Tetak

Autor: Rade Likić

Vozim se prema Banjoj Luci. Sjedim pozadi. Ne mogu se namjestiti iako je automobil udoban, političarski. U Ljubinju su me bockali, da još od Sime Radića, nekadašnjeg komunističkog funkcionera, nismo slali delegate u Krajinu. Vozač je pustio gusle. Saputnici me nerviraju jer nisu znali da smo u ratu držali Donji Vakuf i zvali ga Srbobran. Prijetim im da ću ih izbaciti iz Prosvjete, zbog nepoznavanja istorije i geografije Republike Srpske.

Guslar unjkavim glasom spominje skup na Cetinju, na dvoru Knjaza Nikole. Tuga je velika, junaci izginuli a vojvoda Gligor traži gusle da razgali okamenjena srca. Knjaz mu prigovara, da je pjesma neprikladna jer toliki su junaci izginuli i da u Crnu Goru i Hercegovinu nema kuće koja nije u korotu. Gligor kazuje da je i njemu stradao sin Đuro, ali da će uz gusle, kako je vazda bio običaj, tuga lakše da prođe …

I tada odlutah mislima.

Postoje neke neobične podudarnosti u svačijem životu. Često ih ne primjećujete, dok vas svom svojom silinom ne udare posred lica. Imao sam babu Persu, đeda Radu još uvijek imam.. To mi bijahu majčini roditelji. Živjeli su nekada na Kljenku, nedaleko od Metkovića, samo sa Hercegovačke strane granice. Negdje, u vremenima kada sam se ja rodio, napravili su novu kuću u Klepcima, tamo gdje se Bregava sastaje sa Neretvom. Provodio bi tu kao mali dosta vremena pod njihovim patronatom, skačući najčešće po brdu Klepašnici ili odlazći da se kupam na Sastavcima, baš tamo gdje se Bregava sastaje sa Neretvom. Da budem pošten, tamo nisam volio ići. Nije tu bilo slobode kao u Ljubinju kod strica i očevih roditelja. Magistrala, šargani, utapanje u Neretvi, ustaše …bile su to u očima moje babe i moga đeda strašne nemani kojima su me, činilo mi se tada bez razloga plašili. Kasnije shvatiš, da su me baba i đed plašili tim naizgled bezopasnim strahovima jer nikada sebi ne bi oprostili da mi se šta desilo dok sam kod njih, bez svojih roditelja. A Zmije, magistrala i Neretva jesu, a nešto ranije i ustaše, ubirali ljudske žrtve.

A ono što je čudno, jeste da sam imao još jednog đeda Radu i babu Persu, one sarajevske, pa i ne baš prave, ali svakako tako drage i mile da ću ih zauvijek čuvati u srcu, ali i na groblju, zajedno sa ovim pravim jer život vam to tako uredi. I jedni i drugi Rade i Persa potucali su se svuda po svijetu, a mjesto konačnog smiraja pronašli jedni kraj drugih na groblju kod Crkve Rođenja presvete Bogorodice u Ljubinju. Svakako im dugujem, a tako ti se to posloži, da ja, kome su dosta ljubavi pružili, budem onaj čuvar njihovih grobova od propadanja i njihovih života od zaborava.

Očeve tetke Perse sjećam se kao duhovite starice, od životnih nevolja rano i naglo ostarjele kako skoro svake nedjelje prevaljujući put od svoje prizemne oronule kućice u Dobrovoljačkoj, pognuta od artritisa donosi meni u Skerlićevu domaći hljeb koji sam neizmjerno volio. a često i roditeljima omiljeni ćeškek koji su za razliku od babe ili tetke Perse, ostali pravili samo o Božiću.

Njen suprug Rade izgledao je poput Meštrovićevih kipova. Visok, markantan, skladno građan i uvijek gospodski dotjeran, unajmanju ruku djelovao je ko Persin dosta mlađi brat, da ne kažem sin. Unatoč strogoj, odmjerenoj i gospodskoj pojavi, tetak Rade bješe veliki veseljak, uvijek spreman da vas zabavi ako vam je dosadno, te da vas obodri vedrim optimizmom ako ste duhovno poklekli. Svakodnevni problemi, oni značajni i oni nebitni, sve nevolje zaboravljali bi kada bi nam Tetak pričao, najčešće priče o svojim ljubavnim dogodovštinama. U tim pričama ređale bi se ljubavnice raznih profila koje bi on na najurnebesnije načine zavodio, te koje bi takoreći umirale kada bi ih on ostavljao u potrazi za novim ljubavnim avanturama i izazovima.

Neki su, slušajući Tetka, sticali pogrešan utisak da je on obični lažov i neozbiljni starac koji o životu nikada nije mislio ozbiljno i da nikada u stvari nije odrastao, te obavezno napominjali da je on zbog svoje neozbiljnosti i ostao bez službe i policijske karijere nekada posle Drugog svjetskog rata. Kako oni koji daju nepogrešive sudove, obično nisu u pravu, tako nisu bili ni u pravu cjeneći da je Tetak budala.

Prvo, ono što ja znam zasigurno, u njegovim ljubavnim pričama bilo je pokoje i zrnce istine. U ćevabdžinici kod Ismaila Hodžića, radila je prpošna i ljepuškasta Milka. Imala je godina ali dobro ih je nosila. U toj ćevabdžinici ćevapi su možda bili i najgori u Sarajevu, ali nas u ranim tinejcerskim godinama, više su zanimale Milkine grudi od kvaliteteta mesnih prerađevina. Jednom, tamo zatekoh Tetka i oslovih ga đedom. On se nasmija, namignu mi, te me tiho upozori da ga tu više tako ne nazivam, plaćajući kavaljerski i moju porciju ćevapa. Kasnije sam se čudio, što u mojoj porciji, kada Milka radi, obavezno bude koji ćevap više. Roditelji su mi zaprijetili, i evo poslušah ih sve do danas, da o tome nikom ne pričam. Kasnije će, u smutnim vremenima, teško prebijenog tetka iz nekog sarajevskog zatvora, izvesti i tako mu glavu spasiti Milkin sin, jedan od sarajevskih lokalnih ratnih komadanata . Kada su poslije rata toga komadanta znakovitog nadimka, tako čestog među sarajevskim ratnim gospodarima života i smrti u nekom obračunu ubili, pitao sam Tetka je li išao na dženazu. Podigao je čašicu rakije, i tužno odgovorio da jeste, dodavši nekim bolnim glasom: “Kako neću otići moj Rade”.

Kao drugo, okolnosti oko Tetkove naglo prekinute policijske karijere, više govore u prilog tome da on nije bio budala, nego naprotiv jedan častan i pošten čovjek. Slušajući guslarske stihove o vojvodi Gligoru, Tetka sam se sjetio, jer on bješe Gligorov praunuk. Rođen u Zvjerini, u glavarskoj kući ,od djetinjstva se morao napajati pričama i pjesmama o svome slavnom pretku, poznatom po nepogrješivim moralnim odlukama , razboritošću ali i velikom junaštvu kada je junak trebalo biti. U Drugom svjetskom ratu učestvovao je od jeseni 1944. kada su ga mobilisali u četnike i kada je krenuo u poslednjoj velikoj, prepunoj iluzija, četničkoj akciji da dočeka Kralja u Dubrovniku. Pošto se ta, od početka osuđena na propast četnička akcija tužno svršila, komanda je otpustila mlađe i neiskompromitovane borce da idu svojim kućama i da gledaju kako će izvući živu glavu na ramenima dok ne prođe veliko zlo. Naravno, da su Tetka, vrlo brzo mobilisali u partizane u čijim redovima se borio na Ivanu, da bi ranjen bio u završnim borbama prilikom oslobađanja Sarajeva. Zato što je ranjen kao partizanski borac, Tetku kao zaslužnom, ponuđena je služba u narodnoj miliciji. Prihvatio je objeručke dobro plaćenu i u novom sistemu jako cjenjenu službu. Prvo je službovao u Ljubinju, ako me sjećanje ne vara, gdje je i upoznao i oženio očevu tetku Persu, a onda je za službom i sa porodicom otišao u Gacko.

U Gacku u epskom montanjarskom kraju šte se drugo može roditi, kada se sastanu potomci vojvode Gligora sa potomcima harambaša Petka i Stojana, nego čista epika u kojoj se vidi ko je čovjek, a ko rđa dovijeka. Tetka je tog drugog dana, nepoznate poslijeratne godine put nanio u kuću Kovačevića u Srđevićima. Bio je Sveti Ignjatije, slava roda Maleševaca kojima su pripadali i Kovačevići. Uz hranu i piće podigla se i koja pjesma. Isprva pjevaše se pjesme o junacima iz davnina,koje ne bijahu zabranjene iako se i na njih nije gledalo sa blagonaklonošću. Kako je vrijeme odmicalo, pjesme su postajale slobodnije, pa tako na red dođoše i one koje govore o poraženim junacima iz proteklog rata, zbog kojih se išlo na robiju, a moglo se desiti da se kome i omakne glava. Tetak nije pjevao te pjesme, samo je pognuo glavu i gledao u pod. Iako mu je bila dužnost da prijavi domaćine i one koji su pjesmom slavili zabranjene junake, on to nije učinio. Ali kako to obično biva, jeste neko drugi, najvjerovatnije onaj koji je i započinjao pjesme. Kovačevići i Tetak zajedno su se našli u zatvoru. Prvi jer su pjevali zabranjene pjesme a drugi jer ih nije prijavio, te nesavjesnom službom , izdao narodno povjerenje koje mu je tako velikodušno dato.

Kada je izašao iz zatvora, Tetak je počeo raditi slabo plaćene i teške poslove, potucajući se od Gacka preko Zenice do Sarajeva. Uvijek je bio dostojanstven i nasmijan, unoseći veselje i smijeh u živote drugih ljudi, a nikada, baš nikada ne dosađujući drugima svojim nevoljama i svojim padovima. Poput svog pretka vojvode Gligora, čije je srce prepuno tuge, guslama otapalo led oko drugih srca, Tetak je svojim šalama i vješto pričanim doživljajima razveseljavao sumorne i tužne ljude, pri tome, iako naizgled neozbiljan, uvijek u velikim iskušenjima birao ispravno i ostajao na pravoj strani.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala citajfilter.com