Sarajevske krhotine
Autor: Rade Likić
Silazim niz stepenice žurno. Uvijek je tako. Zadnjih nekoliko stepenica preskačem i tresnem što jače mogu na zaravan među spratovima. Uvijek mi roditelji prebacuju zbog toga. Od majke sam prije nekoliko godina za to dobijao i šamare. Zastajem na međuspratu i smijem se. Rat između malog komšije Ive i postarijeg bračnog para Ileš se nastavlja.
„Stjepan Bibu pr*i, g*zi i han*ri“! napisao je Ivo prije par dana flomasterom na zidu stubišta. Ileši, Stjepan i Biba su sredovječni bračni par. Stjepan je stomatolog, Jevrej iz Vojvodine i vatreni zvezdaš. Biba je medicinska sestra . Oduševljen sam Bibinom energijom i voljom za vođenje beskonačnnih ratova sa malim Ivom. Ivo stanuje poviše Ileša ,a ispod mene. Živi sa majkom Nadom, otorinolaringologom, koju svi zovemo Bibica. Biba je prepravila Ivin natpis i sad na zidu čitam
„Stjepan Bibicu pr*i, g*zi i han*ri“!
Držim se za stomak. Ovaj rat traje mjesecima. Stjepan bi vjerovatno postigao nekakav dogovor sa Ivom, ali Biba je remetilački faktor. Ivo, simpatični plavokosi dječak omiljen je u komšiluku, ali Bibi iz nepoznatih razloga jako ide na živce.
Otvaram vrata haustora i izlazim na ulicu. Hladan zrak reže pluća. Naša zgrada, Skerlića broj 15. Napravljena je još dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Oljuštena fasada. Gole cigle samo ponegdje prekrivene smeđkastim ostacima maltera.
Đe si ba Rade!!! Pozdravlja me Ivo!
Je li te iko diro? Pitam ga.
Nije niko buraz!
Vidim, rat sa Bibom se nastavlja.
Ma ko je je*e! Kokoš stara, vazda me nešto staroj izdaje.
Protrljam Ivi kosu i odlazim.
Krenuo sam ka Enesovoj igraonici. Tamo se od ove jeseni sastajemo. Sad je januar. Enes je prije imao samo hemijsku čistionu u Njegoševoj, a onda je kupio prostor pored i otvorio zabavni salon, Bilijar, dvije video igre i nekoliko flipera. Jadno mjesto, ali u blizini nema boljeg.
Prolazim kraj zgrade na broju trinaest. Arhitektonsko remek djelo Josipa Vancaša. Gipsani ukrasi na fasadi još se drže. Ulaz je u Skerlićevoj ulici, ali zgrada je dijelom i u Njegoševoj. Neki klinac mućka auto lak. Prepoznajem ga. Jedan mali debeli, mlađi od mene tri godine. Hamica. Sirotinja. Otac napustio majku, njega i sestru. Žive u podrumskom stanu u Sutjesci.
Mićo Ivančević ga je jednom surovo pretukao. Razmišljam, šta li Mićo sad radi? Prije dvije godine umrla mu je majka Verica. On i brat Vladimir su odselili kod đeda u Banatsko Karađorđevo. Stari mu je oficir, odmah je našao drugu žensku.
Hamica mućka lak. Zastajem da vidim šta crta ili piše. Hamica nije baš bistar. Ispisuje slovo S. Ponovo protresa lak, a zatim pušta mlaz boje. Slovo O, ne ipak je to D. Počinje da piše sledeće slovo, ali se ništa ne dešava. Nervozno trese bocu I upućuje joj niz jalijaški psovki. Iz spreja jedva vidljivo počinju izlaziti raspršene čestice boje. Hamica jedva završava slovo H. Priglupo se cereka i gleda svoju umjetničku instalaciju. Skraćenica SDH ispisana skoro potrošenim sprejom jedva se nadzire na tamno sivoj fasadi arhitektonskog bisera iz doba austro-ugarske uprave.
Šta ti to Hama znači?
Kako šta znači! Es-De-Ha jarane!
Šta ti je to?
Naša stranka jarane!
Čija vaša stranka?
Hamica me tupo gleda.
Ne znam jarane.
Tjeram ga udarcem noge u tur.
Nemoj da si na mojoj zgradi šta napiso, inače ću ti ja oko iskopat. Jesi me čuo majmune!
Hamica tiho otrča niz tamu Njegoševe, spominjući mi majku i prijeteći nekim, vjerovatno imaginarnim rođacima.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portalacitajfilter.com
