Na raskršću svih puteva
Autor: Željko Pržulj
Padni, nesrećna riječi, na ovu bijelu hartiju i ostavi svoj znak. Ostavi biljeg ili putokaz po kojem će oni koji dođu poslije nas i koji ne vjeruju, lakše da pronađu ovo mjesto. Raskršće svih naših puteva, svih ideala i zabluda, sveg zla i dobrote ovoga svijeta. Po kojem će da nam sude onda kad vrijeme razgoliti naša djela i nedjela i kad nam anđeli postanu jedini drugari i sabesjednici. Kao zrak svjetlosti nesrećna riječi u ovom mraku osvijetli mi put na Vojničko groblje Sokolac!
Na sredini groblja, kao centar univerzuma, bijeli se veliki krst koji spaja i razdvaja. Lijevo od njega su humke sa drvenim krstovima još neuređenih grobnih mjesta srpskih vitezova. Iza su grobne parcele gdje se sahranjuju oni koji i na onome svijetu žele da budu blizu, najčešće su to njihovi nesrećni roditelji. Desno od velikog krsta je podignuto more onih poput solunskim precima, ispod kojih se i ovdje i tamo odmaraju ratnici. Djedovi i unuci sa istim imenima i prezimenima. Kod postolja centralnog krsta gori buket tankih voštanica, a na samom krstu, s jedne strane umjesto imena umrlog, ispod mesinganog grba Republike Srpske uklesan je stih – I kad nam muške uzmu živote grobovi naši boriće se s njima, a s druge strane poruka onih koji su ostali – Čekamo vaskrsenje mrtvih.
Padni,suzo prokleta i olakšaj mi teret na duši. Hoću da čistijeg uma strpljivom slušaocu prenesem uspomene iz februara, ljeta Gospodnjeg 1996. Tada smo napušteni i izdani, bili ostavljeni na milost i nemilost ljutom neprijatelju. I umjesto da se brinemo kuda dalje sa svojim prolaznim, grešnim životima, mi smo se brinuli kamo sa zemaljskim ostacima izginule braće,očeva i saboraca. Cijeli Ilijaš, Hadžići, Rajlovac, Vogošća, Ilidža, Kasindolska, Nedžarići, Grbavica. Preko sto pedeset hiljada živih i preko osam hiljada mrtvih. Sad pametnice barataju nekim drugim ciframa,ali ovako i ovoliko je bilo,slobode mi…
Skoro cijeli svijet je slavio kraj rata, Srbija kraj sankcija i očuvanje Kosova,teški snijeg je pritiskivao sjeverni Balkan, a Srbi iz Srpskog Sarajeva su se pakovali za put u nepoznato. Najpreči su im bili grobovi. Stojički su podnosili grijeh što mrtve vade iz njihovih vječnih kuća, a da nije prošlo sedam godina koliko propisuju hrišćanske Crkve, ćuteći podnosili prijekor što tim svojim činom ruše parolu salonskih i akademskih nacionalista- Srpska zemlja je tamo gdje su i srpski grobovi, strpljivo čekali da se neko od mudonja smiluje i dadne im to sljedovanje od 10 litara nafte, jer kamion natovaren lijesovima već čeka na parkingu ispred opštine. Bez riječi protesta bahatim i gladnim kamiondžijama dospjelim iz svih srpskih zemalja za vožnju dugačku četrdeset pet kilometara, davali su posljednju vrijednost iz kuće. Pištolj, uspomenu na pokojnika, televizore u boji zajedno sa videima, porodični nakit sa bakinog vjenčanja…Ali nisu pristajali da kosti svojih najmilijih sutra traže po lokalnim deponijama ili otkupljuju od veselih protivnika.
Kad se toga sjetim,zahvalan sam Bogu što sam bar još malo pri pameti. Kad se sjetim nepregledne kolone, teške zime, požara i emisije 24 časa na Radio televiziji Srbije. Jedino za njih i građane majke Srbije, tih dana glavna svjetska vijest je bila još jedan neuspješni pokušaj bogatog ekscentrika da u balonu obleti planetu.
Ej suzo,…izbistri mi pogled,skini mrenu sa trećeg oka da lakše provjerim da li je ovo mjesto locirano nad žilama kojima teče kosmička energija, na polovini padine, okrenuto jugu, smješteno iznad podzemne stajaće vode i da čistije pročitam imena sa mermernih krstova. Ne znam da li je na ovome groblju ijedna zvanična delegacija do sad položila cvijeće i da li oni sa zajedničkih pasoša, tablica i ličnih karata, znaju za njegovo postojanje, ali znam da mi svaki put kad ovdje dođem na um padne bogohulna misao. Padni velika zvijezdo i na tren, kao sitne pahuljice sa starog kaputa, sa ove šugave planete stresi sve grešnike i izbriši sve tragove. Za tri miliona godina kad dođu novi ljudi, neuprljani zlom i kanibalizmom, neka zateknu čistotu i bjelinu, veću od bjeline prazne hartije.
