne na njoj gradić — utvrđeni dvorac.

Trebalo je doista smionosti i od preduzimača i od majstora da na tom opasnom mjestu i pokuša samo da stvori ljudsko obitavalište. Čovjeka i dobrih živaca hvata vrtoglavica kad s visine zidina toga gradića zirne u dubinu pod sobom. Teško da ima i jedan još stari grad u našoj zemlji da je bio izgrađen na takvom mjestu. Podsjeća nas tim svojim položajem na neke raubriterske dvorce u Južnom Tirolu. Svakako ta okolnost upućuje nas da je nekadanjeg vlasnika nagnala velika nevolja da se tu popne. Znamo uostalom kakav je haos i nesigurnost vladala u Bosni potkraj 14 vijeka. Obje te opasnosti imale su svog uticaja na podizanje ovoga gradića u neplodnom i bezvodnom terenu, ali s tadašnjeg vojničkog gledišta na odličnom mjestu, ako se pijaća voda pribavi dobrom cisternom.

Može se sa priličnom sigurnošću reći da je ovaj gradić podignut u 14 vijeku (slabije zidanje), svakako prije jače upotrebe vatrenog oružja nadvišuje ga okolina. Nalazio se u državini Pavlovića, ali je pripadao nekom manjem vlastelinu, po svoj prilici nekom od Dragulja ili Draguljevića čiju uspomenu nosi još i sad ime nedalekog sela Dragulje. Sam grad mogao je nositi ime Dipovac, jer se i brdo na kom se nalazi zove i današnjim imenom, koje je nekada dobilo po bujnoj lipovoj šumi, od koje su danas u golom kamenjaru ostali samo tragovi.

Danas je u okolini grada na daleko svuda krš, koji dale najbolji kreč u ovom kraju. Krš je obrastao gustom šikarom. Da tako ranije nije bilo svjedoče dosta gusta historijska naselja u blizini, koja su nekad igrala važnu ulogu. Eto odmah iznad grada na goloj šumi visoravni spomenuto selo Dragulje, a nedaleko od njega Pribanj i Brdo sa Crkvinom. U tom Brdu treba tražiti nekadanje sijelo biskupije. S one strane Mokranjske Miljacke vidi se nekadanji Hodidid, danas veliko selo. Iznad njega su ruševine Gradac i Gradište. U pravcu niz Miljacku vidi se sarajevska Bijela tabija, nekadanja tvrđava Vrhbosna. S one strane Palanjske Miljacke Dovlići, župno selo sa srednjovjekovnom nekropolom, a uz vodu vidio Šehovini opet neki vlasteoski dvorac, čiji su se tragovi do nedavno i prepoznavali. Pa i selo Barakovac, nedaleko Dragulja imaće neke važnosti za istoriju ovoga kraja. Ono potsjeća na onoga turskog vojvodu Baraka, koji je 1435 ponovo zauzeo Hodidid, pošto ga je malo prije toga bio od Turaka preoteo vojvoda ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda, Matko Talovac. Ima još nešto što potvrđuje da je Barak sjedio u Barakovcu i čekao zgodu. Turci su udarali na ove krajeve s istoka. Prolaz kroz šumovitu Romaniju bio je omalan, a isto tako i onaj ispod Treskavice. Najzgodniji i boljih vidika bio je stari trgovački put preko Čajniča, Goražde na Praču, pa preko Viteza u paljansko polje na Pribanj, Dragulje i Klokočevik. Sa te visoravni, koja se završava Zmijinom glavom (kota 1165), dobar je vidik na sve prilaze Hodididu i Vrhbosni i kontrola nad bosanskom i tuđom vojskom. Taj put vodio je inače sredinom državine Pavlovića, koji su s Turcima po neki put i zajedno radili. Kakvu je ulogu u to vrijeme odigrao ovaj naš gradić teško je reći, ali izgleda da se ili izdajom ili dragovoljno predao kao i Hodidid, jer ni jedan ni drugi nisu se mogli u ono vrijeme vojnički s uspjehom napadati bez jakih ratnih sredstava, koje Barak teško da je tada imao.

Činjenica da kralj Toma zauzevši ponovo 1451. kastrum Hodidid, mjesto (locum) Hodidid popali, a narod dijelom isječe, a dijelom odvede u ropstvo govori u prilog mišljenju, da je grad pao izdajom ili dobrovoljnom predajom, jer radi čega bi inače kralj Toma sjekao svoj narod da taj nije bio kriv, a teško je vjerovati da bi to bili sve Turci. Ima i jedna priča, koja govori o izdaji gradića o kome je riječ. Čuo sam je u Dovlpćima od težaka Koste Lučića. Grad je pripadao po toj legendi „Đurđevoj Jerini“. Ona ga je uspješno branila od Turaka. Onda se našao neki čovjek iz plemena Golo kao izdajica, kome su Turci obećali svu zemlju od Sarajeva do Vlahovića (selo na izvoru Bistrice pod Ravnom planinom), ako im pomogne da uzmu grad. On je nagovorio Turke da prekinu čunkove kojima se u se u grad pomoću čekrka vukla voda iz Miljacke. I tako je grad, ostavši bez vode pao. Može i u tom da bude nešto istine. Spomenuti kompleks zemljišta, koji je označen kao nagrada izdajici, mogao je uglavnom da bude vlasništvo nekadanjeg gospodara Starog Grada, na koje je neki njegov susjed ili potčinjeni bio bacio oko. Narod je razumije se prokleo izdajicu i pleme mu se zatrlo. Uz tu priču narod dovodi u vezu i šehidsko groblje iznad Dovlića i nedaleko ležeći »turski meteriz« o kojima će biti kasnije govora.

Položaj i oblik stijene iskorišćen je tako da je prostor oko manjeg, gornjeg dijela, određen za veći dio prostorija za stanovanje i spremnice. Taj dio branila je sama priroda s tri strane, dok je sjevero-istočni bio branjen pored prirodnih prepreka i trima kapijama s kapijskom kulom (donžonom). Prva kapija nalazila se u oko 20 m dugom zidu, čija debljina iznosi 2.20 m. Taj zid počinje od okomite stijene i pruža se prema sjevero-zapadu, završavajući na strmini, koja je ranije bila jača nego danas. Na tom mjestu još mu je i 6 m. Kolika je bila i kakva njegova kapija ne može se ustanoviti. Između toga zida i drugog pruža se strm jarak (možda barbakana) koji je morao biti premošćen. Kako, ne može se reći, jer druga kapija ne leži prema prvoj već više nje. Ona se nalazila u zidu, koji je naknadno pojačan. Taj zid dug je oko 20 m. Danas je visok kod kapije 8 m. Kapija je bila vjerovatno zasvedena, a utvrđivala se i sa par debelih direka, čija se ležišsta i danas poznaju. Kroz nju se ulazilo u malo dvorište u kome se s desna nalazila visoka četverouglasta kula, čiji je sjeveroistočni zid bio dio onoga kapijskog, a sjevero-zapadni, dio bedema, na koji se oslanjao jak zid donjeg obora . Kako su bile raspoređene ostale prostorije vidi se na slici osnove, koja je izrađena većim dijelom neposrednim mjerenjem prema ostacima zidova (većinom temeljnih), zatim mjerenjem od oka (viziranjem) na ne pristupačnim i opasnim mjestima. Prostorije su se protezale naokolo, zatvarajući na istoku visokim zidom (sl. 3), jer se dobar penjač mogao s te strane uspuzati do tog mjesta. Izgleda da su prostorije, koje su se nalazile do zida stijene određena za spremišta, a one vanjske, za stanovanje u koliko nije prijeka nužda zahtijevala zidovi gornje stijene nisu otesovani a ni površina na kojoj su izgrađene sve prostorije, jer su zidovi podruma (oko 1 m debljine) bili visoko podignuti tako da su izravnjavali neravnine prirodnog tla. Na njima su podizani drveni podovi. Jednu prostoriju označio sam kao kapelu, jer sam u njoj našao najviše sedre od koje je bio izrađen neki svod i jedan dio prozorskog luka. U podrumu susjedne prostorije vidi se lijep, zasveden otvor zida, debljine 70 cm. Kolika je šupljina iza njega i šta je u njoj nisam mogao ustanoviti. Mogla je služiti za tajno skrovište. U najistočnijem dijelu ovoga, donjeg dijela grada, našao sam još jedan zasveden otvor oko 40 cm mriječmika, koji izgleda da je služio kao neki odvodni kanal. I njegovo mjesto nad provalijom odgovaralo bi tom mišljenju. Gornji grad, na samom vrhu stijene, oko 20 m iznad donjih prostorija, sastojao se od jedne kule, nepravilne osnove, i vrlo uskog dvorišta. Kako se iz donjeg grada ovamo uzlazilo nisam mogao ustanoviti, ali vjerovatno uskim putićem i stepenicama usječenim u kamen sa sjeverne strane, jer se na njoj vidi više podzida, koji su imali da posluže toj svrsi.

Kao stražarnica pružao je ovaj gornji grad odlične koristi. S njega je bio jasan pogled na Hodidid, Vrhbosnu i grad u Šehovićima. Kako je naš grad držao u vidu sve puteve i teren istočno padine Trebevića, dolinu Miljacke, visoravan Boriju i puteve što su vodili Mokrom, svakako je igrao u odnosu na Hodidid i Vrhbosnu značajnu ulogu, a isto tako i za slučaj da mu je gospodar pljačkao putnike i trgovce. Grad nije imao tekuću vodu i morao se služiti u mirno vrijeme donošenjsm vode s Paljanske Miljacke putem koji i danas služi kao saobraćajnica. S Paljanske, mislim, zato što je ona bistrija i hladnija. U ratno vrijeme služilo se vodom iz cisterne, koja se morala nalaziti negdje na zapadnoj ili sjevero-zapadnoj strani donjeg grada, jer se kišnica slijeva u tom pravcu. Duboko ispod toga donjeg grada, s jedne strane od kapijske kule, a s druge od sredine podnožja stijene, pružali su se okolni zidovi obora. Sjeverni, oko 150 m duljine, širok je prosječno 1.10 m, a južni, oko 100 m duljine, širok je 1.10—1.40 m. Vijenac im je teško ustanoviti, jer su svuda porušeni. Sadanja najveća visina je oko 2.20 m. Moglo bi se uzeti da su bili visoki prema terenu 2—6 m. Oba zida završuju se nad provalijom zapadno od grada, a protežu se po niskim rebrima terena, tako da ostavljaju plitku uvalu između sebe kojom za velikih kiša otiče voda i ruši se između stijena nad kojima završuju oba zida. Kako je na tom mjestu, radi izlokavanja terena, postojala mogućnost prolaza, podignuta je u blizini jaka kula okrugle osnove, čiji je priječnik 4.50 m, a debljina zidova 1.40 m. Zidovi obora s kulom izgleda da su podignuti kasnije, kad je zaprijetila veća pogibelj od Turaka i vatrenog oružja. Tada je pojačan i zid glavne kapije od 1.90 na 3.10 m. Malter toga pojačanja i brzina zidanja odgovara istom materijalu, a dijelom i zidanju onih donjih zidova, koji su zatvarali jedinu saobraćajnicu koja je vodila od Hodidida i Buloga u dolinu Palanjske Miljacke na stari put prema istoku. Ti zidovi imali su verojatno i kapije na mjestu kuda ih je put prosjecao. Njih su mogli podići i Turci. Jer, držeći Hodidid i ovaj naš gradić bili bi zatvoreni svi putevi prema Pavlovića zemlji.

Turci se inače nisu dugo služili ovim gradom, a ni Hodididom u vojničkom pogledu jep kako su iza 1463. pomakli svoje granice daleko na zapad nije im bio više potreban. Srušili su ga gotovo do temelja, a ostalo je učinilo vrijeme. Izgradnja svih zidova izvođena je od pritesanog kamena, koji je činio vanjski oklop, dok je nutrinja bila ispunjena kašom maltera i lomljenog kamena. Ova kaša kao obično kod građevina našeg srednjeg vijeka tvrđa je i otpornija od kamene oplate. Malter se sastoji od 1/3-1/2 kreča i riječnog pijeska. Pošto ovaj nije ispiran, nema malter svuda jednaku tvrdoću. Krovovi kula i zgrada za stanovanje bili su od drveta, a i veći dio zidova zgrada za stanovanje. Samo radi toga mogao je grad biti ovako do temelja porušen. Tragova cigle nema. U rano proljeće čim počme da trava zeleni ukažu se u neposrednoj blizini grada naročito na zapadnoj strani mrlje ranog zelenila, koje su jače i zelenije nego ostalo zemljište i čudno se u njemu ističu. To su svakako parcele nekada obrađivane zemlje, koja još i danas ima više hrane od okoline. Lako je moguće da je bilo pod gradom i naselja. Bliže sastavcima obiju rijeka zove se i danas goli krš »Selište«, a jedan dio izravnatog i utvrđenog terena, skrivenog u šikari, potvrđuje pomisao o nekadanjem naselju. Groblje stanovnika ovoga grada nisam pronašao u blizini, ali na jedan kilometar dalje po imanju sela Buloga ima razasutih stećaka. Samo jedna lubanja nađena je pod gradom. Bezvodan kraj i negostoljubiv krš, pun zmija, odbija danas i turistu da ga posjeti. Najbolji mu je prilaz od želj. stanice Dovlići putićem, koji od stanice uzvodno na jedan kilometar prelazi Miljacku i ide drugom stranom, lagaiim usponom, pravo k ruševini.