In memoriam: Bogdan Babić (1885-1938), direktor Direkcije šuma Drinske banovine i predsjednik Slavije

Autor: Vuk Bačanović

Bogdan Babić rođen je u Banjaluci 15. Februara 1885., kao sin trgovca Spasoja Babića, koji je, uz Sima i Vasa Vidovića, Voju Bilbiju i Vasu Pelagića bio jedan od organizatora Bosanskom ustanku, na čijem čelu će se istaći i Spasojev brat od strica, vojvoda Golub Babić. Babići potiču od krajiških starinaca iz Zmijanja, od kojih je najpoznatiji Sitvuk Babić, za kojeg guslarski epovi kažu da je 1593. osvojio Bihać za „cara Sulejmana.“

Po završenoj srednjoj školi odlazi na Visoku školu za kulturu tla u Beču, gdje se ističe kao jedan od najboljih studenata, pa tako već 1910. Postaje mladi praktikant pri Odjelu za uređivanje šuma pri Šumarskom odsjeku zemaljske vlade u Sarajevu, da bi već 1912. postao asistent u Šumskoj upravi na Ilidži, da bi malo nakon toga postao šef šumske uprave u Vozući, gdje pokreće i vlastitu firmu za trgovinu drvetom. Kao srpski i jugoslovenski rodoljub 1914. odbija istaći crni barjak na svojoj kući u Sarajevu, a nakon atentata Gavrila Princiša na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Zbog toga je osuđen na kaznu zatvora, a zatim otpremljen na prvu liniju fronta sa Srbijom, gdje zadobija teške povrede. Nakon oporavka, a radi nedostatka stručnog kadra, austrougarska vlast ga postavlja za šefa šumske uprave Ugar-Turbe, gdje ostaje sve do dana oslobođenja 1918.

Na toj dužnosti ostao je do 1926. god., a već god. 1927. počinje službovati u Direkciji šuma u Sarajevu, a 1931. godine preuzima dužnost njenog direktora. Na istoj je dužnosti sa prekidom od jedne godine, koju je proveo kao šef odsjeka za šumarstvo pri drinskoj banovini, ostao do svoje tragične smrti 1938., vršeći svoju dužnost. Kako stoji u izvještaju sa mjesta nesreće: “Izgubili su moć kočenja i upravljanja vagonetom na šumskoj kotutrači, te su u najvećoj brzini iskočili iz tračnica. Tom je prilikom pokojnik zadobio teške povrede, što mu je, eto, konačno bilo i uzrokom smrti. U najljepšoj stvaralačkoj dobi, u 53. godini života.”

U osmrtnici koju je 2. Februara 1938. objavio Šumarski list, sa puno ljubavi, su napisane i sljedeće riječi:

Kao činovnik i direktor bio je taktičan do krajnosti i pun uglađenosti. Bio je pravedan starješina, dobar drug i pun poštovanja prema starijima. U radu je bio tačan i energičan, pun inicijative i organizatorskoga duha, a stručno odlično spreman, što se najbolje vidi po tome, da-on — srazmerno mlad čovjek — preuzima 1919. godine vodstvo firme »Ugar« d. d. i drži ga s uspjehom 7 godina. Isto je tako kasnije vodio Pokojnik je osim u svojoj struci djelovao sa velikim uspjehom i na raznim dragim poljima rada. Neobična bistrina duha i brzo snalaženje i u najtežim situacijama svagdje mu je pružalo vodeća mjesta, gdje je on potpuno i u cijelosti opravdao taj izbor. Teško je u kratkim crtama prikupiti sav rad pokojnikov, jer mu je duh bio nemiran, te ni časa nije puštao bez djelovanja. Saradivao je kao član u mnogim društvima, bio je poznat u cijelom šumarskom svijetu kao odličan i objektivan stručnjak, fungirao je kao vještak u mnogim teškim i zamršenim sporovima. Vidimo ga kao druga i kolegu, gdje ulaže sve svoje nastojanje, da bi u šumarske krugove povratio onaj stari, dobri, intimni drugarski život, te sa mnogo materijalnih žrtava upotrebljuje svaku priliku, da bi sakupio u intiman krug što više šumara, kako bi se što bolje upoznali i zbližili. U ovakovim momentima bio je samo drug, te je svojim humorom i raspoloženjem svakoga lako i brzo predobio za se. U privatnom životu bio je uzoran građanin i dobar nacionalni radnik. Svaku zgodu i nezgodu primao je mirno, pa je i u najtežim momentima bio pun pregaranja. Snosio je sve terete stojičkim mirom i hladnokrvnošću.

Pored toga što je bio vrhunski stručnjak, Bogdan Babić je ostao u sjećanju kao čovjek koji svesrdno pomaže nevoljne i potrebite. Također je ostalo zabilježeno da su, pri obnovi Crkve svetog Save u Blažuju kod Sarajeva nova zvona: veliko od 386,5 kilograma kupili vjernici parohije blažujske za 30.801 tadašnjih dinara, srednje težine 268,5 kilograma kupio je za 21.952 dinara industrijalac inženjer Bogdan Babić i treće težine 99 kilograma kupio je 9.226 dinara ugledni trgovac i predsjednik Crkvenog odbora Risto Kapor. Zvona na crkvi, osveštao je ovom prilikom mitropolit dabrobosanski, sveti Petar Zimonjić.

Bogdan Babić je bio vrsni sportista, planinar i lovac. Dvije godine će biti predsjednik Saveza lovačkih društava za Bosnu i Hercegovinu i predsjednik planinarskog društva «Kosmos». Najvažnija sportska funkcija jeste predsjednik, a kasnije počasni predsjednik sportskog društva Slavija.

Kralj Aleksandar I Karađorđević odlikovao je Bogdana Babića ordenom Bijelog Orla V. stepena, ordenom Svetog Save V. i IV. stepena i ordenom Jugoslovenske Krune V. stepena.

Na sahrani Bogdana Babića, prisustvovali su, sem državnih, banovinskih i sarajevskih gradskih na stotine Sarajlija svih nacionalnosti i vjeroispovijesti koji su ga cijenili i voljeli kao izvrsnog stručnjaka i dobrog čovjeka. Kao rezervnom konjičkom kapetanu Prve klase iskazane su pokojniku na sahrani vojničke počasti, te je kovčeg uz pratnju jedne čete đaka-vojnika na konjima i uz pratnju vojne muzike prevezen na lafetu. Uz njega je stupalo šest narednika sa isukanim sabljama.

Iza Bogdana Babića, ostale su udovica Marija Babić (rođ. Telar) i sedmogodišnja kćerka Branka Babić (udana Bačanović), voljena baka pisca ovih redova.

Upokoj Hriste dušu raba svojega Bogdana i učini mu vječni spomen.

Sa ponosom i ljubavlju, tvoj praunuk Vuk.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portalacitajfilter.com